AUTOR: ŽELJKO IVANKOVIĆ
U malo su dana, od 17. travnja do 2. svibnja, bili koncentrirani veliki vjerski blagdani (katolički i pravoslavni Uskrs te Bajram i Pesah), koji su nam iznova nadali razmišljanje o upotrebi religije u političke, pa čak i u kriminalne i zločinačke svrhe.
I dok to u nas nije ništa novo, iskusili smo to u ratovima iz devedesetih, a u recidivima traje sve do danas, posve je novi ambijent, novi je politički kontekst u kojemu se to sada događa.
Toliko novi koliko se nad sve nas nadvila prijetnja novim Velikim ratom, a religije su se umjesto mirotvorstva kojim se vole hvaliti, iznova jasno stavile na stranu nacionalističkog zla ili se barem od njega nisu jasno i glasno, oštro distancirale.
Nisu sa sebe ni pokušale stresti perje manipulacije kojim ih kite politički moćnici, ili se tim perjem same vole kititi jer im žmirenje na političku manipulaciju donosi iznimnu materijalnu i statusnu korist u društvima kojima su tobože duhovni autoriteti.
Drastičnost ovoproljetne manipulacije religijom najsnažnije je demonstrirao Vladimir Putin s moskovskim patrijarhom, ovaj put na uskrsnom bogoslužju, gdje je Putin snimljen sa svijećom u rukama u moskovskom pravoslavnom hramu.
Nastranu što je bio sam i daleko od svih (kao ono s Macronom ili svojim klimoglavcima iz vlasti), i od svoga voljenog naroda i od najbližih suradnika, što nikad nitko nije radio, pa ni najveći ruski carski autokrati, te time ne samo da dovodi u pitanje i sam pojam Crkve (zajednice vjernika), nego blasfemično narušava i samu religijsku (vjersku i teološku) simboliku Uskrsa.
Čovjek koji mjesecima i dan i noć najkrvavije krši petu božju zapovijed, u jednosatnoj je pauzi došao, tobože vjerski, mahati svijećom i krstiti se u stilu ganjanja muha oko sebe, pa se pitam, evo neću pitati o tome moskovskog patrijarha, vjeruje li itko na svijetu da je Putin vjernik bilo čega, a pogotovo vjernik i pripadnik pravoslavlja ili kršćanstva.
Ili je to možda pravo-slavljenje? Rusko pravo-slavljenje?
Sudeći po caru Nikolaju II., bit će da je Putin istinski vjernik. Da, baš uzorit! Kao i Nikola II., Vladar i Autokrat svih Rusa, kako se sam zvao, ili, kako su ga zvali drugi, krvavi Nikola, antisemit, koji je kanoniziran u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi.
Čeka li ta slava i Putina?
Da joj se ne nada zar bi tako nemilosrdnim zakonima, evo na stranu zločesti Ukrajinci i Židovi (a njih je uvrijedio njegov Lavrov i to koji dan nakon Dana holokausta), tako krvavo terorizirao svoj vlastiti pravoslavni narod? Čak puštao da ga teroriziraju i do jučer zločesti islamisti Čečeni?
Sudeći po srpskom episkopu Nikoli Velimiroviću, antieuropejcu, antisemitu, ljotićevskom nacionalistu, koji je kanoniziran u SPC-u, izgleda da je to ustaljena pravoslavna praksa.
Uostalom, što je jedna, pa makar i peta zapovijed, kad ih ima čak deset?
Moglo bi se uskoro dogoditi da sveci postanu i Amfilohije Radović i pravoslavni Vlah Kačavenda i… Ima kandidata. Ima još…
I dok gledam ankete na ulicama Moskve o Putinovu zločinjenju u Ukrajini, pitam se, zajedno s jednim velikim piscem (i) ruskog jezika: ”Da li je moguće objasniti nešto ljudima koji su spremni korist od zločinaca i negativaca prihvatiti kao istinu i vrlinu?” (Grigorij Kanovič).
Ovako drastičan slučaj ne bih danas uspoređivao s nekim nama bližim (o njima iz ratova devedesetih već je pisano), ali neodoljivo nam se nameću paralele o stalnoj upotrebi religije na koju je ovih dana ukazao i papa Franjo.
Čudno je, međutim, kako ima ljudi koji se sad na osudu Putinovih zločina, propnu na zadnje noge i zaurlaju: A zločini Zapada?
Zar tako i sami, tobože se brinući za ekvidistancu, ne brane i ne opravdavaju recentni zločin i tako sudjeluju u njemu? Što prošlo može biti opravdanje za bilo koji sadašnji zločin? Neki prethodni?
Ili to, prije nego ukažemo na bilo koji današnji zločin, na Ukrajinu ili Srebrenicu…, moramo početi od… Od kad? Od križarskih ratova, od inkvizicije, europskih vjerskih ratova? Da bi nam to uopće dalo legitimitet reći bilo što o Mladićevu ili Putinovu zločinu.
No ne mogu ipak ne reći kako sam ovih dana gledao i kako se pola Plenkovićeve vlade, krsti, bogu moli i kolektivno pričešćuje… Dobri vjernici, a i dobar program za televiziju i birače.
I dok me niti njihova niti bilo čija vjera ne zanima, zanima me tek to da li taj predsjednik vlade i dalje bahato stoji iza svakog svog ministra i nakon što je utvrđeno da su nebrojeni među njima drastično kršili sedmu božju zapovijed…?
Iza onoga što su radili pod njegovim vodstvom i uz njegovu zaštitu? Stoji li i iza njihova kriminala? Ili samo nije znao? A što li ono, zna li, zakon kaže za one koji ne znaju, a morali bi znati?
Bit će, ipak, da je ovdje riječ o onoj čuvenoj u koju jedino vjeruju i koju sve vlasti tako srčano prakticiraju: ”Kad sam bio mali molio sam Boga za bicikl. Onda sam shvatio da Bog funkcionira na drugi način. Ukrao sam bicikl i molio za oproštaj.”
Ili, vjeruje li doista netko da je vjernik Dodik kad ga vidi kako se krsti? Ili Čović i njegovi trabanti? Ili Izetbegović kad kaže kako se ne plaši za budućnost Bosne kad vidi kako su džamije pune?
To bi, kao, trebalo nešto značiti? Njemu, stranci, reisu, Alahu? Ne, nego Bosni! A on je zadužen za dijagnosticiranje ”(pro)bosanskih potreba”?!
Da, bit će da upravo iz sličnih razloga onaj gore spomenuti pisac i napisa: ”Bog je daleko, a vlasti blizu. Ako ugodiš Bogu, sigurno naljutiš vlast.”
I da dobar broj ljudi ide na te njihove ”vjerske skupove” jer su oni ulaznica u društvo visoke korupcije, u što spadaju i ova naša ovdašnja društva (pa i sankcije Dodiku i njegovima i Izetbegovićevima), među kojima posebno ona (društva) i oni (pojedinci) što se dive azijatskoj despociji na čelu sa nekim novim vladarom i autokratom svih Rusa.
Čuje li se glas pape Franje koji, svejedno što je na čelu Katoličke Crkve, univerzalno ljudski, pa i kršćanski poziva na mir i nudi svoj odlazak u Moskvu, a one njemu najbliže opominje: Biskupi ne smiju biti ministr(ant)i države.
Ne govori on to nimalo slučajno i pogotovu ne sad. Naravno, ni zbog jednog svećenika koji je pretukao časnu sestru… Stvari su, ipak, malo… Mnogo dublje!
Srećom, eto, brzo je prošla još jedna parada religijskog kiča pa sad opet možemo ponovno lagati, krasti, uništavati tuđe živote, ubijati…
A mi, badava nam i da na trepavicama stojimo…
Ionako će se već naći vjerskih službenika da to blagoslove, a mi ćemo ih, obični mali ljudi što puzimo po podovima vjerskih objekata jednako kao i pred njihovim nogama, slaviti kao svece, uglednike, gazije, haške ili sarajevske ratnozločinačke presuđenike, heroje i vitezove, vođe naroda…
autograf.hr
