Sokrat: Sve počiva na meni, a ja visim o jednoj niti
Peter Handke: Mali ogled o trećem
Ili: tko govori u pjesmama Alfreda Kolleritscha?
On je daljina,
prema kojoj stupa,
vrijeme, uigrano,
prigoda, isključeno
treće, koje
odvodi lutalicu sa sobom
(iz pjesme Arnold Schönberg, op. 37 /Pjesma prirode)
Isključeno treće koje odvodi lutalicu sa sobom: isključeno treće je način govorenja pjesme Alfreda Kolleritscha i lutalica je čitatelj. Prije nego što je taj način naposljetku svratio pozornost na sebe, lutalicu su uvjeravali [eingeredet] mnogovrsni glasovi, izvanjski i unutrašnji, prava zbrka glasova oduzela mu je veselje prema lutanju, zamaglila mu lutalačke oči, začepila mu lutalačke uši: izvana krupno štampani naslovni redci novina i krupno štampani naslovni redci šlagera, mnijenja, sudovi, alternative, reklame, najave vremena, falsificirane narodne pjesme, u unutrašnjosti sve to obavezno ponovljeno i ujedno ometano metežom glasova divljenja samome sebi, prosuđivanja samoga sebe, uzdizanja samoga sebe, osuđivanja samoga sebe. Tih je glasova, glasova koji su snažno pritiskali lutalicu i, premda se trsila kretati pravo, ostavljali su je da tumara u krugu, bilo nebrojeno – ali od trenutka kada se oglasio onaj glas, glas pjesme, on nije bio čujan ni izvana ni iznutra, nego upravo s treće strane, „isključen“ ili neovisan o beskonačnom naklapanju, taj se glas pri neredu naklapanja pojavio u slici uređujućeg broja, rednog broja, i to nekog određenog: iza stotina, iza tisuća, iza bezbroj ispreturanih govornika dolazio je iz posve drugog smjera pojedinačni, određeni, mene, izložena metežu, određujući treći, unaprijed me pretvarao u lutalicu/čitatelja i “odvodio me sa sobom“.
BROJEVI, u savezu
sa slikama kobi
i protu-
kobi
tako ih je odredio u nekom ranijem čitateljskom vremenu jedan drugi „treći“, Paul Celan.
No što taj treći određuje ili uređuje lutalici? I kako se moglo dogoditi da određuje? I „postoji li zvuk u tom znamenju“ (Kolleritsch)? I čujem li ja, čitatelj, sa strane trećega uopće nešto takvo kao što je glas?
Ono što treći, time što je tu, na način pjesme, i time što ja, čitatelj, dopuštam da stupi, doseže kod mene jest ponajprije to da zamuknu, da polegnu svi ti unutrašnji i izvanjski glasovi: Treći me priprema na muk – konačno, konačno mogu zamuknuti – i od vijesti i od krupno štampanih naslovnih redaka novina on me zapravo ne odvraća, nego ih mogu sam preskočiti: bez mojega naprezanja, nego samo mojom pozornošću zbio se postranični skok u prostranstvo koje se otvorilo kad mi je tamo netko, pojedinac, iznenada, kao iznenađenje, dao čuti nešto što nije ništa značilo. Sad je tu prostor za treće, za pjesmu, i taj prostor seže od mojeg najunutarnijeg uha do njegova drugog ograničenja: ono nije moguće imenovati, samo se može opisati riječju ”daljina”. I tako recimo dopušta to daleko treće sebi i meni čuti:
Tamo proširen: kao tijelo.
Prostor treba granicu,
u njemu besjedi svaki svijet
i igra i daje poigru
(bogovima i strojevima).
S takvim se redcima ono treće nije začelo samo za čitatelja, nego i za samog pisca: drukčije nego znani lirski ja ili možda konkretni pjesnik Alfred Kolleritsch u svojim pjesmama nikada ne nastupa kao autor – doista ”samo” pisac: taj je govorio nakon trećeg i riječi ponovio, isto tako kao sada čitatelj.
Da, taj treći ili čak ono treće određuje, uređuje, daje se čuti iz mnijenja, značenja i jasnoće odterećene daljine: to njegovo osobno područje jest njegova glavna karakterističnost i njegov prvi učinak; njegovi nizovi riječi prispijevaju iz takve daljine da izgledaju, premda čitatelj ima slova tik pred očima, kao odaslani.
Van iz htijenja. Dublje
prema nekoj drugoj granici, polet,
koji je nađe, začetak je.
No njegov drugi učinak, koji nadomješta bilo kakav smisao ili, recimo, samo ritam koji me privuče, njegova je intonacija, intonacija koja još naglašava dojam daljine. A intonacija je pjesme takva da već na početku govori odlučnu riječ: sada, nakon sveg naklapanja, na redu sam ja, ono treće, pjesma. Odlučne, autoritarne riječi pjesme dakako ne nalažu, ne zapovijedaju, ne optužuju, ne objašnjuju, ništa ne raskrivaju – ne znaju ništa više nego ja ili ti, ostaju, kolikogod njihova intonacija bila jasna i čvrsta, nerazumljive, neobjašnjive, neodgonetljive, da, čak se nikada ne zaokružuju u znanu sliku ili barem jednom igrom riječi krijumčare blizinu i razumijevanje, odlučno ostaju u tami, gdje je njihovo kraljevstvo; razumjeti pak iz njih nije moguće njihov smisao, nego njihovu ozbiljnost koju zadržavaju od prve do zadnje rečenice: njihov najveći, ovjenčavajući učinak – autoritet bez autora, najslabiji autoritet, koji se umiješa i djeluje samo kad sam ja čitatelj za nj spreman i kad ga želim.
U sobi je sunce,
biljka ostaje,
ruka ište povijest druge.
Vrijeme nas vodi tamo.
Njegov jedini zahtjev.
Kao dokaz za to navedimo rečenicu jednog drugog trećeg, Renéa Chara, približno ovako:
Doći će vrijeme kad će nas izbaviti samo još jezik koji ne razumijemo.
Naposljetku paradoks trećeg: daje se doduše čuti, iz daljine, s posebnom intonacijom, kao
druga, nesretna blizina,
koja je dala svijetu krila
no istodobno je bez zvuka, da, bez glasa. Čitajući pjesmu, zamjećujem treće ”s onu stranu”: s onu stranu zvučnog i zvonkog, kao skandiran muk, usporedan šumoru drveća, upravo kao prirodnu pjesmu (”ostatak pjesme” [Liedrest] kod Paula Celana) – ne ”pjesmu prirode”, nego pjesmu čovjeka usporednu prirodi, ”realizirajući je” tako, u tome smislu, kao što je za Cézanna slikanje bilo realiziranje usporedno prirodi.
Tako barem ja čitam pjesme Alfreda Kolleritscha, odnosno tako mi, s predstavom trećeg s onu stranu nas obojice, čitanje uspijeva. Ono pritom ne može biti ni prelet ni samoopijenost, da, niti uobičajeno poetsko sjećanje (osim ako bi moment muka, što mi ga šalje tekst, označio kao ”odaziv”). Istodobno se pak u tu svrhu od mene ni ne zahtijeva vlastito sricanje, razglabanje ili učenje, koje me zatupljuje, ograničuje, omalovažava: ”jednostavno tako” da osluhnem i zauzmem se, kroz ono treće, kroz pjesmu, oduševljeno doživim svoje znanje.
Užitak za oči… stavlja svijet ispred vrata, zasuni se razdiru,
osupnuti u žudnji koja ište drugo.
Naš je zajednički treći doduše na Kolleritschev način nešto posebno, no nipošto nešto jedino ili jedinstveno: u mnogim nas je slikama već susreo i dao se čuti – kao Orfej koji je svojim pjevanjem očarao čak divlje životinje, odnosno priveo ih do pozorna slušanja; kao Danijel u lavljoj jami; kao mladići u ognjištu; kao ”onaj” kojeg nije moguće zamijetiti u gromu i vihoru, nego tek… ; kao Heraklitov fragment; kao ”krotki zakon” kako ga je doživio i zapisao (pisac) Adalbert Stifter; kao poziv mujezina; kao luđak koji u rešetkastom krevetu do beskonačnosti mrmlja psalme jadanja; kao čovjek koji u snovima ujedno govori nerazumljivo i oduševljeno; kao djeca koja iznenada započinju govoriti jezikom; kao gotovo tihi pjevač ”Cottonfield Bluesa”.
Je li potom moguće reći što je suština onog trećeg? Ne (jer za sebe je suština već suština, svoja suština: ”pjesnička suština” – u smislu ”suštine sinje modre špilje” ili ”suštine žute dubine” – suština pjesme). No moguće ju je opisati ili apostrofirati, recimo kao u Platonovom dijalogu Kritija, tekstu o Atlantidi, poput ”boga koji je doista nastao već odavna, no u govoru, tome nasuprot, tek sada…” ili ju je moguće jednostavno čuti iz same pjesme: „Kako IZ“
Kad mišljenje, konačno,
siđe dolje po duhovskim stazama…
(Paul Celan)
tako i „IZ“
Ne možemo ušutkati,
tko smo
(Alfred Kolleritsch)
S njemačkog preveo Mario Kopić
Peteru Handkeu zamjeraju da negira genocid u Srebrenici
Peter Handke nije negirao genocid u Srebrenici. Njegov prvi osvrt na ovaj ratni zločin može se vidjeti u tekstu Putovanje rijekama.
U ovom tekstu Handke tri puta kaže „pretpostavljeni“ zločin, ali on ovaj tekst piše sredinom jula 1996. godine.
Često mu se zamjera i to da i kada je iznosio osudu događaja u Srebrenici, nikada nije koristio termin genocid. Međutim, terminologija koju on koristi odnosi se na pravnu situaciju u tom trenutku. Već 2006. godine Handke koristi izraz „srebrenički genocid“.
Pored toga zamjera mu se i da je genocid u Srebrenici opravdavao tako što ga je nazivao aktom osvete. Handke jeste napisao da je genocid u Srebrenici bio „neoprostivi čin osvete“, ali i „vječna sramota za odgovorne bosanske Srbe“.
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku.
Svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
Tin Ujević
Sve te brojne tekstove u kojima se Peter Handke kritizirao ja sam sažeo u ovaj stih Tina Ujevića, ali to nije, niti smije biti, zapreka da se ovaj fenomenalni pisac kod nas predstavi sa svojom sjajnom literaturom.
Pripremio: Marko Raguž
Sarajevo, 21. 07. 2020. god.
Kafa Blue Mountan je kafa za Nobelovce
Peter Handke: „ Pišem, otprilike, dva puta godišnje po dva-tri meseca. Posle toga ponovo počnem da sanjam o pisanju.Kako starimo, ne spava se noću dobro. Zadrijema se pred zoru. Spavam, kao i mnogi, šest, šest i po sati. Odmah zatim sebi skuvam dobru kafu. Zavisan sam od nje! Mogao bih da napravim sada reklamu za marku BLUE MOUNTAIN, iz Jamajke, koja je zaista neprevaziđena. Dosta je skupa. Sam je ručno sameljem, a onda je polako dosipam u kipeću vodu. Izuzetno! Celog dana stoji ispred mene. Čak i hladna je veoma dobra. Magična. Onda zabeležim misli od prethodnog dana i počinjem da čitam, otprilike jedan sat“.
Peter Handke: „Pjesma o djetinjstvu“
OD DJETINJSTVA DO VJEČNOSTI – VON KINDHEIT BIS EWIGKEIT
Sjećanja na djetinjstvo uvijek prolaze jedan proces kristalizacije. O njemu je pisao Stendal u vezi sa temom ljubavi – u svojoj istoimenoj knjizi O Ljubavi. Uzgred rečeno, upravo tu Stendalovu knjigu u svojoj kučnoj biblioteci držim na povlaštenom mjestu, jer je jedna od mojih omiljenih knjiga. Na koji je način Stendal zasnovao svoju koncepciju kristalizacije. Naime, Stendal je pisao o procesu koji prolazi jedna grančica, nakon što je neko ubaci u rudnik soli. Vremenom ta grančica dobije jedan sloj kristala na svojoj površini. Upravo takvu kristalizaciju prolazi onaj ko se zaljubi. On predmet svoje ljubavi (neku djevojku, damu), ne vidi onakvom kakva ona jeste, nego je ona za njega prekrivena kristalima. Ona je prošla proces identičan onoj grančici u rudniku soli. Upravo bi se to moglo reći i za odnos estetike i sjećanja. U našoj svijesti sjećanja nakon određenog vremena dožive jedan proces preobražavanja, jedan proces kristalizacije. Tako da su sjećanja na djetinjstvo obično obojena nekim neobičnim bojama, tonovima koje je više nanijelo Vrijeme, nego što su ti tonovi postojali unutar tih sjećanja u vremenu kada su ona nastala. Vrijeme uvijek samo po sebi nanese neke sasvim nove boje. Vrijeme je jedan pravi slikar, koji slika na svoju ruku, uvijek se umiješa u mentalne slike, sjećanja na djetinjstvo, koja nosimo u sebi, koja čuvamo, štitimo, krijemo kao naše najveće blago. Upravo je zbog toga većina književnosti koja evocira slike iz djetinjstva obojena jednom specifičnom nostalgijom, ispunjena je jednom prelijepom, neobičnom estetikom. Upravo tu vrstu estetike želim istaći kroz: „Pjesmu o djetinjstvu“ Petera Handkea. To je jedan niz slika, koji je kodiran jezikom, koji je za te slike postao neprobojni oklop. Slika je sakrivena u orahovoj ljusci jezika. Moramo pažljivo prići tim slikama, ne smijemo orahovu ljusku razbiti kamenom, jer bi mogao biti zgnječen sadržaj. Moramo znati pravi način kako da otvorimo tu orahovu ljusku jezika. Na taj način takve slike neometano uskrsavaju u svijesti čitatelja, ako je barem nešto približno u sebi sačuvao iz svoga djetinjstva, a svi smo ponešto sačuvali. „Jeste li vi ikada bili dete, gospodine pukovniče. Ne, ja sam oduvek bio pukovnik Gestapoa“ – zapisano je u jednom romanu Borislava Pekića. Većina nas pamti to vrijeme djetinjstva, njega se ne odriče, kao ovaj Pekićev pukovnik Gestapoa. Sve su to neke gorke slike iz jednog iščezlog vremena, jednog davno prohujalog vremena, koje je dovoljno ležalo u podrumima naše svijesti, kao najbolje vino je dozrijevalo u tajnim podrumima. Čitava ova pjesma je ispunjena nekom gorčinom zbog vremena koje odlazi u nepovrat. Baš kao i lišće divljeg kestena, koje se odupire jesenjem vjetru, koji sa sobom nosi mirise kraja. To je jedno usamljeno lutanje ispod kestenovih stabala, dok hladni vjetrovi jeseni nose u vrtlogu lišće ispred dječakovih cipela. Zaista, to su slike koje na ovaj ili onaj način svi nosimo iz svoga djetinjstva, prve slike kruženja prirode, smjene godišnjh doba, kruženja oblaka na nebu, jesenjih kišnih kapi na mokroj ulici, i prvih vjetrova koji pjevaju na promrzlom uhu tužnu pjesmu jeseni, i dugih zimskih dana, koji se spremaju, i koji su na pomolu. A preživjeti zimu, uvijek je jedna pustolovina, okovana ledom na prozorima, smetovima snijega na ulaznim vratima, gdje se nalaze jedne usamljene dječije čizme.
Vrlo čudno, kako to jedan niz znakova može posjedovati. Ali može, to može samo magijski jezik, koji je u mrežu simbola uhvatio samu tajnu života, tajnu jednog bujnog unutrašnjeg svijeta. To je moguće, ali samo u posebnoj književnosti, kakva je ona koju je stvarao Peter Handke. To je jedno lutanje samotnim stazama jednog djetinjstva, jednim vrtom u kojem su nanizane slike jednog života. Sve je viđeno očima koje su svježe, koje su tek počele da primaju stvaran Svijet oko sebe. U tom smislu se sklapa mozaik u lirski niz, sa razglednicama predjela iz djetinjstva. To je jedan magijski prostor u kojem se prožimaju svjetovi Fantazije i svjetovi Realnosti. U tim pejzažima djetinjstva dječak traga za tvorevinama svoje mašte. Vrlo je teško u ovoj Handkeovoj pjesmi razlučiti šta je jedan svijet Fantazije, a šta pripada stvarnom svijetu, jer dječija mitologija ne poznaje razlike između navedenih kategorija. A sama čovjekova unutrašnjost, a pogotovo u tim dječijim, ranim danima, napaja se na nepresušnim vrelima Fantazije, jer je upravo u toj Fantaziji rođen sam Svijet. Neko bolno maštovit u svojoj je mašti kreirao ovaj Svijet, jer Svijet od te Fantazije živi, on se njome napaja. A priroda na Zemlji jeste samoodrživa, ali kroz jedno međusobno proždiranje, kroz jedan krvavi igrokaz. Međutim, to je samo vanjsko riješenje. Fantazija, sve te kreacije Mašte, jedina je i istinska hrana čovjekovog unutrašnjeg Svijeta. Zaista jedan zanimljiv postupak prevođenja Svemira u jedan Svemir dječije mašte, koji je beskrajan kao taj istinski Svemir. Sve je to dokaz da je beskraj Svemira prisutan u odrazima unutrašnjih ogledala. Baš kao što je beskrajan taj vanjski vakuum Svemira, sastavljen od beskrajne igre i prožimanja materije i energije, vremena i prostora, tako postoji i jedan unutrašnji uporedni univerzum, kojeg mi poistovjećujemo s Bogom. On je Nevidiljiv, odnosno vidljiv je samo za one oči koje su spremne da sve to vide.
Nije zgorega na kraju još ponešto reći o toj čovjekovoj opsesivnoj potrebi da traga za samim sobom, za svojim identitetom, za svojim porijeklom. Ponekad na tom putu se vraćamo u djetinjstvo, kao da slutimo da je u našim prvim sjećanjima sadržana tajna našeg bića, jer ona pamte vrijeme kade je upaljena varnica života u utrobi, utrobi majčinoj, gdje se oblikovalo naše biće, gdje je naše srce počelo da pulsira životom. Nikada ne odemo tako daleko, jer dolazimo do granica svijesti, jer je naša svijest osmišljena tako da se mi ne sjećamo života provedenog u unutrašnjem Svijetu, u unutrašnjem svijetu majčine utrobe, prirode, a ne sjećamo se ni boravka u svijetu čistih oblika svemira, gdje je živio naš duh, koji je jednim božijim stvaralačkim postupkom ovaploćen u utrobi naše majke, koja nas je iznijela na svjetlo dana. Možda u nekom drugom Svijetu, borave čisti duhovni oblici bića, koji čekaju u jednom redu, da izađu na pozornicu svijeta, da iz jednog Svijeta pređu u jedan drugi Svijet. Mi obično dođemo do najranijih sjećanja, ali dalje ne idemo, jer dalje ne seže naša Svijest. Ali tokom čitavog života mi nastavljamo traganje, poniremo u prošlost, u mutno vrijeme nastanka planete Zemlje, jer mislimo da ćemo tamo naći odgovore. Međutim, tamo nalazimo opet neke početke, kolijevke, ali ne prodiremo u jedan unutrašnji Svijet, jer smo ga zaboravili. Morali smo ga zaboraviti, kako bi mogli živjeti u jednom novom Svijetu, jednim novim životom, koji nam je od Boga dat, koji je osmišljen da bude takav. Naše neznanje, je prokletstvo, ali i blagoslov, istovremeno. Šta bi mi radili sa mudrošću koja je beskrajna kao svemir. Ali sve su to pitanja koja se nameću u ovoj Handkeovoj pjesmi, kroz jedno traganje za identitetom, za ranim sjećanjima jednog života. Tako se i završava ova Pjesma o djetinjstvu, koja je jedan organski splet refleksija na djetinjstvo, jedno gorko, ali istovremeno i prelijepo djetinjstvo, koja je protkana čistom poezijom, i koja ne ostavlja prostora za bilo kakve pretjerano opširne komentare, već zahtjeva potpuno prepuštanje toj raskošnoj muzici – od koje je sačinjena ova pjesma.
PETER HANDKE:
PJESMA O DJETINJSTVU
Kad je dijete bilo dijete
hodalo je spuštenih ruku
htjelo je da potok bude rijekom,
rijeka bujicom,
a ova lokva morem.
Kad je dijete bilo dijete,
nije znalo da je dijete,
sve je za nj imalo dušu,
i sve su duše bile Jedna.
Kad je dijete bilo dijete
nije ni o čem imalo mnijenja,
nije imalo navike,
sjedalo je često prekriženih nogu,
u mah bi potrčalo,
imalo je zvrk u kosi,
i nije se fotografirat dalo.
Kad je dijete bilo dijete,
bilo je vrijeme ovih pitanja:
Zašto sam ja baš ja, a ne ti?
Zašto sam ovdje, a ne ondje?
Kad je započelo vrijeme
i gdje se prostor konča?
Nije li život pod Suncem puki tek san?
Nije li ono što vidim, čujem i ćutim
tek puki pričin nekog Svijeta prije ovog Svijeta?
Postoji li odista zlo
i ljudi zbilja zli?
Kako to da JA, koji sam JA,
nisam bio prije no što sam postao,
i da jednom JA, koji sam JA,
više neću biti JA?
Kad je dijete bilo dijete,
davio ga je špinat, grašak, mliječna riža,
na pari kuhana cvjetača,
a sad sve to guta, ne samo iz nužde.
Kad je dijete bilo dijete,
u tuđoj se postelji jednom probudilo,
i potom vazda iznova.
Mnogi su mu ljudi, tada, lijepi se činili,
a danas tek par njih, ako je sreće,
jasnu je predstavu Raja u sebi imalo,
sad ga najviše tek sluti,
predstavljati sebi Ništinu nije moglo,
a danas se pred njom ježi.
Kad je dijete bilo dijete,
igralo se oduševljeno
a sad posve potone u stvar kao nekoć,
tek kad ta stvar njegov je posao.
Kad je dijete bilo dijete,
bilo mu je dosta jabuku jesti i kruha,
a i sad je tako.
Kad je dijete bilo dijete,
slatke bi mu bobe padale u naručje
a i sad je tako,
i svježi bi mu orah gorčinu na nepcu ostavljao,
a i sad je tako,
i sa svakog bi vrha gorskog,
još višem vrhu hitao,
u svakom gradu
za još većim gradom čeznuo,
a i sad je tako,
u krošnjama je za najvišom trešnjom posezalo,
sa zanosom koji i danas ima,
ali i plaho pred svakim strancem,
baš kao i nekoć,
prvi je snijeg nestrpljivo iščekivalo,
baš kao i danas.
Kad je dijete bilo dijete,
bacilo je štap poput koplja,
ravno u drvo,
gdjeno i danas podrhtava.
Autor: Marko Raguž
Sarajevo, 21. O7. 2020. god.
