Da bismo pobliže objasnili stvarnost “duhovnoga nesvjesnoga”, kojemu strogo suprotstavljamo nagonsko nesvjesno, poslužit ćemo se sada unekoliko kao modelom – fenomenom “savjesti”. Ta ona – u smislu onoga što smo već rekli o odgovornosti kao “prafenomenu” – bezuvjetno pripada čovjeku kao “biću koje odlučuje”. Ono što smo već pokušali izvesti deduktivno morali bismo ovdje – na fenomenu savjesti – pokazati induktivnim načinom, odnosno fenomenološki. I doista, savjest silazi u nesvjesnu dubinu, a korjenjuje se u nesvjesnom temelju: upravo se velike i (egzistencijalno) autentične odluke u čovjekovu životu uvijek događaju potpuno “nepromišljeno”, i stoga – nesvjesno. Na svom izvoru savjest uranja u nesvjesno.
U tom se smislu može reći da je savjest iracionalna, “alogična” – ili još bolje: predlogična. Jer upravo kao što postoji predznanstveno i predlogično shvaćanje bitka, koji mu ontološki prethodi, tako postoji i predmoralno shvaćanje vrijednosti, koje – po svojoj biti – prethodi svakomu izričitom moralu: to je naime savjest.
Savjest je međutim iracionalna zato što se – bar u njezinoj neposrednoj izvršenjskoj stvarnosti – nikad ne može potpuno racionalizirati, nego je dostupna jedino naknadnoj racionalizacaji – koja je, dakako, uvijek “sekundarna racionalizacija”. Sva se ispitivanja savjesti mogu jedino zamisliti kao naknadna ispitivanja – jer su i sve odluke savjesti, na kraju krajeva, neistražive.
Ako se upitamo zašto se čin savjesti nužno izvršuje iracionalno, tada nam treba promotriti sljedeće činjenice: svijesti je dostupan neki postojeći bitak – a moralnoj se savjesti ne otkriva nešto što postoji, nego nešto što ne postoji, što istom “treba postojati”, neki zahtjevni bitak. Taj “zahtjevni bitak” nije dakle nešto zbiljsko, nego samo moguće (no ta mogućnost predstavlja dakako – u višem smislu – opet nužnost). Ali ukoliko je ono što nam pred savjest stane kao nešto što istom trebamo realizirati, postavlja nam se odmah pitanje: kako se to uopće može pretvoriti u zbilju… osim tako da se u duhu nekako prethodno anticipira. A ta se anticipacija – taj čin duha koji unaprijed shvaća – događa u “intuiciji”: to se duhovno “predshvaćanje” događa činom gledanja.
Tako vidimo da je savjest po svojoj biti intuitivna funkcija: da bi se anticipiralo ono što treba učiniti, mora to savjest najprije intuirati. U tom je smislu savjest (etos) doista iracionalna, i racionalizirati se može jedino naknadno. I nije li nam tu poznato nešto analogno? Nije li i eros iracionalan, jednako intuitivan? Zaista, i ljubav intuira; i ona također vidi nešto što još ne postoji; no to nije (kao u savjesti) nešto što istom “treba postojati”, nego nešto što “može postojati”. Ljubav otkriva i vidi vrijednosne mogućnosti na voljenome ti. I ona dakle u svome duhovnom zrenju nešto unaprijed shvaća: naime one osobne mogućnosti što ih konkretna “voljena osoba” možda u sebi, dosad neostvarene, krije.
Savjest i ljubav međusobno nalikuju ne samo zato što su obje jednako usmjerene na mogućnosti – a ne na zbiljnosti. Nije samo po tome očevidno da se obje jedino mogu oslanjati na intuiciju; nego se može navesti još jedan razlog njihova nužno (jer bitno) intuitivnog i iracionalnog (i stoga nikad sasvim na razum svodljivog) načina postupanja: obje se naime (i savjest i ljubav) odnose na apsolutno individualno biće.
Jer specifična je zadaća savjesti otkriti čovjeku ono “jedino potrebno”. To naime “jedino” uvijek je i jedincato. Riječ je o jednokratnoj i osobitoj mogućnosti konkretne osobe u njezinoj konkretnoj situaciji – o onome što je Max Scheler izrazio pojmom “situacijskih vrijednosti”. Riječ je dakle o nečemu apsolutno individualnom, o individualnome “morati-biti” – koji se stoga ne može obuhvatiti nikakvim univerzalnim zakonom, nikakvim općenito formuliranim “moralnim zakonom” (otprilike u smislu Kantova imperativa); riječ je baš o onome što nam nalaže “individualni zakon” (Georg Simmel), koji je tuđ razumu i jedino se intuicijom može shvatiti. A taj čin intuicije izvršuje upravo savjest.
Budući da nam savjest čini dostupnima takve konkretne, individualne vrijednosne mogućnosti, mogli bismo ovdje način kojim to izvršuje nazvati instinktivnim, a samu savjest “etičkim instinktom” (mjesto “praktičnim umom”). No tada bi se, pri točnijem promatranju, također pokazalo da se taj “etički instinkt” ne slaže (i to ne tek u nevažnim pojedinostima) s onim što se obično zove instinktom – naime, s vitalnim instinktom. Instinkt u životinja upravljen je na nešto općenito, on je uopće jedino uspješan “općenito”: on je bitno shematičan. Jer u skladu sa svojim instinktima, životinje reagiraju na određene znakove i poticaje iz svoje okoline uvijek po krutoj shemi – koja je jednom zauvijek i za sve jedinke utvrđena. Djelotvornost te instinktivne sheme zavisi dakle od toga da ona vrijedi samo općenito, samo po zakonu velikog broja; a u pojedinim slučajevima zatajuje i jedinku čak zavodi na to da se u nekim okolnostima ponaša doduše u skladu s instinktima – ali baš zato nesvrsishodno i “nerazumno”. Ista instinktivna shema reakcije, koja npr. većini mrava i cijeloj njihovoj mravljoj nastambi održava ili spašava život, može u nekim okolnostima pojedinog mrava stajati života. To je – sa stajališta instinkta – cijena koju treba platiti: vitalni instinkt zanemaruje individualno.
Sasvim drukčije od vitalnog instinkta, funkcioniranje “etičkog instinkta” zagarantirano je upravo time što on ne cilja na općenito, nego uvijek samo na individualno: smjera – kako rekosmo – na konkretno. I dok vitalni instinkt odvodi katkada životinju u zabludu, dotle se kod čovjeka može naprotiv dogoditi da ga zavede etički um -pa ga istom etički instinkt, tj. savjest, čini sposobnim da uopće vidi ono “jedno potrebno” – što dakako nije općenito; jer jedino savjest može “vječni”, univerzalno shvaćeni “moralni zakon” u neku ruku uskladiti sa svakom konkretnom situacijom konkretne osobe. Život po savjesti uvijek je, naime, apsolutno osoban život u okvirima apsolutno konkretne situacije – s obzirom na ono do čega nam je u našem jedinom i jedincatom životu stalo: savjest uvijek uračunava konkretno “tu” mojega osobnog bića. – Ako se pravilno shvati, nije u ovim izlaganjima izneseno ništa protiv “moralnog zakona”, nego sve u prilog savjesti.
Sad želimo pokazati da i s obzirom na to, naime s obzirom na bitno individualnu intenciju savjesti, ljubav ide donekle paralelno s njome: ne samo odluka savjesti nego i odluka ljubavi cilja na sasvim konkretnu mogućnost. Jer kao što savjest otkriva ono “jedno potrebno”, tako i ljubav otkriva ono osobito (jedincato) što je istom moguće: jedincate mogućnosti voljene osobe. Doista, ljubav, i jedino ona, kadra je sagledati jedincatost neke osobe – kao apsolutno individualnu. U tom smislu posjeduje ljubav i važnu spoznajnu funkciju. I možda se ta njezina spoznajna funkcija shvaćala i cijenila već u ona vremena kad se na starom hebrejskom jeziku ljubavni cin označivao istom rijeci kojom i spoznajni cin.
No s kojim smo pravom maloprije – analogno odluci savjesti – govorili o “odluci ljubavi”? Zar se uopće može govoriti o odluci ljubavi? Svakako, jer i u ljubavi – i pogotovo u njoj – ljudsko je biće “biće koje odlučuje”. Doista je izbor partnera, “ljubavni izbor”, jedino onda pravi izbor kad ga ne diktiraju nagonske sile. Dokle god u mom ljubavnom izboru “odlučuje” nekakav nesvjesni uzorak, neka “slika” iz područja id, dotle o ljubavi nikako ne može biti govora. Ne samo u poeziji nego i u psihologiji, nije dopuštena rima Liebe/Triebe (ljubav/nagon). Dok sklonost između Ja i Ti počiva na id, ne može se govoriti o ljubavi. U ljubavi Ja ne biva primoravano od id, nego se Ja odlučuje za Ti.
No nisu jedino ethos i eros, jedino savjest i ljubav, ukorijenjeni u emocionalnoj (a ne u racionalnoj), tj. u intuitivnoj dubini duhovno nesvjesnoga: tu je još “zavičajan” sigurno i treći element, pathos. Na području duhovnoga nesvjesnoga, pored etičkoga nesvjesnoga, etičkesavjesti, postoji i estetsko nesvjesno, umjetnička savjest. Umjetnik je u tom smislu upućen na nesvjesnu duhovnost ne samo u umjetničkoj produkciji nego i u umjetničkoj reprodukciji. U umjetnika se iz iracionalne (i stoga na racionalnost ne sasvim svedive) intuicije savjesti rađa nadahnuće – koje također izvire iz sfere nesvjesne duhovnosti. Iz njezinih izvora umjetnik stvara, i stoga izvori njegova stvaranja jesu i ostaju u tami koja se nikad ne može bez ostatka osvijetliti. Štoviše, uvijek se iznova pokazuje bar to da prekomjerna svjesnost takvog stvaralaštva koje izvire iz nesvjesnoga može čak smetati; nerijetko će forsirano samoopažanje i volja da se osvijesti ono što se ima događati samo od sebe u dubinama nesvjesnoga postati smetnjom za stvaralačkog umjetnika. Svaka nepotrebna refleksija može samo škoditi.
Poznat nam je slučaj guslača koji je vazda pokušavao svirati što je moguće svjesnije – počevši od namještanja violine pa do najmanje pojedinosti tehnike sviranja… sve je htio izvršavati svjesno, izvoditi sve promišljeno. To ga je, dakako, moralo dovesti do posvemašnjeg umjetničkog sloma. Zadatak njegove terapije sastojao se u tom da se u prvom redu ukloni tu sklonost pretjeranoj refleksiji, opažanju samoga sebe: terapija se morala usmjeriti na ono što smo u drugoj prilici nazvali derefleksijom. Psihoterapijsko je liječenje trebalo vratiti tom pacijentu pouzdanje u nesvjesno, ponavljajući mu neprestano istinu koju ne smije izgubiti s vida: da je njegovo nesvjesno “muzikalnije” od njegove svijesti. I zaista, tako usmjerena terapija dovela je u njega malo-pomalo do ne-zakočenosti umjetničkih “stvaralačkih sila” nesvjesnoga, i to tako da se bitno nesvjesni (re)produktivni proces oslobodio kočećega utjecaja prekomjerne svjesnosti.
No u upravo navedenom slučaju pokazuje se jedan vrlo važan moment svakoga psihoterapijskog postupka. Danas se, naime, nipošto ne treba više grčevito držati načela: da psihoterapija treba pod svaku cijenu dovesti do osviještenosti. Psihoterapeut treba nešto samo prolazno osvijestiti. Nesvjesno, pa i duhovno nesvjesno, treba mu jedino zato osvijestiti… da to konačno opet vrati u nesvjesno; njegova je zadaća da neku nesvjesnu mogućnost prevede u svjesni čin – i to s jedinim ciljem da se konačno ostvari jedno opet nesvjesno stanje (habitus). Psihoterapeutova je zadaća da konačno uspostavi karakter spontanosti nesvjesnih radnji.
Ovdje se možda treba upitati: valja li ustvrditi da se svaka umjetnička produkcija i reprodukcija – ili, dapače, i svaka etička i erotska aktivnost – mora pripisati onomu što se naziva osjećaj? Tu je, po našem mišljenju, potreban velik oprez. Jer je pojam osjećaj danas postao vrlo neprecizan. Osobito zbog toga što u toj riječi nikad nije jasno misli li se, da se poslužimo važnim Schelerovim razlikovanjem, na neaktivan osjećaj, puko osjećajno stanje ili pak na intencionalan osjećaj. Dok, naime, intencionalne osjećaje treba dakako ubrojiti u duhovno nesvjesno, dotle bi osjećajna stanja imala tako malo veze s duhovnoegzistencijskim, tj. autentičnim ljudskim bićem, kako je i sa svim drugim instinktivnim stanjima.
Ali. valja izričito naglasiti da ovdje predbacujemo nepreciznost jedino riječi “osjećaj”, a nipošto samom osjećaju. Sam osjećaj – bar onda kad se može nazvati intencionalnim – nije nipošto neprecizan; zaista, osjećaj može biti mnogo istančaniji nego što razum može biti oštrouman.
S kakvim se teškoćama susreće istraživanje (mada naknadno) – tragajući sve do u nesvjesno za tim u biti neistraživim procesom nastajanja duhovnih čina – pokazuje i sljedeća, prividno neznatna činjenica: uvijek su se i svuda stvarali i stvaraju vicevi kojima se ljudi smiju; ali do danas nije još nađeno zadovoljavajuće objašnjenje fenomena vic, odnosno fenomena smijeh. Izvršenje nekih čina tako malo zavisi od toga da li ih refleksivno spoznajemo, da li ih intelektualno shvaćamo!
Da još jednom istaknemo povučene paralele, reći ćemo sljedeće: kada duhovno Ja uranja u nesvjesnu sferu kao svoju osnovu, možemo, već prema tome koji je slučaj, govoriti o savjesti, o ljubavi ili o umjetnosti; a kada, obratno, psihofizičko id provaljuje u svijest, tada govorimo o neurozi i psihozi… već prema tome je li u takvoj patogenezi riječ o psihogenezi (kao u slučaju neuroze) ili o fiziogenezi (kao u slučaju psihoze).
Viktor Frankl – Bog kojega nismo svesni
Prethodni nastavak:
Tekst priredilo i prenelo uredništvo P.U.L.S.E magazina. P.U.L.S.E je internet magazin posvećen umetnosti i kulturi (književnost, slikarstvo, muzika, film, arhitektura), filozofiji i psihologiji, odnosno oblastima koje u ovakvoj formi predstavljaju raritet na srpskom internet nebu. Ono što čini specifičan kvalitet ovog sajta jeste prednost koja se daje kvalitetu, radije nego kvantitetu, a celokupna produktivnost usmerava se na ostvarenje jedne nove plodne sredine, gde se prvenstveno ceni autonomno autorstvo pojedinca.
Svi članci autorke/a – P.U.L.S.E
