Zapadnobalknaski projekt “Okruženje” se realizira već šestu godinu tako što uvezuje i stručnjake i građane “zemalja Zapadnog Balkana” tematiziranjem važnih europskih tema. Sve se odvija pod pokroviteljstvom Europske komisije, ali se ne radi o jeftinom PR-u, nego o kritičkom promišljanju “eurologa” i “Proeuropljana” iz Regije zainteresiranih za ovom vrstom edukacije. Šarmantna voditeljica i urednica tv emisije “Okruženje” Zvezdana Kovač, koja se u Regiji već prepoznaje kao zaštitno lice ovog projekta, bila je i voditeljica i tv emisije de facto posvećene političkoj (ne)kulturi u “zemljama ZB”. O temi “Zašto je na Balkanu sve politika?” razgovarali su književnik Balša Brković i mlada politologinja dr. sc. Jovana Marović (oboje iz Podgorice), Vlado Varušić, novinar “Jutarnjeg lista” (iz Zagreba), Rade Radovanović, su-osnivač “Danasa” (iz Beograda) i ja. U vezi tema kojima se “Okruženje” bavi zadnjih šest godina, bavim se osobno duže od dvadeset i šest godina: prvo kao dopisnik iz Zapadne Europe za više medija u BiH i u Srbiji (Danas, Helsinška povelja, Peščanik), pa potom i kao profesor europskih integracija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Cijelo vrijeme o svom trošku, bez ičije podrške i pokroviteljstva, naravno, da bih poslije svega skoro zašutio o temama o kojima sam ispisao 15 knjiga i na stotine stručnih priloga, primjerice u “Danasovom” prilogu “Plave strane” i drugdje. TV emisija “Okruženje” u kojoj sam sudjelovao trebala bi se emitirati u svim zemljama bivše SFRJ i u Albaniji, u listopadu. U BiH bi i ovu šestu seriju trebao emitirati BHT1, bh. javni servis (BHR1 i BHT1), ako mu uskoro signal ne bude ugašen, jer je već dugo u financijskom kolapsu, pri čemu su mu glavni dužnici tobožnji javni servisi u Republici Srpskoj i Federaciji BiH (RTRS i FTV), svojevrsne stranačke propagandne centrale dominantnih politika u Banja Luci i u Sarajevu.
Duhovne vrijednosti nisu dio sustava u zemljama ZB
Dan uoči snimanja “Okruženja” u Beogradu ugodno ćaskam s akademikom Ivom Cvitkovićem u blizini Gradskog stadiona u Mostaru o dobrim knjigama i rijetkim kolegama od duha i integriteta kakav je posve sigurno profesor Đuro Šušnjić. Njega spominjemo u dijelu razgovora o nenadvladanim totalitarizmima te o tomu kako se forsiranjem narativa u svim “zemljama ZB” samo o “komunističkim zločinima”, to jest zločinima u ime “klase” (ideologije i politike) postiglo ono što se i željelo: potisnuti ili posve ignorirati užasne zločine počinjene u ime rase (vjere i nacije). Otuda i vrijedi razmisliti o temeljnoj tvrdnji u Šušnjićevoj knjizi “Teorije kulture” da duhovne vrednosti nisu deo sistema te se radi o moći bez duhovnosti ili, možda, o sukobu autoritarnosti i demokracije, kako brilijantno uočava Đorđe Vuković u knjizi “Kontekst političke kulture” (FPN, Banja Luka, 2014.).
I u spomenutoj emisiji “Okruženje” sam govorio o onomu o čemu i u kolumnama pisanim ciljno za Herzegovina.IN, koje su izazvale i izvjesni interes, ali i “buku i bijes” tzv. nadirućih prostaka, tih “bahatih budala”, kako ih je jedne prilike nazvao Zdenko Jelčić, ugledni glumac podrijetlom iz Čapljine. Najodvratnije su mi reakcije onih koje vam ne daju da se ćutite, primjerice, i Hrvatom, ako niste posve slijep za zločine počinjene u ime tog istog hrvatstva. Takvima je uzaludno objašnjavati da je (auto)viktimizacija posve siguran put prema transagresijskim politikama, te da se tim putem ne može stići u krug civiliziranih naroda!
Moj dragi kolega Ivo Cvitković traži u međuvremenu od konobara olovku kako bi mi potpisao upravo izašlu knjigu “Sociološki pogledi na naciju i religiju III” (Fojnica, 2017, str. 436), treću u nizu novijih priloga sociologiji nacije i religije, a trideset i neku u svojem plodnom profesorskom životu. Dok listam knjigu razmišljam kako smo mi u BiH bruka od države, ako i ponajbolji sociolog religije i u BiH i u Regiji, redoviti član ANU BiH (i predsjednik Odbora ANU BiH za sociologiju) mora pribjeći “samoizdavanju”, dakle objavljivati vlastite knjige o svom trošku. Ivo Cvitković me proteklih godina počastio nizom recenzija, pa je i u ovu svoju knjigu uvrstio recenziju moje knjige “Mukotrpno do političke moderne”.
S okolnih mostarskih bandera nas gledaju plakati s Thompsonovim likom, a s ulice dopire dreka prebučnog pokretnog razglasa, iz automobila koji kruži gradom i poziva publiku na stadion da uživa domoljubne pjesme u korist “haških uznika”. Razmišljam kako je lijepo što sutra neću biti u Mostaru, kad se konačno pojavljuje konobar s olovkom i pitanjem: “Profesore, što mislite o koncertu?” Pa kad mu velim da sam već napisao što sam imao reći, on veli: “Čitao sam šta ste napisali i ja nekako tako razmišljam: bio sam u ratu ovdje u Mostaru i nagledao se i mrtvih i ranjenih, dosta mi je manipulacija i vjerom i nacijom!”
O koncertu tobožnje podrške “haškim uznicima” u međuvremenu se svatko u BiH očitovao, izuzev onih koji su iz pozadina njime manipulirali. Takvi bi najradije da se “šestorka” nikad i ne vrati iz Den Haaga te da oni budu dok su živi “borci za nacionalnu stvar” s visokim plaćama i drugim benefitima, jer im je u “demokraturi” kao “bubrezima u loju”!
Antinacionalistički naputak Stanka Lasića
Potom se na putu do Beograda pitam: možda i nije u Mostaru sve otišlo u Honduras, ako i konobari čitaju što pišu profesori koji nisu mainstream, nego kontra-kultura, kako bi to formulirao Edward Wadie Said? No problem i nije u čitateljima nego što su u akademskoj zajednici apsolutna manjina upravo oni Hrvati (ovdje ne govorimo o Srbima i Bošnjacima) koji u svojem razumijevanju hrvatstva imaju potrebe za hrvatstvom krležijanskog tipa. O njemu je, pak, nenadmašno uvjerljivo posvjedoči moj slavni prezimenjak, profesor Stanko Lasić u eseju “O (našem) odnosu prema NDH”, u kojemu veli: “Nezavisnu Državu Hrvatsku smatram jednom od najvećih tragedija u povijesti hrvatskog i srpskog naroda”. Radi se o eseju iz četvrtog toma “Miroslav Krleža i Nezavisna Država Hrvatska 10. travnja 1941. – 8. svibnja 1945.”, iz šestotomne Lasićeve “Krležologije” (Globus, Zagreb, 1989-1993).
“Uzalud tražim u sjećanju svog naroda razdoblje koje bi se moglo mjeriti s onim što su mu donijeli Pavelić i njegova družba”, veli S. Lasić, “odgovornost za tu tragediju pada, naravno, na ustaško vodstvo, ali ja se neću skrivati iza te lake ispričnice. Odbijam je, premda sam od mladih dana bio na drugoj obali i premda je cijela naša obitelj odmah pristala uz one koji su se borili protiv novih vlastodržaca”. To je, zapravo, najvažnije Lasićevo metodološko upozorenje i crnim i crvenim, koje bi moglo pomoći kad bismo htjeli izaći iz zamki selektivnog sjećanja i viktimo-transagresijskih narativa. “Mogao bih, dakle, dignuti ruke od ustaških zločinaca i reći da ne spadaju u hrvatski narod i da im je hrvatski narod presudio kako treba proglasivši ih izdajicama i ubojicama”, ali “kad bih tako postupio, vratio bih se lakoj antitetičnosti (mi vs. oni) koja je potpuno normalna na površini političke povijesti, ali ništa ne rješava u dubini duha jednog naroda, u njegovoj svijesti i savjesti”.
U njegovom razumijevanju, “nijedan se narod ne može dovinuti do potpunije svijesti o sebi ako sebe stalno dijeli na pravednike i zločince pa zločince izbacuje iz svoje utrobe kao loše probavljenu hranu i jedino pravednike ubraja u svoje nacionalno biće. To je opasno motrište koje najčešće svršava u mitskoj idili, a ta je za milimetar udaljena od krvi koja teče u ime naroda”. Potom slijedi Lasićev antitotalitaristički krešendo: “Kakvu strašnu misao izričem kada kažem da su nacije genocidni (kolektivni) individuumi i da nema nacije koja i taj duh u sebi ne sadržava”. Pa potom i poanta, zaoštrena do bola: “Neka se nijedan narod na svijetu ne udari prerano u prsa i kaže da on nije genocidni narod: ako to doista dosada nije bio, razlog je samo u tome što nije imao prilike to biti i postati.”
Stanko Lasić je, dakle, već prije četvrt stoljeća unaprijed odgovorio i na pitanja koja se nameću i u aktualnim prijeporima u Hrvatskoj i među Hrvatima, ma gdje bili.
“Hrvat koji ponosno maše svojom Komunističkom partijom Hrvatske što je počela i dobila borbu protiv Nezavisne Države Hrvatske, a ne vidi da je i Pavelić bio Hrvat, rođen iz hrvatske povijesti, iz njedara hrvatskog naroda, taj će Hrvat steći legitimaciju antifašista i pravednika koja će mu služiti kao propusnica u sukobu s drugim pravednicima, ali mu neće služiti kao lampaš u traganju po tamnoj strani svog duha. Još gore: on će misliti kako je jednom zauvijek iščupao zlo iz svog bića i time će upasti u najveću nesreću koja mu se mogla dogoditi, a zove se pravedničko sljepilo.” O ovoj poziciji Stanka Lasića sam govorio ne tako davno i na regionalnoj konferenciji u Banja Luci o “prokletstvu kulture selektivnog sjećanja”, citiravši Stanka Lasića kad i izrijekom veli: “Ja nisam Pavelić, niti kažem – ja jesam Pavelić, nego kažem – ja nisam Pavelić, premda to dijelom i jesam.” Izazvao sam nesporazume, kao što izazivam otpore i među mojim studentima kad uvodim ovu vrst antitotalitarističke metodologije. Bez obzira na njih, ustvrdit ću: samo uz opisanu metodološku poziciju možemo napraviti iskorak u kulturi sjećanja, iskorak ka kulturi oprosta i pomirenja.
‘Danas’ mi je bio zamjena za izgubljenom domovinom!
Igrom slučaja u Beogradu se tijekom snimanja tv emisije “Okruženje” obilježavala i 20. obljetnica lista Danas, dakle i mojeg lista, kojeg su osnovali
1997. godine moji poznanici i prijatelji iz ranijeg zajedničkog nam života u Begradu, mahom čestiti novinari Borbe. Nedugo po njegovom osnivanju započeo sam se javljati raznovrsnim prilozima iz političkog, kulturnog i znanstvenog života u SR Njemačkoj i u EU, što je potrajalo sve do mojega povratka u Mostar prije osam godina. Neki čitatelji znaju već da sam prije rata živio i radio u Beogradu, te da sam taj grad smatrao svojim sve do momenta kad su u njemu pobijedili nadirući prostaci, unizivši srpsku kulturu kao nitko prije njih, te potom – uz pomoć srodne subraće u drugim ex-yu republikama – razbivši bivšu SFRJ kao da je nikad i nije bilo. Pa i kad više nisam živio u Beogradu, bilo je logično što sam njegovao veze s “Drugom Srbijom”, s ambicijom da se sa scene skloni glavni nadirući prostak, kako bi Beograd ponovo postao kozmopolitskim gradom. U tomu se samo djelomice uspjelo: Njega nema, ali se Beogradom slobodno šeće čak 3.800 osumnjičenika za ratne zločine, kako su me obavijestili moji prijatelji iz “Druge Srbije”. Oni, zapravo, imaju svoje zaštitnike u sustavu moći bez duhovnosti, s kojim su u kojekavim vezama, baš kao i diljem nam bivše domovine.
Moj dragi list proslavio je, dakle, prvih 20 godina “kao jedini nacionalni dnevnik koji ne kontroliše ni jedna politička interesna grupa”, kako se moglo pročitati i u izvješću s proslave. Rođendan “jednog od poslednjih slobodnih medija u Srbiji”, obilježen je “skromnom proslavom u radnoj atmosferi naše redakcije…” U ovom izvješću Uredništvo najavljuje da će uz tradicionalno priznanje “prijatelji Danasa” od sljedeće godine biti uvedena i nagrada “neprijatelj Danasa”, za koju bi bila puno jača konkurencija nego za onu prvu, jer, Danas je i danas , kao što je bio i jučer, trn u oku aktualnim vlastodršcima, o čemu svakim danom svjedoči Corax njegovim satirama kistom, te o čemu je brilijanto svjedočenje ostavio i prvi glodur lista, potom i bivši velepolsanik u BiH, Grujica Spasović prilogom u jubilarnom broju “Kad odaješ tajne bogova”.
Izgrlio sam se s Grujom u “Lovcu”, sastajalištu Danasovaca na Slaviji, ali navodi koji slijede nemaju veze s tim nego s čestitošću Grujinog antologijskog priloga:
“Biti novinar, danas i ovde, znači dobrovoljno pristati na ulogu Sizifa. Stari svet je srušen, novog nema na vidiku. Sve mora ponovo da se definiše: i istina, i pravda, i nezavisnost, i objektivnost, i zajednica, i rat, i patriotizam. Nikad nije bilo više listova, agencija, radio i televizijskih stanica, a nikad manje čitalaca i istine. Retki kupci bezbrojnih revija samo su alibi – ili za specijalne zadatke i političke obračune, ili za pranje novca. Nikad nije bilo nepodnošljivije tehnološko zaostajanje za svetom. Put informacije od događaja do konzumenta sve je duži i sve neizvesniji. Nikad nije bilo više novinarskih udruženja i sindikata, a nikad manje zaštite, neznatnijeg uticaja, nikad nižih novinarskih plata. Pa ipak, svakodnevno moraju da se – što je i Sizif činio – odaju tajne bogova koji nam kroje sudbinu, iako se unapred zna da će onaj mitski kamen biti jedina nagrada. To su činjenice, sve ostalo su anegdote i fantazije…“
“Sve je isto, samo njega nema” je više nego dosjetka, objašnjava Grujica dalje surealističku političku zbilju u Srbiji, pri čemu “dosetka nije sasvim korektna”. Otuda i slijede Grujine ocjene političke karijere Aleksandra Vučića: “Tačno je, nema više Miloševića, ali je na sceni ostao njegov i Šešeljev najtalentovaniji đak. Najpre nas je cenzurisao u vreme NATO agresije, zatim, uz pomoć Šešelja i neustavnog Zakona o informisanju, pljačkao i uništavao, kasnije, kad je napustio Šešelja, hvalio nas da smo “ispisivali kritičku, ali izuzetno dragocenu hronologiju življenja na ovim prostorima” i da želi da i dalje ostanemo “uporište evropske Srbije”, da bi prošlu godinu zaključio da nema vremena da čita taj “tabloid”. Tako je Aleksandar Vučić zatvorio krug i vratio se na početnu poziciju.”
Šta je Danas ponudio novo ovih 20 godina u 7193. broja (i još 90 vanrednih, cenzuriranih u vrijeme NATO napada), zapitao se u slavljeničkom broju Gujica Spasović: “Najpre, stalne kolumne i specijalizovane dodatke kojih tada nije bilo, zatim svakodnevni redakcijski komentar koji ni dan-danas nema niko drugi, onda dnevnu političku karikaturu, aforizam, politički vic. Za Danas su pisale hiljade vrhunskih intelektualaca, novinara, pisaca, ekonomista, filozofa, istoričara, sociologa… Kompletiran, ovaj dragoceni spisak zauzeo bi ceo prostor današnjeg broja… Kad smo krenuli, procenjivali smo da će najteže biti u prvih godinu-dve. Ako to preživimo, mislili smo, niko nam više neće moći da stane na put. Niko nije ni razmišljao šta će biti za dve decenije. Prevarili smo se. Bila je to borba neprestana za opstanak, za pravo da mislimo svojom glavom. Na početku treće decenije, nema puno razloga za slavlje, još manje za komemoraciju… Zato, valja nama opet onaj kamen, pa – uz brdo.”
Vraćam se Beograde Tebi, a Ti sebi…
Uživao sam u Beogradu tri dana, pa na momente zažalio što više ne stanujem u gradu u kojem knjižare u pravilu rade do 22.00 sati, i to s izvanrednom ponudom prijevoda i iz svjetske književnosti i stručne literature. Kupujem za sebe i suprugu čudesnu knjigu “Semper idem” Đorđa Lebovića (Laguna 2016.). te nova izdanja o kojima se govori “Ko je ubio Katarinu” Vuka Draškovića, nagrađeni roman NIN-ovom nagradom “Arzamas” Ivane Dimić, “Preko Praga”, prozu vladike Grigorija, “Sunce ovog dana: pismo Andriću” Vladimira Pištala i dr. Pomislih: “Beograd je svet”, kako je i glasila ključna parola Đinđićevih prosvjeda protivu Miloševićeve krađe izbora iz 1996., kada je Beograd bio politička kaljuža par excellence.
“Duhovnost vs. moć” se, pak, danas ponajbolje ogleda u srazu procvata knjige i teatra nasuprot kaljuži u kojoj su još uvijek mediji, čast iznimkama, i politika, opet čast pojedincima i pokretu mladih ljudi “Protiv diktature”.
U knjižarama u kultnoj Knez Mihailovoj proveo sam većinu slobodnog vremena, ali pogledao sam i poneku izložbu (arheološku u SANU), a uspio sam i u Narodnom pozorištu, preko puta Konja, pogledati „The Capricious Girl“ Koste Trifkovića, komad iz 19. stoljeća prijatelja Laze Kostića (tek da pogledam ponovo NP iznutra). Dakako, obišao sam i Skadarliju, raskopali su je i nema onaj prijašnji šarm; obišao i spomenik na Andrićevom vencu, vidim otpala pojedina metalna slova iz poruke Ive Andrića. Spomenik Ivi je i doslovice na trgu, na Andrićevom vencu, na kojemu je i secesionistička solidna zgrada u kojoj stoluje Aleksandar Vučić, dok je iza njegovih leđa novopodignuti spomenik ruskom caru Nikolaju, koji je ni kriv ni dužan zadobio položaj među Srbima kakvog za života nije mogao sanjati.
Na Slaviji me dočekuje džinovska muzička fontana, protivu koje skupina “Protiv diktature” vodi borbu na društvenim mrežama, jer ova fontana od dva milijuna eura simbolizira “apsurdnost nesavesnog trošenja novca poreskih obveznika, iliti građana Srbije”. Na mjestu fontane su, inače, stajali ranije i bista i grobno mjesto velikog srpskog socijaliste Dimitrija Tucovića. U vezi s tim političkim i kulturološkim nasiljem prosvjedna skupina “Kulturom protiv diktature” veli: “Gradska vlast ovakvim potezima nastavlja sistematsko menjanje i uništavanje kulturnog nasleđa Beograda. Ni u jednom velikom svetskom gradu se nikad ne izmeštaju spomenici kulture da bi se tu izgradio spomenik aktuelnoj vlasti koji nema nikakvu umetničku, pa ni turističku vrednost, jer je nasred kolovoza i niko ne može ni da mu priđe… Ovakav čin samo pokazuje bahatost gradske vlasti koja sama sebi diže spomenike i menja Beograd po sopstvenim potrebama ne obazirući se na volju građana naše prestonice.”
Beograd nije, ipak, samo očigledni kič koji uporno demonstriraju političari putem užasno agresivne, posve tabloidizirane beogradske štampe, koja vodi neke ratove u ime političkih vođa ili možda priprema sukobe kao što ih je dobrim dijelom pripremila i u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. Dakako, ne mogu znati da li danas netko uzima zaozbiljno notorno lažljive tabloidizirane pištolj-medije u Beogradu i u Srbiji, onako kako su naivni ljudi uzimali prije četvrt stoljeća notorne neistine objavljivane u Politici, Politici ekspres, u Novostima ili putem poludjelih tzv. državnih televizija, tih tzv. Miloševićevih medija kojima se suprotstavljala samo nekadašnja Borba i par radio stanica, kao što se novim manipulacijama suprotstavljaju danas Borbin nasljednik Danas i ono što zovemo “Drugom Srbijom”, koja se cijeni i voli i kad više ne živite u Srbiji …
Prekoputa hotela u kojemu sam bio smješten na Topličinom vencu je i Amelie Cafe, u čijoj uličnoj bašči su umjesto klasičnih stolova postavljene šivače mašine, a nijedna klupa ni stolica nisu isti, u kojemu se pije izvanredno pšenično pivo Hoegaarden u ogromnim čašama, kojeg poslužuje šarmantna mlada žena, jedna od mnoštva gracilnih žena koje šetaju gradom. U poprečnim ulicama koje vode do Knez Mihailove opuštena atmosfera, čak se i dva djevojčurka na klupi, s ruksakom na leđima, strasno ljube u usta. Poprijekim putom od Topličina preko Oblićeva venca put me navodi pored TANJUG-a u kojemu su nekoć radili ugledni ljudi, pa i moj pokojni prijatelj Milenko Babić. Sve je isto kao i prije, iako više nije ništa isto: jer nismo umjeli živjeti zajedno, nismo umjeli poštovati naše minimalne razlike. No, unatoč tomu može vam se lako dogoditi da se ponovno zaljubite, samo ako ste sposobni apstrahirati medije, politiku i političare, dakle one Šušnjićeve sustave moći bez duhovnosti. “Beograd je svet” – glede i unatoč – mada ne baš onako kako ga je sanjao pokojni Đinđić.
***
Naravno, ne smijemo zaboraviti da su i u Srbiji i posvuda u Regiji pobijedili političari i politike nadirućih prostaka. O njima govori i moj prijatelj, mladi kolega politolog i pjesnik Đorđe Vuković iz Banja Luke, kad veli da su skupine nezasitnih, bezobzirnih i kratkovidih osoba, koje su uzurpirale simbolički kapital, identitetske i ideološke izrasline konstitutivnih naroda manipulirajući političkim i medijskim stimulansima, u konačnici raspodijelile preostale državne i entitetske resurse ne prestrojavajući se po idejama, vizijama i paktovima na odgovornosti, već po nuždi, ucjeni i lukavstvu.
U takvom ambijentu očekivati odlučno i umjesno bavljenje socijalnim pitanjima, borbom protiv kriminala, nezaposlenosti i besperspektivnosti, premošćivanju etničkih konflikata i klasne raslojenosti, modernizacijom i harmonizacijom institucija i slično, ravno je bajkama za djecu i odrasle”, pa je po njemu očekivati ”nove potrese na političkoj sceni, nove poplave nasilja i nemorala, nove očajnike pred kontejnerima i stranim veleposlanstvima.
I o ovomu smo govorili u tv emisiji “Okruženje” i na vrlo sličan način, bez obzira otkud smo, jer problemi s demokraturama su ono što nas – uz policentrični jezik i sjećanja na zajedničku domovinu – i definitivno povezuje. U okruženju i žive, da prostite, sve rođena (polu)braća!
prof. dr. sc. Mile Lasić
herzegovina.In, 16. lipnja 2017.
