Mirsad Veladžić: Poremećena zemlja uzvraća udarac

Zbog 22. aprila, Dana planete Zemlje, otišli smo do Bihaća razgovarati s Mirsadom Veladžićem, redovnim profesorom na Biotehničkom fakultetu Univerziteta u Bihaću. S njim smo razgovarali i o hrani koju konzumiramo, očigledno nesvjesni rizika i opasnosti

(Piše: Nermin Burzić – novovrijeme.ba)

Priroda uzvraća udarac. Ona ne ostaje dužna nikom, a pogotovo neće ostati dužna čovjeku. U svijetu je, ako ste primijetili, sve više prirodnih katastrofa. Zemljotresi, poplave, suše, požari, klizišta, mrtvo i neplodno zemljište, samo su neke od nepogoda koje pogađaju i Bosnu i Hercegovinu. Globalne klimatske promjene, staklenički plinovi i zagađena atmosfera sve više zabrinjavaju, a ljudi su i dalje nesvjesni rizika i opasnosti u kojima žive. Ne vodimo računa ni o onome šta jedemo, a pogotovo smo neodgovorni kad je riječ o onome što ostavljamo generacijama koje dolaze.
NV: Profesore, šta se dešava s današnjim čovjekom?

Mislim da smo se uveliko udaljili od temeljnih vrijednosti i ovo je vrijeme moralne krize koja uzrokuje sve ostale probleme, i to nije samo slučaj na lokalnom nego i na svjetskom nivou. Ta neka globalna promocija demokratije i ljudskih prava je ustvari jedna velika laž, jer nije svugdje ljudski život jednako vrijedan. Ljudi uzimaju za pravo da neku zonu jednostavno proglase svojom zonom interesiranja, a onda poduzimaju mjere da bi tamo nekom čovjeku na kraju svijeta rekli kako je nešto dobro ili nije. Ko je taj da drugom čovjeku kreira način života u bilo kojoj sferi? Znači, na djelu je uplitanje u tuđe stvari iz perspektive raznoraznih pritisaka, bilo političkih, ekonomskih pa i iz sfere sile. Živimo u vremenu u kojem dominira sila i nepravda. Pravde je vrlo malo, i uvijek se pokušavaju naći neki drugi krivci, a ne oni koji su to izazvali. Moramo shvatiti da nemamo pravo na ovakvo ponašanje. Zemlja i svijet su izgubili strpljenje, pa tek kad nastupe nemili događaji, mi tražimo rješenja. Ne može se nepravdom ili štetom tražiti rješenje!

Ljudi se širom svijeta pokušavaju poistovjetiti s nekakvom slobodom. U svakoj, pa i najmanjoj organizacijskoj jedinici jedne zajednice, ako nisu standardi, tj. pravila jednako prihvatljiva ili jednako ostvariva, ljudima to na kraju pređe prag tolerancije i onda sami kreiraju pravila. Znači, kad društvo ili zajednica ne osjete određene probleme, onda ljudi sami uzimaju pravdu u svoje ruke. Možemo mi to posmatrati ovako ili onako, držati prihvatljivim ili ne, međutim nismo pravovremeno poduzeli nešto da eliminiramo takve pojave. Često se pravimo naivni, kao ne vidimo mi to, ali znamo da ima nepravde. I zato je ova svjetska pozornica strašno dramatična iz prostog razloga što više uopće ne možemo predviđati šta će se dogoditi, baš kao što se isto događa u prirodi.
NV: Za prirodu postoje pravila i propisi. U čemu je problem?

Nije problem propisa, njih imamo i previše, ali nema provedbe. Da bi se nešto provelo, potrebne su određene ekonomske pretpostavke. I, kako to biva, oni najslabiji najviše trpe, jer njihov glas i riječ nemaju potporu u snazi sile. I riječ slabih zbog toga ništa ne vrijedi. Samo oni koji imaju pokriće u sili imaju mogućnost da nešto kreiraju.

Ljudi su zabrinuti u svim mogućim domenima života, jer ne znaju i ne mogu predvidjeti šta bi se sutra moglo dogoditi. Vidimo čak da je frekvencija prirodnih pojava, čije je svojstvo da se pojave u 100 godina, sad smanjena na 30 godina i vjerovatno će se ta frekvencija još više povećavati. Više je uzroka tih pojava. Jedan od njih je enormno emitiranje raznih plinova u atmosferu, tzv. stakleničkih plinova, pri čemu se zbog njihove velike prisutnosti u atmosferi smanjuje povratak energije u atmosferu gdje se povećava temperatura, a to izravno djeluje na otopljavanje ledenjaka i sl.

Sigurno ste primijetili enormnu pojavu dugih kiša ili suša. Poslije Drugog svjetskog rata naglo počinju problemi s okolišem – fabrike koje su proizvodile eksploziv preorijentirane su u proizvodnju mineralnih gnojiva, znači tamo su se koristile iste komponente, a zatim i spojevi, a onda su te fabrike poljoprivrednoj proizvodnji trebale dati poticaj kako bi se povećali prinosi. Sve se to radilo ne poštujući prirodnu ravnotežu koja je postavljena u preciznim omjerima. Znači, u svemu postoji mjera. Svijet koji susrećemo u zemlji bogatiji je nego onaj na njoj. Svi ti organizmi u zemlji su, prema svom resoru, što bi se kod nas reklo, zaduženi za svoj dio posla i svako zna šta mu je raditi. Međutim, čovjek je raznim utjecajima narušio život tih organizama u zemlji, ali i na njoj. Brojni organizmi su uništeni upotrebom soli azotnih gnojiva koje mijenjaju ph. vrijednost zemljišta, a svaki organizam u prirodi ima svoj tolerantni opseg u kojem može preživjeti. Čim se to poremeti, ti organizmi bukvalno nestaju.
NV: Znači, čovjek je odgovoran?

Čovjek je, posebno u razvijenom zapadnom svijetu, forsirao prirodu u svoju korist, i upravo zahvaljujući tome došao u ćorsokak. Sad je već primjetno da se gubi kvalitet hrane, a ulažu se ogromna sredstva u zaštitu koja izravno djeluje na sve ostale organizme u prirodi, a tako i na samog čovjeka. Sva ta hemizacija narušava organizme u zemlji; naprimjer, ta biljka uzima negativne sastojke i mi ih putem hrane unosimo u organizam.
Znači, izravno na djelu je narušavanje prirode od čovjeka koji, umjesto da čuva red, pravi nered na zemlji. Ostali živi svijet funkcionira odlično bez čovjeka, ispunjavajući svoju zadaću. Često postavim pitanje studentima: “Šta mislite kad bi ti organizmi počeli štrajkovati i rekli da neće raditi? Pa, gdje bi se mi onda našli i šta bi bilo od nas?” Mi sav taj živi svijet apsolutno ignoriramo i ne shvatamo ozbiljno – mi bez njih ne možemo, a oni bez nas apsolutno mogu.

U posljednje vrijeme se znatno budi svijest o zaštiti okoliša i o organskoj proizvodnji hrane kako bi se čovjek vratio kvalitetnijem životu i njegovim vrijednostima. Činjenica je da se naša genska struktura uopće nije mijenjala od postanka na zemlji, ali se zato promijenio okoliš u kojem živimo, a ljudi su oblikovani za jednu normalnu prirodnu supstancu i zbog toga su naši organizmi danas veoma opterećeni raznim sadržajima za koje naše tijelo nema rješenja. To vam je kao da umjesto benzina u superaša sipate dizel. Znamo da u tom slučaju motor ne bi funkcionirao, a zamislite samo šta se onda dešava za živim organizmom?
NV: Može li se očekivati da čovjek smanji štetnu upotrebu resursa?

Mi nikad nećemo prestati koristi ugalj, naftu, automobile itd. i to je nemoguće očekivati. Mislim da razmaženi zapadni svijet, a mi smo dio njega, troši više nego što mu treba. Poremetili smo sistem vrijednosti i opterećeni smo kojekakvim propagandnim spotovima pa stalno imamo potrebu nešto kupovati – nove cipele, majicu, jaknu, ovo ili ono. A bez toga se itekako može. Samo pregledajte svoje ormare i primijetit ćete da neku odjeću u toku godine obučete jednom ili nijednom.
Čovjek konačno mora stati pred sebe i kazati da ovo ovako više nije dobro i da se mora početi odricati onog što je suvišno. O ovome mora misliti i šira zajednica koja treba pokrenuti aktivnosti u tom pravcu. Svijest treba mijenjati, a neka mjerilo vrijednosti među nama bude broj stranih jezika koje poznajemo, naš doprinos nauci i društvu i sl. Potrebno je da se što racionalnije ponašamo, a to bi išlo u pravcu održivog razvoja. Potrebno je da ne ugrožavamo svoje održavanje na ovom svijetu, ali ne smijemo to isto ugroziti ni generacijama koje dolaze. Moramo uzeti u obzir da nove generacije ne smiju doći na mrtvu zemlju i istrošene resurse.
NV: Znamo li danas šta jedemo? Koliko mi svjesno ili nesvjesno unosimo genetski modificaranu hranu (GMO)?

Mnogi ljudi ne znaju uopće napraviti razliku između GMO i organske hrane, ne poznaju rizike uzimanja te hrane. To je posebno problematično kad su u pitanju proteinske komponente, a soja je uglavnom jedan od glavnih izvora proteina, a upravo se s njom najdalje i otišlo u modifikaciji. Nadzori i kontrole u našoj državi su veoma slabi, a mi smo usto otvoreno tržište u koje ulaze robe iz svih krajeva svijeta. U EU, koliko se sjećam, ograničeno je da se GMO primjesa može nalaziti do 0,9 posto te modificirane hrane u produktima, međutim niko ne vlada tom situacijom i pouzdanim informacijama. Ali, da pojednostavimo, tih komponenti ima u hrani za životinje, a sve to se prenosi i na čovjeka. Kako god vještačka gnojiva djeluju na sadržaj zemlje i biljaka, jednako tako GMO hrana djeluje na životinje i ljude.

Postoji tehnologija modifikacija kojom se putem hrane može utjecati i na spolnu sposobnost čovjeka ili žene. Spermicidni kukuruz je primjer toga, jer se u njemu nalaze geni neplodnih žena i na taj način se može izravno djelovati na smanjenje plodnosti muškaraca ili žene. To je nešto što je prisutno i objelodanjeno, a pitanje je ko će i kad to u svijetu negdje upotrijebiti. Biotehnologija je prisutna svugdje i više se ne može nadzirati na adekvatan način.
NV: Gdje Vi kupujete hranu?

Savjetujem da što više hrane kupujete na lokalnom tržištu, od ljudi koje poznajete. U našoj sredini i okolnostima nije moguće prepoznati GMO hranu bez jedne odgovornije i centralizirane kontrole, a to je država, a ne entiteti. Trebala bi postojati agencija koja bi pratila taj segment. Velika je zloupotreba moguća i putem uvoza GMO sjemena. Ta sjemena su opasna, jer se njihova svojstva prenose i na ostale biljke na koje slijeću pčele. To je onda priča koja nema kraja.
NV: Potrebna nam je dakle bolja organizacija?

Mi smo neorganiziran narod. Samo da organiziramo ishranu naše djece u školama, mogli bismo vlastitim sredstvima postići ogromne rezultate. Hrana djeluje i na mentalno i na fizičko stanje čovjeka. Ne treba tu država nešto uređivati, jer mi ionako hranimo svoje dijete.

Pogrešno je učiti ljude da ne rade, a kod nas je to postalo navika. Svima onima koji mogu raditi mora se iznaći način da se angažiraju. Jedino radom možemo izaći iz ove situacije. Svijet i narod koji očekuje da ga stalno drugi pomažu je bolestan. Zbog toga je nužno da i vjerski autoriteti svih zajednica progovore o tome. Sramota je trošiti tuđe, živjeti na račun nekog drugog. Bog nam je dao takve prirodne pretpostavke da jedino onaj ko neće da radi može ostati gladan. Treba ulagati u domaće proizvode i oživljavati vlastite resurse, a za sve to treba nam i dogovor na svim razinama u Bosni i Hercegovini.

Treba dodatno raditi na sebi. Mi bismo mijenjali druge, a ne bismo sebe. A kako ćemo druge promijeniti? Pa, moramo biti najbolji da bismo u ovom okruženju opstali, moramo biti pravovremeni, pravedni, precizni, i sve te atribute moramo isturiti u prvi plan. I onda će se drugi otimati da rade s nama.
NV: Čovjek je tokom historije vršio utjecaj na prirodu, koji sad ulazi i u sferu genoma. Šta mislite o tome?

On snagom uma danas hoće kreirati ono što se u prirodi uopće ne događa. I, normalno, u tom nasilnom uplitanju pravi velike greške, jer mu nedostaje znanja. Čovjek ne zna cijelu priču, on zna samo djelić toga.

Navest ću samo jedan primjer. Kad je čovjek pokušao u kukuruz unijeti gen da se sam bori protiv određenih insekata, uzeo je gen od bakterije koja proizvodi toksine, i stvarno je taj kukuruz počeo proizvoditi toksine pa su se insekti koji su dolazili na kukuruz i otrovali, ali kakve su bile posljedice? Svi insekti koji su u lancu ishrane konzumirali otrovani insekt također su se otrovali, što je izazvalo mnogo veće probleme. Dodatno, kukuruz je nastavio proizvoditi otrov jer nije znao kad to treba zaustaviti. U prirodi sva biljka ima svoje načine odbrane od spoljašnjih faktora. Međutim, ovo što čovjek radi donijelo je više štete nego koristi jer u prirodi je sve povezano.

Svake godine se više od 30 milijardi tona raznih plinova pošalje u atmosferu koji s vodom grade kiseline. Te kiseline se vraćaju na zemlju u obliku kiselih kiša koje remete sastav vode, zemlje i te remete biljni i životinjski sistem na tom prostoru. Zbog toga će promjene u prirodi u narednom periodu biti još dramatičnije, a ekološki problemi bit će sve veći. Kad bismo sad potpuno zaustavili emisiju štetnih plinova u atmosferu, 10 godina bi nam trebalo da dođemo na zadovoljavajuću razinu.