Branko Ćopić i Nenad Veličković, pjesma iz vremena prije i pjesma iz vremena poslije
Branko Ćopić, Bosna
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.
A vjeverice – uz trku mnogu –
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.
I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.
U gori stijena trepti k’o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k’o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju – gledaj – rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije…
* * *
Nenad Veličković, Bosna
Bosna je zemlja prepuna čari,
minskih polja i mutne vode,
brda joj kite rovovi stari
nad njima silni apači brode.
Čini se to je zagađen kraj
gdje vlada samo “otmi” i “daj”.
Srušene kuće svečano ćute
u mirnoj sjenci, bez starog krova
oružje tapa niz tajne pute
a obnoć pere prljava lova.
Pa ti se čini, u momentu
igraju kile u parlamentu.
A dileri, uz dobru drogu
tableta trista i špricu mnogu
od Bosne Zapad napravit mogu.
I duh evropski tu puni torbe.
Izvlači korist iz pretvorbe.
U preduzeća ulaže stara,
uz masne kamate, brdo para.
Lijekove stare i hranu tuši
I opran novac uz jagnje suši.
U gori stabla leže ko živa
niz njih se kiša kisela sliva
dok pod njom gori najmanji list.
U parlamentu, sjajna ko srma
znojava glava zakonom drma
i pravi prvi profit čist.
Na kraju, gledaj, dolar se smije.
Ko da nas nikad ni bilo nije.
(Poezija remontizma, 2003.)
Prometej.ba
