Ovih je dana Dejtonski sporazum navršio 21 godinu svog propalog političkog života, a mi i dalje slušamo jednu te istu priču da je tim američkim projektom rat zaustavljen, ali da mira nemaju ni živi ni mrtvi.
Prelistajte novine od prije pet ili deset godina i vidjećete da se u međuvremenu javni govor o tom dokumentu nije promijenio ni za jotu. Ponekad pomislim da bi ova zemlja mogla živjeti bolje bez ijednog slova pomenutog sporazuma, pod uslovom da na vlast dođu lideri sa državničkim talentom, ljudi koji bi stvari doveli u red i uveli zakone koji bi društvo učinili civilizovanijim. A možda Srbi, Bošnjaci i Hrvati i ne zaslužuju bolju vlast, jer je neobjašnjivo da tako uporno glasaju za pogrešne favorite koji, umjesto da teže istinskom miru i boljem životu, svoje mandate troše na proizvodnju ideoloških, vjerskih, etničkih i raznih drugih ludila. A neko je kriv što je stanje ovakvo. Nerzuk Ćurak, jedan od posljednjih fajtera ljevičarsko-građanske orijentacije u ovoj zemlji, ima običaj da kaže da je Bosna i Hercegovina ukradena od nacionalističkih elita i da unutrašnji nacionalizmi, i srpski i hrvatski i bošnjački “snažno napreduju i blokiraju izgradnju države”. Dodik, Čović i Izetbegović nemaju ništa protiv toga što u percepciji dijela javnosti važe kao nacionalisti, jer ako bi se te atribucije javno odrekli, njihovi birači bi se osjećali obmanutim. Međutim, svako od njih odbaciće vlastitu krivicu za postojeću katastrofalnu situaciju u zemlji i pripisati je drugoj dvojici. S druge pak strane, nacionalističke elite ne bi mogle “ukrasti” čitavu državu bez podrške svojih etničkih masa i zato mislim da one ne mogu biti abolirane od moralne odgovornosti, prvenstveno za svoj ekonomski i socijalni položaj, ali i za bujanje korupcije, za gaženje ljudskih prava ili za diskriminaciju manjina.
Bosna i Hercegovina je zemlja nestalih građana i ugašenih fabričkih dimnjaka. Nestanak osviještenog građanskog sloja, tzv. srednje klase, predvođene probosanski orijentisanim političarima i intelektualcima, predstavlja veliki civilizacijski gubitak, čije su posljedice evidentne. Rat je te ljude rasturio širom svijeta, a antinacionalistička građanska manjina koja je ostala u zemlji, najvećim dijelom koncentrisana u Sarajevu, kako su godine prolazile, postajala je sve manja. Neki od najistaknutijih ljudi ove provenijencije su umrli, neki su, izgubivši sve iluzije o obnovi multietničkog društva, napustili Sarajevo, potpuno ravnodušno prema njihovom odlasku, neki su se umorili i povukli u unutrašnju emigraciju, a neki prodali nacionalističkim gazdama. Dosljedna svojoj izvornoj politici potpune etničke podjele, SDA je gušila svaku mogućnost da Sarajevo postane nukleus novointegrisanog bh. društva, što se neposredno nakon rata mnogima od nas, makar kao nada, činilo mogućim. Nažalost, takva nada je zauvijek izgubljena, Sarajevo više ne posjeduje ni minimum integrativnog potencijala, a posljednji izbori su pokazali da se ono gotovo u potpunosti priklonilo mononacionalnoj opciji. SDP pod liderstvom Zlatka Lagumdžije nikada nije ni bio na nivou zahtjeva multietničkog društva, nije previše brinuo za čovjeka i prava ljudi, nije krležijanski raskrinkavao nacionalizam i šovinizam, već se gubio na vjetrometini između bošnjačkog kleronacionalizma i papirnate socijaldemokratije, koju je sam Lagumdžija, nakon što je socijaldemokratska ideja u njegovoj verziji završila na groblju, nazvao “incidentnom pojavom” u postkomunističkoj Bosni i Hercegovini. Tipično za ljude koji rade nešto u što ni sami ne vjeruju, ali koji pritom ne zaboravljaju na privilegije i lično bogaćenje.
Sarajevo je proteklih godina bilo prepuno ogromnih žutih kranova okrenutih nebu. Iza njih su ostajale nove stambene i poslovne zgrade, hoteli, marketi i banke, kao i elitna naselja poput onog na Poljinama. Niko ne zna stvarno porijeklo novca kojim je sve to izgrađeno, osim da je riječ o leglu korupcije. Sumnja se i na pranje novca. Za razliku od tih novih građevina, najveći dio današnjeg Sarajeva liči na Novi Pazar. To su dva potpuno različita svijeta, odvojena i funkcionalno nepovezana. Za to vrijeme u gradu nije podignut nijedan fabrički dimnjak. Oni nekadašnji, izgrađeni prije rata, davno su ugašeni. Bili su simbol industrijske moći tadašnje Bosne i Hercegovine. Nestali su svi najveći giganti, što ratnom pljačkom, što zahvaljujući neodgovornoj politici nekompetentnih i korumpiranih poslijeratnih vladara. Svakog jutra je pred njihove kapije stizalo na stotine autobusa sa hiljadama radnika. U godinama socijalističke izgradnje to su bili banalni prizori. Danas su oni nezamislivi. Stranačka koplja se godinama lome oko pisanja novog bosanskog ustava.
Ali, život se ne odvija po slovu ustava, život je nešto drugo. Dajte nam fabričke dimnjake, kvalitetno školstvo i zdravstvo, uređenu državu i zakone jednake za sve.
Predratna Bosna i Hercegovina imala je Ustavni i Vrhovni sud, republičku Vladu i Skupštinu, bila je regionalno uređena, zaštita nacionalnih i građanskih prava bila je neupitna. Ako zanemarimo njen jednopartijski sistem kao nedemokratski, bila je to, po mnogo čemu, zemlja kakvu Evropska unija traži da danas bude, a kakva ona više nikada neće biti. Sve što je u njoj vrijedilo, propalo je, sve što je valjalo, izgubljeno je u Daytonu i zamijenjeno modelom koji je vladarima rata omogućio da uspostave nakaradnu etnonacionalističku državnu tvorevinu, osuđenu na trajne podjele, bijedu i mržnju.
Potpisima Alije Izetbegovića, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana određena je sudbina miliona ljudi koji više ni sami nisu bili oni iz vremena prosperiteta i mira.
U kratkom tekstu “Povijest moje generacije”, objavljenom prije mjesec u Oslobođenju, naš bivši sugrađanin, filozof i pisac Predrag Finci piše: “Tamo odakle sam samo je rat stvarnost. Sve drugo je privid, ponekad lijep. Tako mislim kada sam loše volje. Kada sam dobre, mislim: šteta, bila je to sretna zemlja, puno je toga stvoreno. Sramota je što su kasnije mnogi sve dobro, i ljude i djela zaboravili, žalosno je što samo loše spominju i pamte. Ne mogu sa sigurnošću reći griješim li kada mislim o nuždi rata ili kada se prisjećam sreće mira. Najbolje neka svako kaže za sebe kako mu je bilo prije, a kako poslije. Neka kaže, neka, ako može, dokaže ili barem opiše kada mu je bilo gore, pa će reći što je i kako je, a i gdje je”.
Gojko Berić
Oslobođenje
