Derviš Sušić (3. juni 1925 – 1. septembar 1990) bio je bosanskohercegovački književnik najpoznatiji po svom prvom djelu Ja, Danilo.
Sušić je rođen u Vlasenici u imamskoj porodici.
Malo je pisaca u dugoj i bogatoj bosanskoj historiji koji su doživjeli čudniju sudbinu od Derviša Sušića, književnika koji je nakon smrti otrpio toliko nepravde da su od laži koje su iskonstruisane oko njegovog imena konture njegovog stvarnog života postale gotovo nevidljive. I dok bi svaka druga kultura i svaki drugi jezik sa strahopoštovanjem gajio uspomenu na pisca koji je ispisao monumentalno djelo, Bosna je zemlja koja se ovog skromnog genija pisane riječi odrekla, čini se, odviše lako.
Razlozi zbog kojih se Sušićevo ime spominje uz mnogo ostrašćene mržnje sasvim su iracionalni, ali nedvosmisleno je očito da su njegova komunistička politička opredijeljenost i odanost vrijednostima antifašizma stvari zbog kojih se Sušićevo djelo sistemski marginalizira, a njegova ličnost dosljedno demonizira.
iako je bio učesnik NOB-a i poslijeratni ugledni član Saveza komunista, Sušić nikad nije bio socrealistički pisac, a već u svojim prvim ozbiljnijim prozama, romanima Ja, Danilo i Danilo u stavu mirno, kritički se odnosi prema jugoslavenskom birokratizmu i iznevjeravanju ideja Revolucije. Ti romani, čitani s vremenske distance od 70 i više godina, govore o Sušiću mnogo više nego objede koje se na račun piščevog partizanskog aktivizma decenijama koriste kao anatema njegove ličnosti. I dok je u vrijeme najžešće jugoslavenske ždanovštine Sušić neprikriveno ismijavao režim prosječnih intelektualaca i njihov san o birokratskom uhljebljenju, bošnjački nacionalizam optužuje ga za promovisanje najrigidnijeg boljševizma. Ne slučajno, jer biti partizan u vremenu preporoda nacionalističkih mitova najveći je mogući grijeh, a uvjereni komunist neoprostiv životni odabir.
U zemljama zapadnih kultura ličnosti poput Sušića ugrađuju se u temelje civilizacijskih vrijednosti, a uzimati kao inkriminaciju učešće u antifašističkom pokretu otpora smatra se svojevrsnim reakcionizmom i činom kulturnog barbarizma. Najbolji primjer koji govori o tome kakav bi odnos bh. društvo trebalo njegovati prema Sušiću svakako bi bio onaj koji Francuzi imaju prema Andréu Malrauxu i Antoineu de Saint-Exupéryu. Nije to obično poštovanje i historijsko divljenje nego istinsko razumijevanje lične hrabrosti pojedinca i suda njegove savjesti. Upravo su savjest, moral stjecan u očevim vjerski poučnim pričama i SKOJ-evski odgoj nalagali Sušiću da nikad ne zaboravi ni svoj rodni kraj ni svoje bosansko porijeklo ni muslimansku vjeru u kojoj je odrastao, sve odreda teme kojima se neprekidno vraćao u svojim djelima.
Anatemisan kao neprijatelj
Posebno je pitanje kako je došlo do toga da se Sušić, najbosanskiji od svih pisaca, anatemiše kao arhetipski neprijatelj, a njegovo javno djelovanje u kulturi i njegova književnost proglase pamfletističkim aktivnostima koje su imale za cilj da nagrizu nacionalno i vjersko biće Bošnjaka. Nakon pažljivog čitanja najvažnijih Sušićevih proza Pobune, Uhode i romana Hodža strah jasno je da ne postoji nimalo utemeljenja za takve optužbe jer je riječ o djelima u kojima je kulturna i vjerska tradicija Bošnjaka predstavljena u ozbiljnom literarnom zamahu, pri čemu je tradicija islama u Bosni shvaćena kao prirodni i podrazumijevani dio kompleksnog bića zemlje.
Odbacujući teze srpskih nacionalističkih mitova po kojima je islamizacija Bosne bila nasilna i protivna volji puka, Sušić uvijek prikazuje vjerski život bosanskih muslimana zadržavajući posebnu pažnju na etičkom dijelu vjerovanja.
Sušićevi junaci u pravilu su tvrdi, nepovjerljivi, pokatkad grubi i nepristupačni, ali uvijek, ponekad čak i samodestruktivno, disciplinovano moralni, a kodekse te nepokolebljive vjere u univerzalne zakone pravičnosti crpe iz svog muslimanskog odgoja, pa bilo da je on formalan ili dio folklornog naslijeđa.
Zanimljivo, u predstavljanju tih tvrdokornih gorštaka Sušiću je važno da istakne njihovu nerijetko pogubnu odanost domovini, a pouzdanje koje njegovi junaci njeguju prema Bosni često dostiže katastrofične razmjere. Od Muzafera Pilavije do Kaimije vjernost tom snu o jedinstvenosti i historijskoj neponovljivosti Bosne kao zajednički duhovni posjed dijele svi likovi Sušićevih proza. U njegovom bogatom literarnom opusu Bosna zauzima centralno mjesto, a njenu historiju Sušić ne doživljava andrićevski, kao zlu kob jednog podneblja, nego kao dijalektički podrazumijevan eklektizam, koji sažima u sebe i srednjovjekovnu bogumilsku tradiciju i živopisnost osmanlijskog islama i neophodnost socijalističke revolucije.
Zbog te socijalističke revolucije, u koju je Sušić vjerovao zelotskom strašću, u vrijeme demokratskih sloboda postao je pisac žrtva namjerno pogrešnih interpretacija i blasfemičnih osuda. Njegova književnost svedena je na prisutnost nekoliko naslova u školskoj lektiri, a njegov raznoliki i društveno korisni kulturni rad u socijalističkoj Bosni i Hercegovini okarakterisan je kao provođenje tvrdog boljševizma. A razlog za takav odnos sasvim je jednostavno objašnjiv, jer Sušića moderni bošnjački nacionalizam mrzi zato što je pisac “zloglasnog” Parergona, knjige u kojoj je dokumentovano, nepristrano i bespoštedno pisao o Bošnjacima koji su bili kolaboratori nacizma tokom Drugog svjetskog rata.
Plodan pisac
Iako izuzetno plodan pisac (napisao je 14 drama radeći kao kućni pisac Narodnog pozorišta u Tuzli), Sušić je bio i ekstrovertna i društvena osoba. Oni koji su ga poznavali, evocirajući uspomene na njega, često su u opisima, kao najprobraniji atribut, koristili riječ “boem”, jer je još za života postao poznat kao meraklija koji se znao opustiti i uživati u dugim povečernjim akšamlucima. Blage naravi, popustljiv pred nametljivcima, sposoban slušati, Sušić je bio dobri čovjek Bosne. Za one koji ga nisu poznavali ta nenametljiva vanjština često je dovodila u zabludu, jer se ispod te prostodušne pojave krio izuzetno inteligentan i osjećajan čovjek.
Da je živio u Francuskoj, Sušić bi bio nacionalna kulturna ikona, jer stvoriti tako monumentalan opus, a ne biti “obožavan” za kulturni svijet Zapada nezamisliv je fenomen. Samo u Bosni, toj zemlji satkanoj od prokletstva i zavisti, moguće je da se promoviše mržnja prema istinskom geniju pisane riječi kao da takvih pisaca imamo napretek, makar svi dobro znali da takvog kakav je Sušić Bosna porađa jednom u pola stoljeća.
Izvor: Al Jazeera
***
U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti.
Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane.
Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika.
Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam…
Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji , ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija , ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni.
….U Bosni je imati – opasno kao i nemati.
Gorjeće Bosna i plakaće i krv će mnoga i mnogo godina proticati dok dozrije doba mijene.
…zalud je Bosni sijati i rađati, gavranovi joj crni sjeme zoblju…
…čist obraz i čvrsta sloga održe ljude i u najtežem nevremenu. Goloruka sloga jača je od naoružanih nesuglasica. A sitan račun i velika pohlepa sebičnih prerezali su grkljane mnogim carstvima, starim, moćnim, golemim, a mi svoje još ni smislili nismo. Samo slutim, zakuhaće se po Bosni i biće krvi konjima do trbuha…
…Bosna svoj debeli defter mrtvih glava mora popuniti, defter je debeo, a posljednja stranica daleko, a na njoj pišu razlozi i ovoga i svega prethodnog i onog što slije poslije ovog, ali šta piše, ne zna se, daleko je, listove mogu samo godine polako prelistati….
…živ čovjek zamršeniji je od svemira. I dragocjeniji od bilo čega.
Čovjek je od rođenja utamničen. Sila nad njim, običaj oko njega, navika u njemu, tijelo slabo…sve se urotilo protiv njega. I njegova misao čak.
…sva ljepota i jeste u tome što nam se čini. Nema lijepog. Postojimo mi kojima je lijepo ili ružno.
Žena je sasvim iskrena samo u gnjevu ljubomore, u žudnji za nakitom i u tuzi za izgubljenim djetetom…
…Gost je dimio i ravnodušno zurio mimo, razmišljajući o nečem važnijem i od čimbura i od Muhtara. I ćutao, valjda pridržavajući se mudrog iskustva da za velikim riječima posežu sitni ili neiskreni, da krupne gestove čine samo površni, da sitno i dugo drobe govor uglavnom priglupi, a da samo umni poznaju tajnu rječite šutnje…
Citati iz knjige Derviša Sušića “Hodža strah”
Vezan tekst :
