Neo-Politika Bosne i Hercegovine
mentalnamasturbacija.blogger.ba
Opet ja…
Ono što skoro dvije decenije posmatram, doživljavam i realnost je – fakat, je da se skoro kompletan javni aktivizam našeg naroda sveo na “simboličnosti” i prazne floskule (pleonazam?).
Moje iskustvo na temu potiče iz mog djelovanja kroz par NVO koje sam osnovao, jednog malog pozorišta “B-Smisao” iz Srebrenice, koje sam naslijedio i kroz moje novinarske i blog izlivke od 2001. pa do danas. Ne znam kako, ne sjećam se da li je moja ideja ili me neko poučio, ali od početka sam formulisao sistem u radu koji se zasnivao na pokazivanju rezultata, prije nego zatražim pomoć ili podršku drugih. Internacionalnim organizacijama je odgovarao takav sistem u kom su imali vrlo mali faktor rizika, pošto su sredstva ulagali u već realizovane ili tekuće projekte koji imaju transparentnu projekciju uspjeha i nikad mi nije bio problem finansiranje ideja koje sam zastupao ni kasnije. Često sam morao odbiti novce, jer nisam sam mogao ili imao društva da se neka ideja pretvori u djelo. Ideje nisu filozofski ništa originalno, ali način na koji je smo mi u tim ekipama to radili je bio cijenjen i dok god smo bili na okupu i složni, sve je cvjetalo. Sve jedna NVO koju sam osnovao ili učestvovao u osnivanju je prošla kroz identičan ciklus teškog i mukotrpnog rada, da se neka reputacija ostvari i nećete vjerovati kako je lijepo bilo raditi rame uz rame sa ljudima koji vjeruju da ćemo uspjeti i da je samo pitanje vremena kad će nas dočekati i nagrade za naš rad i trud, fizički i intelektualni. I sve jedna ta NVO je propala onog momenta kad su novac i politika počeli da mješaju prstima po tegli. Nikad mi nije bilo jasno zašto se ljudi transformišu onog momenta kad im neko ponudi platu da NE RADE to što su do tog momenta radili i da se vrate u stanje mentalne i fizičke apatije za potpuno identičnu materijalnu alternativu. Ono što sam svojim očima vidio i doživio je da ljudi odmah iskoče iz NVO sektora u politički sektor, gdje ih plaćaju da NE RADE ono za šta su stvoreni! Na prve uspjehe, naravno da sam i ja dobio ponude da se politički angažujem kroz postojeći partijski sistem i to je bilo za očekivati, no način na koji su me pokušavali “kupiti” je bio ispod svakog nivoa… Prvo su mi nudili novac za lične potrebe, potom novac za mjesečne troškove stana, hrane, do novca za djelovanje kroz NVO (naravno, pod određenim uslovima :) ), dok na kraju nije prešlo na ucjene na poslu, prijetnje… Kad sve to nije “pilo vode”, krenuli su okolnim putem i lagano, jedan po jedan, jedna po jedna, moji najbliži saradnici su postajali sve manje aktivni, sve više smo bili u konfliktu, a njihove kuće su prve dobile fasadu bez rupa od metaka, dograđenu garažu za novi Golf iz 1985… sprat od kuće renoviran… Neki se i ubračiše, krenuše kroz život uz svoju novu djecu. Moram vam priznati da sam toliko naivan bio da me jedan lik cjedio godinu dana za naknadu u NVO organizaciji koju smo vodili, dok je paralelno, krišom imao još jednu platicu/sramoticu… Pare ljude kvare, kažu, no mi smo radili 365 dana u godini i nije problem bio u “nemanju love”, nego u nevjerovanju da će to potrajati i ljudi odoše linijom manjeg otpora. Godine 2009. sam sletio u Banjaluku, gdje i sada živim, nakon fijaska sa NVO u Srebrenici i krenuo sam istim putem, preživljavanja i potrage za sličnomišljenicima. Aktivirao sam se kroz nekoliko NVO u Banjaluci, ali nismo se uspjeli složiti i osnovao sam sa grupom ljudi NVO “Bez Granica Banjaluka”, koja i danas postoji sa dva člana… Razlog za razilazak raje je bio novac, naravno.
Nije ovo biografija moja, nego vam dajem uvod u priču, da bude jasnija i da prihvatite otvoreno, jer zasnovana na 17 godina iskustva u NVO sektoru, a ne samo teorijsko isprđivanje.
Danas vladaju simbolika i floskula na tržištu ideja. Političke stranke na vlasti su kupile ljudskog resursa, šta su mogle, opozicija je pokupila šta je ostalo i sad imamo bojno polje gdje se nekadašnje kolege u borbi protiv nečastivog kolju međusobno za trice i kučine, a bossevi se smiju i uživaju u staroj “zavadi, pa vladaj” filozofiji. Ono što vidim i čujem na YouTube arhivi vijesti (nemam TV ni radio od srednje škole), gdje ciljano odem proučiti javne ličnosti i pokrete koji me privuku ili odbiju, me samo plaši i zbunjuje. Gledam i slušam mlade ljude koji se prebacuju uvredama na ličnoj bazi, nabrajaju gluposti i neprovjerene fakte i srozavaju se na nivo intelektualnih ameba, u verbalnim konfrontacijama nedostojnim ljudskog bića… a većina je visoko obrazovana. U jednoj “skorijoj” ATV emisiji sa mladim političarima, telefonski se javila Gospođa/Gospođica Sanja i tako spustila te ljude na njihov stvarni nivo, da me to inspirisalo da napišem sve ove riječi. Poenta Sanjine priče je da danas ne glasamo na izborima za programski paket političke stranke, nego za naše heroje, za ličnosti! Kako je navela, a kako i jeste, sve i jedna politička platforma je manje više ista i tu nema realnog izbora, niti povjerenja u tu hrpu praznih obećanja. Na kraju, tako sam se zabavio kad je istakla jednog od likova u emisiji – kršan, mrk, zgodan… I pohvalila ga da shodno tome da u priči nema nikakve politike, da bi za njega glasala zbog njegovih fizičkih osobina… Vjerovali ili ne, taj lik je takva tabula rasa da je razvukao osmijeh od uha do uha, sav ponosan, ne kontajući iole šta je Sanja svojim riječima istakla i kako je dobila (a i mi koji smo obratili pažnju) na kraju satisfakciju i potvrdu svog razmišljanja. Sanja! Svaka Vam čast i ako Vam ovaj tekst negdje naleti, javite mi se, rado ću sa Vama razmjeniti razmišljanja.
Kad mi je slobodan dan, ja tako lutam netom i informišem se, da se ne izgubim u ovoj mojoj šumi i da me rat neki ne iznenadi i uhvati nespremnog, ali sve što vidim i čujem je ona opasna vrsta komedije, kojoj se raja smije, dok cijene nafte rastu, kvalitet vode i hrane opada i sve manje imamo tih prirodnih resursa u ovoj našoj “državi” oko kojih se svađamo sa komšijama. Sindrom Žabe u kuhalu!
Stvarno je iznad mog intelektualnog kapaciteta da shvatim zašto se ovo dešava nama ljudima koji živimo u ovako bogatom regionu, punom prirodnih resursa i raznovrsnih kultura. Zašto je stopa nezaposlenosti tolika i zašto su mladi ljudi prinuđeni da se hrane iz kontejnera? Svi krive politiku i političare na vlasti! Moj intelektualni kapacitet je dovoljan da naučim i shvatim da su naši politički predstavnici izabrani od strane većine u vrlo jasnom i transparentnom sistemu (na stranu spekulacije o varanju na izborima, jer sam bio svjedok kao član jedne od izbornih komisija da svi kradu glasove kako stignu u svojim političkim zonama, koje se mjenjanju od sela do sela) za glasanje i izbor predstavnika naroda. Takvi smo kakve izaberemo! Krivi smo sami sebi za ovakav život!
Pitam se da li je moguće da samo zli i pokvareni ljudi imaju želju da “vode” ovaj narod putem ka ličnom materijalnom benefitu, na štetu kompletne populacije ove zemlje, a da nema ljudi koji bi narod “poveli” u put progresa, razvoja, proizvodnje, obnove poljoprivrede i industrije generalno? Ono što bi se moglo nazvati životom je nikad dalje od naroda Bosne i Hercegovine. Te što cijenim – vidim i čujem samo u diskusijama na online portalima, kao metu za prozivanje, na najbrutalniji, bez trunke bontona način, polu-pismeno i sa nivoom mržnje koju ne mogu da vjerujem da je moguća. Činjenice i fakti su totalno nebitni u diskusijama, samo se pika poslijednje što je napisano i naslov, pa svi trče da popune prazna polja floskulama i izlivima nezdravih emocija i negativne energije.
Eto, baš sam napravio mali eksperiment na jednoj političkoj FB grupi ovih dana, gdje prozvaše čovjeka zbog iskrene kritike, upravo ti što su iz mog ugla najveća nada ove “države”. Dodam i ja slično, kritiku na istu temu i odmah i mene krenuše napadati i vrijeđati prazninom i besmislom. Ne, to je bolest modernog doba, gdje je kritika uvijek uvreda protiv koje se treba boriti vrijeđanjem i prijetnjama, a ne ugao koji treba ozbiljno proučiti i sve korisno upotrijebiti konstruktivno i sa višim ciljevima. Oni što svoje rigidno brane, bez da se otvore prema kritici i ne uvrijede ako im neko kaže da smatra da su pogriješili, su osuđeni na propast, jer prije ili kasnije i oni što ih prate i brane, iako ne razumiju pola šta se dešava će ih napustiti i okrenuti se nekoj drugoj strani. Ako se takvi, koje sam sa simpatijom posmatrao i pratio tako ponašaju i brane svoje aktivnosti i ideje rigidnošću i sljepilom, pitam se gdje nam je kraj i ima li šanse za neki normalan život i onih neprivilegovanih u ovoj “državi”?
Sad imamo situaciju u kojoj se oni sa pozitivnim ciljevima međusobno prepucavaju, ponižavaju i poništavaju trud jedni drugima, dok se vlasnici svih nas smiju i podmetanjem sitnih duša – plaćenih provokatora, samo lože tu vatru u čijem se dimu svi podavismo. I već smo izgubili rat iako poneku bitku i dobijemo. Šteta je što naša neprodana intelektualna elita od svog egoizma ne vidi prst pred okom! I naravno da će oni koji imaju iole razuma da bježe iz ove “države”.
Žao mi je što svaki moj malecni izlet u politiku naših života završi jednim ovakvim mračnim tekstom, punim upozorenja, otrova i straha na koje malo ko reaguje i što dugo nisam opisao nešto vedro i pozitivno iz Svijeta Ljudi… samo iz Svijeta Životinja i Biljaka imam da podijelim nešto pozitivno i lijepo. Fakat je da sam izdajnik našeg kompletnog naroda, jer se ne mogu ni sa jednim dijelom (političkim, religijskim, nacionalnim) našeg naroda, uklopiti i osjećati kao pripadnik, ponosno i sa ciljem da tu kulturu prenesem na svoje potomke. Fakat me strah i da razmišljam da se razmnožavam u ovakvom haosu. Fakat džabe pišem ova sranja… Fakat za plakat!
