Angela Merkel: Krivac što se Europa našla u haosu ili jedina političarka na razini historijskog izazova?
Ona vjeruje da je Europska unija dorasla najvećem iskušenju u svojoj povijesti, vjeruje da je i ona sama dorasla nesumnjivo najvećem iskušenju u svojoj političkoj karijeri. ‘Ako ne mi, ko onda?’ kaže njemačka kancelarka
Otvaranjem vrata Njemačke za izbjeglice mimo svih zakona i birokratskih procedura Angela Merkel je požnjela euforične pohvale, ali i svu silu kritika i u zemlji i u europskom inozemstvu. Je li to bila za njemačku kancelarku atipična odluka “iz trbuha” ili promišljeni strateški korak?
Taktičarka, poslovična diplomatkinja, političarka koju vodi glava, a ne srce – sve su to epiteti koji prate njemačku kancelarku Angelu Merkel u svih deset godina njezina upravljanja Njemačkom. I upravo zbog tih karakteristika njezini su je zagovornici hvalili, a kritičari kudili. No, Angela Merkel posljednjih tjedana pokazuje jedno drugo lice. Ili možda ipak ne? Postoje geste i rečenice koje ostaju neodvojivo povezane s političkim liderima, predsjednicima, premijerima, kancelarima. Aktualna njemačka kancelarka ovih je dana “proizvela” nekoliko takvih, povijesnih citata – s dalekosežnim posljedicama za Njemačku, ali sigurno i za cijelu Europu.
“Wir schaffen es” – “Možemo mi to”, ponavlja već danima šefica njemačke vlade svoju mantru, uvjeravajući svoje građane da nemaju razloga strahovati da će stabilnu, bogatu i jaku Njemačku pregaziti nekontrolirana rijeka izbjeglica. Ponekad to zvuči kao obećanje, ponekad kao bojni poklič, ponekad kao opravdanje, a ponekad gotovo kao naredba. Vjerojatno Merkeličino “Možemo mi to” kao ovo posljednje iščitavaju i neki njezini europski kolege (i kolegice), oni koji tvrde da je njemačka kancelarka Europu “gurnula u kaos” svojim samovoljnim odlukama.
Medvjeđa usluga
Na kancelarkinu demonstrativnom optimizmu, sadržanom u paroli “Možemo mi to”, lome se ovih dana nebrojeni komentari u njemačkim medijima i javnom prostoru. Vaclav Klaus je tako u komentaru koji je objavio Die Welt predbacio Angeli Merkel i njemačkom predsjedniku Gaucku naivnost, neodgovornost i neozbiljnost te konstatirao kako čine fatalnu pogrešku vjerujući da će migranti odmah postati motivirana, inteligentna, obrazovana i iskoristiva radna snaga. Bivši češki predsjednik to smatra “upravo smiješnim”. “To je potpuno oprečno svim iskustvima koje je Njemačka dosad imala s doseljenicima i gastarbajterima”, tvrdi Klaus i zaključuje: “Možda ovi političari vjeruju da je njihov poziv bio pozitivna humanitarna gesta, ali on to nije. To je medvjeđa usluga Europi. Duboko sam zabrinut za europsku civilizaciju”.
U toj brizi bivši češki državnik ni u kojem slučaju nije usamljen. Ali, upravo je europska civilizacija jedan od glavnih argumenata onih koji su oduševljeni političkim kursom službenog Berlina u izbjegličkoj krizi i ulozi koju je preuzela Angela Merkel. Njezini stranački kolege poput Norberta Röttgena, zaduženog za resor vanjske politike, smatraju kako je odnos njemačke vlade i kancelarke prema izbjeglicama “jedno od njihovih najvećih dosadašnjih ostvarenja”. Taj političar vladajuće Kršćansko-demokratske unije (CDU) u to ubraja i odluku o privremenom otvaranju njemačkih granica za izbjeglice, potkrijepljenu još jednim od citata Angele Merkel koji će zasigurno ući u povijest: “Temeljno ljudsko pravo na azil za politički progonjene ne poznaje gornju granicu. To važi i za izbjeglice koji dolaze k nama iz pakla građanskog rata”. Te su riječi u velikom dijelu Njemačke pozdravljene euforičnim pljeskom te su brojne Nijemce učinile ponosnima na svoju kancelarku i svoju zemlju. Čak se i trenerska zvijezda Bayerna, Katalonac Pep Guardiola – što je doprlo do širokih masa i sigurno imalo velik reklamni efekt za Angelu Merkel – osjetio “ponosnim što trenutačno živi u Njemačkoj”. “Angela Merkel je svijetu pokazala kakva je zapravo Njemačka”, konstatirao je Guardiola.
Šefica demokršćana nije žena od velikih riječi ni velikih državničkih gesta. Nije političarka koju se često može vidjeti na barikadama. Često se u svojoj političkoj karijeri zbog toga nalazila na meti domaćih i inozemnih kritika. Mnogi su joj kod kuće prigovarali da poput noja zabija glavu u pijesak kad god iskrsne neka neugodna tema, puštajući da se slegne prašina. Na inozemnom planu su joj sve do kulminacije grčke krize predbacivali manjak hrabrosti da kao liderica jedne europske velesile preuzme odgovornost, stane za kormilo i odredi jasan smjer kojim će zaploviti europski brod.
Da je Angela Merkel loša krizna menadžerica, smatra i novinar uglednoga njemačkog tjednika Spiegel Horand Knaup. “U krizama je Angela Merkel loša. U mnogočemu je Merkel dobra, ali u kriznim situacijama ne. Ni sada se, kada se govori o izbjeglicama, u vladinim krugovima ne smije izreći riječ ‘kriza’, iako su njemačke općine u opsadnom stanju, ljudi na terenu doslovno skapavaju, u prihvatnim centrima vladaju prilike potpuno nedostojne zemlje kao što je Njemačka.
‘Oni bi svakako došli’
Kada angažman građana ne bi bio toliko velik, kada ne bi postojale privatne inicijative, onda bi se cijeli sistem na mnogim mjestima već raspao”, kaže Knaup u razgovoru za Jutarnji list. Unatoč tome, on ne misli da je Angela Merkel bila ta koja je gurnula Europu u kaos: “Za odluku o otvaranju njemačkih granica u danom trenutku nije bilo alternative. Ona je, humanitarno gledano, bila jedina moguća opcija. Ti bi ljudi bili došli i bez nje. Možda ne svi odjednom, možda s malom odgodom, ali bi dolazili preko šuma, polja i divljih putova. Pa, oni dolaze već mjesecima preko Sredozemlja. To bi bilo samo pitanje cijene i vremena, ali bi sigurno došli.
Ubrzanje tempa
Angela Merkel je svakako ubrzala tempo razvoja krize i odaslala određeni signal, ali ne smije se zaboraviti da to nije bila samo ona: to su bili i ljudi na münchenskom kolodvoru koji su srdačno pozdravljali izbjeglice, slike Nijemaca koji im pomažu, donose vodu, odjeću, to je policija koja sigurno nigdje prema izbjeglicama nije bila tako ljubazna i prijateljski nastrojena kao u Njemačkoj”.
Ovaj njemački novinar, međutim, ne vjeruje da je Angela Merkel – kako to tvrde neki komentatori čak i u njegovu tjedniku – ovom gestom pokazala svoje pravo lice, niti smatra da se ona u odluci o otvaranju granica povela za srcem, a ne za razumom: “Gdje je bila kancelarkina empatija kad su tonuli brodovi pred Lampedusom, a to se događa već tri godine? Gdje je bila njezina empatija kad se radilo o Grčkoj i o tome da trećina grčkih građana nema zdravstveno osiguranje?” Horand Knaup vjeruje da je i ova toliko osporavana odluka Angele Merkel zapravo pragmatična odluka donesena hladne glave, a iznuđena činjeničnim stanjem koje se nije moglo ignorirati.
Velik broj njemačkih komentatora je drukčijeg mišljenja. Oni smatraju da su emocionalnost koju Angela Merkel pokazuje ovih dana i žar s kojim brani svoju politiku hrabri, iskreni i jedini pravi odgovor na iskušenje pred kojim se našla Europska unija. S jedne strane se od Europe (a na koga se to misli ako ne na Merkel?) traži da poduzme nešto kako bi spriječila humanitarne katastrofe na izbjegličkim rutama, da reagira na slike poput one mrtvog tijela malog Aylana na turskoj obali. S druge bi, pak, strane sav taj jad trebao ostati daleko od europskih granica, ulica i tržišta rada. “Ako se sada još moramo početi ispričavati zato što ljude u nevolji dočekujemo srdačno, onda ovo više nije moja zemlja”, poručila je Angela Merkel, birajući doista za nju neuobičajeno radikalne riječi onoj “tamnoj” Njemačkoj koja baca Molotovljeve koktele na domove za tražitelje azila i pokazuje neprijateljstvo prema izbjeglicama. I svojim stranačkim kolegama u Bavarskoj.
Rušenje povjerenja
Šefica njemačke vlade, naime, trenutačno uživa veliku podršku svoga socijaldemokratskog koalicijskog partnera, ali joj račune muti sestrinska Kršćansko-socijalna unija (CSU). Njezin šef Horst Seehofer ne samo da glumi njemačkog Viktora Orbána, nego se i otvoreno udružio s njim u borbi protiv politike Angele Merkel. Stoga je početkom tjedna – i uoči važnih sastanaka u Bruxellesu – demonstrativno ugostio političara koji Angeli Merkel i Berlinu predbacuje “moralni imperijalizam”. Seehofer Orbána vidi kao križara koji hrabro brani bavarske (i europske) granice od uljeza. A CSU Bavarsku, zbog njezina položaja na jugoistoku zemlje, smatra posebno ugroženom. Argumente mu serviraju aktualne statistike: od početka rujna, kada je Njemačka privremeno otvorila svoje granice, do danas je u Bavarsku stiglo 135.000 izbjeglica – više nego u osam mjeseci prije toga. To nejedinstvo u kršćanskoj Uniji moglo bi biti opasno za Merkel, smatra Spiegelov novinar Horand Knaup: “Seehofer dovodi u pitanje povjerenje u kancelarku, a to je uvijek bio glavni adut Angele Merkel kod njemačkih građana. Ljudi su joj jednostavno vjerovali. Bilo im je prilično svejedno kojim je putem došla do rješenja, oni su se s njom na čelu jednostavno osjećali sigurno. Kada sada Seehofer kaže da se infrastruktura u zemlji raspada, da će izbiti kaos – a to je za Njemačku nezamislivo – onda ruši povjerenje u kancelarku na način i s oštrinom s kojom to nitko dosad nije činio.”
Aktualne ankete govore u prilog Knaupovoj teoriji. Prvi put nakon dugo vremena bi manje od 50 posto Nijemaca – da su iduće nedjelje izbori i da na njima mogu direktno birati kancelara, tj. kancelarku – svoj glas dalo Angeli Merkel. Rezultati anketa pokazuju i da njezina politika polarizira naciju: 48 posto se ne slaže s njezinom politikom, a 41 posto stoji iza nje. Ali, ta statistika ne bi dala pravu sliku bez jedne druge brojke: 42 posto ne želi još otvoreniju politiku svoje kancelarke prema izbjeglicama, ali 41 posto je želi!
Autor komentara u Handelsblattu vidi u liku i djelu Angele Merkel duh “Najnovije Njemačke”, a u njezinu pozicioniranju u izbjegličkoj krizi geste povijesnog značaja usporedive s padom Willyja Brandta na koljena u Varšavi 1970. Ali, ove geste ne bi trebale zavarati, smatra urednik u Spiegelu Horand Knaup. Njemačka u međuvremenu ponovno provodi granične kontrole u Bavarskoj. Angela Merkel je ostala prije svega pragmatična političarka, tvrdi Knaup. A to je dobra vijest za Europu. Jer, samo povijesne geste neće biti dovoljne za sprečavanje još većeg kaosa s obzirom na činjenicu da je trenutačno u svijetu 60 milijuna ljudi u bijegu. To njemačka kancelarka jako dobro zna i zato sada danonoćno dogovara konkretne mjere – u zemlji i izvan nje: u Bruxellesu, Berlinu, na sastancima sa svojim europskim kolegama i s predstavnicima njemačkih općina. Izdvajaju se dodatna financijska sredstva, dogovaraju se kontingenti za izbjeglice, planiraju se potezi na globalnoj političkoj razini. Pregovori s Asadom i Putinom. Možda to neće biti dovoljno, ali postoji li doista bolja alternativa?
‘Moramo uspjeti’
“Europa je zajednica vrijednosti. Tko njih i odgovarajuća načela ne dijeli, mora se zapitati je li mu mjesto u Europskoj uniji”, rekao je na rubu summita o izbjegličkoj krizi u Bruxellesu francuski predsjednik François Hollande koji u dosadašnjim krizama nije uvijek bio na liniji njemačke kancelarke. Ovaj put njemačko-francuski motor bruji u istom ritmu. I to je dobra vijest za Europu. “Možemo i moramo uspjeti”, ponovila je Angela Merkel opravdavajući svoju politiku pred njemačkim Bundestagom prije dva dana i pozivajući da se u dolasku izbjeglica vide i šanse, a ne samo rizici. Pragmatičarka Merkel vrlo dobro zna da će način na koji Europa izađe na kraj s izbjeglicama dugoročno utjecati na budućnost europskog kontinenta. Ali ona vjeruje da je Europska unija dorasla najvećem iskušenju u svojoj povijesti, a očito vjeruje i da je ona sama dorasla nesumnjivo najvećem iskušenju u svojoj političkoj karijeri. “Ako ne mi, tko onda?” kaže njemačka kancelarka. Ako ne ona, tko onda?
