Niko nam ništa nije dužan dati, posebno ne političku moć. Za to se sami trebamo izboriti demokratskim putem: glasati na izborima, ali se i kandidovati za javne funkcije. Politika nije prljava. Prljav je kriminal kojim se bave pojedini političari.
Piše: Samir Beharić
Kada je moj prijatelj Darko prije tri godine preselio iz Ugljevika u Sarajevo da radi za jednu međunarodnu organizaciju, planirao je da kupi stan na Grbavici i tu osnuje porodicu. Sa Darkom sam prije mjesec dana razgovarao u svom rodnom gradu Jajcu, gdje je on boravio u posjeti. Ne samo da je odustao od kupovine stana u Sarajevu, već odnedavo razmišlja i o odlasku iz Bosne i Hercegovine. Darkov razlog za odlazak iz BiH nije novac, već učestali pozivi političara na rat. Kad je u pitanju zveckanje oružjem, mladi ljudi reaguju slično stranim investicijama: odlaze iz zemlje.
Nadajući se da Darka neće otjerati ratnohuškačka retorika, Josipa iz Širokog Brijega je već otjerao nepotizam u Mostaru, a Amara iz Bosanske Krupe korupcija u Bihaću. „Odliv mozgova“ iz Bosne i Hercegovine smo normalizovali do opasnih razmjera, a zapravo su mladi visokoobrazovani ljudi najvrijedniji resurs svake države. Rješenje treba tražiti u lustraciji političkih kadrova ogrezlih u kriminalnim aferama i kreiranju politika koje će privući mlade ljude iz inostranstva i pospiješiti „cirkulaciju mozgova“.
Diploma stranog univerziteta kao teret
Tipična bosanskohercegovačka porodica svoju djecu danas odgaja na principima socijalističke zaostavštine još uvijek prisutne kod njihovih roditelja. Slijedeći taj odgojni obrazac, roditelji svojoj djeci još od malih nogu preporučuju da šute, da se ne bune i da budu „fini“. Drugim riječima, da budu beskičmenjaci. Osim toga, dobronamjerno im poručuju da budu odlični đaci, uzmu diplomu i zaposle se u državnoj firmi. U bivšoj Jugoslaviji je to možda i bio recept za uspjeh, dok danas toj formuli nedostaje posljednja karika, a to je prilika za posao.
Prosječnog bosanskohercegovačkog diplomca ne čeka svijetla budućnost. Nakon što završe fakultet, mladi se u potrazi za prvim zaposlenjem nerijetko susreću sa mitom, korupcijom i nepotizmom. Za dolazak do posla u državnom sektoru – koji je najveći poslodavac – često je dovoljno biti mediokritet sa članstvom u političkoj stranci.
Zvuči paradoksalno, ali diploma bilo kojeg stranog univerziteta nekad predstavljala opterećenje, a ne prednost kod potrage za poslom u državnim institucijama.
Ilustracije radi, diplomci DIF-a ili Univerziteta u Travniku imaju jaču alumni mrežu u pojedinim državnim, entitetskim ili kantonalnim institucijama nego, naprimjer, svršenici Univerziteta u Beču. To najbolje mlade ljude među nama, koji imaju potencijal biti glavna pokretačka snaga društva, tjera iz zemlje, a one koji ovu situaciju promatraju sa nekog stranog univerziteta motiviše da u Bosnu i Hercegovinu vrate samo kao turisti.
Međutim, takvih „turista“ nije malo, a isuviše lahko smo ih se odrekli.
Znanje opasno po fotelju
Podaci koje sam prije nepunih godinu dana prikupio sa kolegama iz Western Balkans Alumni Association, ukazuju na to da najmanje 6.400 bh. državljana trenutno studira u više od 30 zemalja svijeta.
Od ovog broja, na univerzitetima u Austriji, Sloveniji i Njemačkoj studira čak 80 posto njih.
Bosna i Hercegovina ne samo da nema nikakvu strategiju kako u zemlju vratiti mlade ljude koji se školuju o tuđem trošku, već naše institucije uopće ne znaju koliko naših državljana studira van zemlje.
Kompletne podatke o broju i profilu naših studenata u inostranstvu smo proslijedili nadležnim ministarstvima na državnom i entitetskom nivou, ali plan šta će institucije uradti sa spiskovima studenata nikad nismo dobili. Radi se o mladim ljudima koji studiraju sve – od međunarodnih odnosa, preko medicinske genetike, do raketnog inžinjeringa na međunarodnim visokoškolskim institucijama čiji je kvalitet neuporedivo bolji od bilo kojeg domaćeg univerziteta.
Znanje, iskustvo i kontakti tih mladih ljudi bi mogli itekako pomoći domaćoj privredi, obrazovnom sektoru ili reputaciji Bosne i Hercegovine u svijetu.
U anketi koju smo proveli među ovim studentima, ogromna većina ispitanika je navela da su u inostranstvo otišli s motivacijom da svoje znanje iskoriste nazad u Bosni i Hercegovini.
Također, većina njih na stranim univerzitetima studira pomoću stipendije bez koje nikad ne bi mogli ni otputovati u zemlju studija.
Određen dio naših studenata u inostranstvu radi studentske poslove, te na taj način finansira svoj studij, dok tek mali broj studentica i studenata finansiraju roditelji.
Međutim, domaći kadrovi povratak diplomaca sa stranih univerziteta često smatraju opasnom konkurencijom kojoj ne treba dati šansu za dokazivanjem. Ovakav maćehnski odnos prema onima koji posjeduju znanje nije novina, već predstavlja svojevrstan trijumf palanačkog antiintelektualnog duha čije su posljedice najbolje vidljive u vremenima krize. Mnogi naši zemljaci i zemljakinje su tokom pandemije korona virusa najskupljom cijenom, svojim životima, platili neznanje i nestručnost osoba na odgovornim pozicijama. To nije nešto što smijemo oprostiti i zaboraviti, već isključivo zahtijevati političku i pravnu odgovornost za štetu sa ireverzibilnim posljedicama.
Trun političke hrabrosti
Za pomjeranje sa mrtve tačke u kojoj se nalazimo je potrebna vizija i trun političke hrabrosti. Time bi Bosna i Hercegovina, po uzoru na zemlje poput Kine, Irske ili Poljske, dizajnirala platforme na osnovu kojih ćemo uvezati ne samo bh. državljane koji studiraju u inostranstvu, već i njihove kontakte.
Povratak mladih ljudi sa međunarodnim iskustvom i stranim kontaktima je potrebno dugoročno, intenzivno i sistematski podsticati kako bismo osigurali održivu cirkulaciju mozgova. Jedino je na taj način moguće pospiješiti protok savremenog znanja i kroz obrazovne institucije, što bi u konačnici minimiziralo trenutno rasprostranjeni akademski incest na univerzitetima u BiH.
Mladi ljudi sa međunarodnim iskustvom i stranim diplomama trebaju Bosni i Hercegovini, ne obrnuto.
Pobunite se, propitujte autoritete i kandidujte se na izborima!
Timothy Snyder, profesor historije na Univerzitetu Yale, u svojoj knjizi „O tiraniji : Dvadeset lekcija 20. stoljeća“ mlade ljude upozorava da ako oni ne počnu stvarati historiju, stari političari će je uništiti. Međutim, da bismo stvorili historiju, napominje Snyder, trebamo i znati nešto od historije.
Za početak, ne smijemo čekati da nam stari političari bilo šta daju.
Ostarit ćemo čekajući.
Politika nije prljava
Niko nam ništa nije dužan dati, posebno ne političku moć. Za to se sami trebamo izboriti demokratskim putem: glasati na izborima, ali se i kandidovati za javne funkcije. Politika nije prljava. Prljav je kriminal kojim se bave pojedini političari.
Ukoliko Bosni i Hercegovini istinski želimo dobro, trebamo odmah prestati slušati svoje roditelje koji su živjeli u vremenu čija zbija ne odgovara ovoj današnjoj. Umjesto toga, bunimo se, budimo glasni, te kritički propitujmo sebe i svoju okolinu, a posebno društvene, političke i akademske autoritete.
U konačnici, velika odgovornost je i na samim mladim ljudima kojih oko 600.000 registrovanih za glasanje na narednim izborima. Kao takvi, mladi ljudi mogu prouzrokovati tektonske promjene na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Uvjeren sam da bi upravo takva promjena bila snažna uvertira u kreiranje budućnosti po mjeri Darka iz Ugljevika, Josipa iz Širokog Brijega i Amara iz Bosanske Krupe.
Moj prijatelj Darko sa početka priče u svojim kasnim dvadesetim zarađuje natprosječno visoku platu za bosanskohercegovački standard. Darko se školovao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a usavršavao u Holandiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, Darko ne radi u Ministarstvu vanjskih poslova BiH, već u jednoj međunarodnoj organizaciji sa sjedištem u Francukoj. Kad Darko, zajedno sa hiljadama bh. državljana koji su školovali u inostranstvu, dobije fer priliku da zaradi koru hljeba radeći za svoju državu, tek tada ćemo moći obiježiti početak kraja političkog klijentelizma i partijske patronaže, grobara životnih snova i planova mladih Bosanaca i Hercegovaca.
Politicki.ba
