8 razloga zašto je propao sport u BiH

Vijeće Ministara BIH tačnije Ministarstvo civilnih poslova u proteklih pet godina u tri navrata smanjivalo je budžetski grant za sport. Za 2010. godinu sredstva namjenjena za finansiranje sporta na državnom nivou iznosila su 1.600.000 KM, dok je u 2014. izdvojeno samo 560.000 KM.

Piše: Predrag Blagovčanin – tacno.net

Za razliku od Bosne i Hercegovina, kompletan budžet za sport Republike Srbije u protekloj godini iznosio je oko 27 miliona eura. Donosimo osam razloga zbog kojih je sport u Bosni i Hercegovini u katastrofalnoj situaciji.

1. Nepostojanje Ministarstva Sporta i kulture na državnom nivou

Primarni problem cjelokupnog sporta u našoj zemlji je nepostojanje ministarstva sporta i kulture na državnom nivou, čijim bi uspostavljanjem sport i kultura renesansno djelovali i bili značajan faktor razvoja države. Nažalost za razliku od zemalja u okruženju koje su prepoznale važnost sporta i promociju države kroz sport, BiH još uvijek je daleko od toga. Izostanak jedinstvenog Ministarstva sporta i kulture na državnom nivou reflektira se prvenstveno na finansiranje 35 državnih sportskih saveza i Olimpijskog komiteta BiH. Primjera radi, budžet Olimpijskog komiteta Republike Hrvatske za 2012. godinu iznosio je 36.477.440 KM, od čega je 90 % sredstava osigurala država. Za razliku od Hrvatske i Srbije Olimpijski savez Bosne i Hercegovine za 2014. god. nije dobio niti jednu konvertibilnu marku. Kao glavni razlog izostanak finansiranja Olimpijskog saveza BIH naveden je administrativni propust. Naime, Olimpijski savez Bosne i Hercegovine nije dobio sredstva zbog nepotpune dokumentacije prilikom aplikacije na grant Ministarstva civilnih poslova. Bez jedinstvenog Ministarstva Sporta i kulture na državnom nivou ne može se urediti finansiranje sporta u Bosni i Hercegovini.

2. Malverzacije prilikom dodjele budžetskih sredstava za sport

Olimpijski savez države koja je 1984. god. organizovala Zimske olimpijske igre neće se finansirati iz granta za sport na državnom nivou za 2015. godinu. Međutim, zabrinjavajuća činjenica je da su sredstva 560.000 KM namjenjenih za finansiranje sporta na državnom nivou raspodjeljena raznim udruženjima građana, fiktivnim sportskim društvima i lokalnim sportskim klubovima koji ne predstavljaju Bosnu i Hercegovinu na državnom nivou. Prema dostupnim podacima Vijeće ministara je iz granta dodijelilo 13.000 KM Karate klubu „Šesnaesta“ iz Banjaluke, stonoteniskom klubu „Mostar“ 18.000, Aero klubu „Prijedor” 9.000, Karate klubu „Šotokan“ Banjaluka 12.000, Udruženju kluba za praktično streljaštvo „Salamander“ Sarajevo 6.000, Hrvatskom plesnom klubu „Široki“ 11.500, Udruženje hrvački klub “Bećko” Vogošća 7.000 KM  dok su bez sredstava ostali Olimpijski komitet BiH, fudbalski, košarkaški, rukometni i džudo savezi BiH. Postavlja se pitanje zbog čega i kako se budžetska sredstva sa državnog nivoa dodjeljuju na primjer hrvatskom plesnom klubu “Široki”, a ne Rukometnom savezu odnosno rukometnoj reprezentaciji koja je učestvovala na Svjetskom prvenstvu u Kataru? Nažalost korupcija, nepotizam i netransparentnost duboko su ukorjenjeni u bh. institucijama na svim nivoima pa tako i u Ministarstvu civilnih poslova.

3. “Finansijskih sredstava nema”

“Finansijskih sredstava nema” rečenica je koju najčešće čujete kada se govori o finansiranju bh. sporta. Naravno Bosna i Hercegovina nalazi se u teškoj ekonomskoj situaciji, posljedice netransparentnih priviatizacija vidljive su u svakodnevnim protestima radnika nekadašnjih prosperitetnih preduzeća poput Dite, Feroelektra, Konjuha ili Aide, a kompletna ekonomska situacija reflektira se i na državni budžet u kojem je i mizernih 560.000 KM namjenjenih za sport na državnom nivou, neselektivno i netransparentno podjeljeno. Međutim, ukoliko uzmemo podatke Kancelarije za reviziju institucija BIH iznenadit će nas činjenica da nas je telefoniranje zaposlenih u institucijama BiH, hrana i piće i korištenje te održavanje službenih vozila u posljednje četiri godine koštalo 115 miliona KM. Tako je samo u period od januara do septembra 2014. god. za izmirenje telefonskih računa isplaćeno šest miliona maraka dok su za usluge prevoza i goriva izdvojeno 8,4 miliona KM. U istom periodu za hranu i piće odnosno reprezentaciju institucije BIH 3,5 miliona KM. Kada uzmemo ove podatke u razmatranje dolazimo do zaključka da kada bi zaposleni u državnim institucijama i predstavnici konstitutivnih naroda malo manje telefonirali, koristili se u službenim automobilima i obraćali pažnju na potrošnju kancelarijskog materijala novi Edin Džeko, Mirza Teletović ili Amel Mekić imali bi priliku da otputuju na neko juniorsko svjetsko prvenstvo gdje će braniti boje i predstavljati Bosnu i Hercegovinu.

4. Sportski klubovi – igračke bh. političara

Jasno je da bosanskohercegovački sportski klubovi povezani sa politikom imaju veću budžetsku podršku dok političari svojim prisustvom u sportu dobijaju svojevrsnu političku promociju. Tijesna povezanost bh. sporta sa politikom određena je načinom na koji su organizovani sportski klubovi. Bh. sportski klubovi osnovani kao udruženja građana u čijim organima najčešće glavnu riječ vode političari, a koliko je politička podrška važna za sportske kolektive vidljivo je u uspjesima košarkaškog kluba Igokea čiji je klupski predsjednik Milorad Dodik. Osim Milorada Dodika, Bosna i Hercegovina pruža bezbroj primjera kojima se ilustruje veza između sporta i politike. Nažalost, sportisti odnosno sportski kolektivi, isključivo zbog finansijske ovisnosti često postaju predmetom političkih prepucavanja, podrivanjem etničkih konflikata ili stvaranja političke nestabilnosti. U situaciji u kojoj su utakmica Veleža i Zrinjskog, Sarajeva i Širokog Brijega ili Željezničara i Borca okarakterisane i posmatrane prvenstveno kao politički izmanipulisani sportski događaji bh. sport nalazit će se u situaciji u kojoj se od 1992. godine nalazi.

5. Korupcija u BH sportu

Namještanje utakmica, nepošteno suđenje, nestručnost vodstva sportskih saveza Bosne i Hercegovine kao i neulaganje u razvoj talentovanih igrača samo su neki od razloga za katastrofalno stanje u bh. sportu. Korupcija u sportu najočiglednija je u bh. premijer ligi. Prema statističkim podacima klubovi iz Premijer lige Bosne i Hercegovine češće pobjeđuju kod kuće i gube u gostima nego klubovi u drugim europskim ligama, uključujući one iz Hrvatske i Srbije. Tek u 11 % slučajeva gostujući tim će pobijediti što je za razliku od najjačih europskih liga razlika od čak 20 %. Navodno bh. fudbalski timovi dogovaraju rezultate po principu ‘tri za tri’ što znači da neke ekipe na gostovanja odlaze isključivo rekreativno. Loša igra i namještanje rezultata, kao i potplaćivanje sudaca udaljili su ljude sa stadiona i nije teško već na samom startu prvenstva predvidjeti tim koji će osvojiti šampionsku titulu, a koji će timovi ispasti u niži rang takmičenja.

6. Nedostatak sportske infrastrukture

Analiza postojećeg stanja sportske infrastrukture, sportskih terena, objekata, staza na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine nije nikad urađena, međutim jasno je da je nedostatak i neodržavanje sportske infrastrukture jedan od gorućih problema bh. sporta. U periodu od završetka rata pa sve do 2013. godine donekle je obnovljen jedino fudbalski stadion u Zenici na kojem nastupa fudbalska reprezentacija BIH. Tek od 2013. Godine, zahvaljujući finansijskim sredstvima UEFA-e tačnije grantu i novom vodstvu Fudbalskog Saveza BIH na čelu sa Elvedinom Begićem, počelo se ozbiljnije ulagati u sanaciju fudbalskih terena u Bosni i Hercegovini. Od tih sredstava sagrađen je sportski kompleks “Kamberovića ravan” koji sadrži dva fudbalska terena – jedan s prirodnom, a jedan s vještačkom travom i prateće sadržaje za boravak i treninge sportskih selekcija. Također ova sredstva usmjerena su i u prvu fazu obnove trinaest fudbalskih stadiona u Bosni i Hercegovini. Zbog popularnosti fudbala stanje u ovom sportu dosta je bolje od situacije u individualnim sportovima. Upravo zbog mnogo boljih uslova za treniranje veliki broj bh. sportista odlučuje se za nastupe za druge reprezentacije.

7. Odlazak talentovanih sportista

Danijel Šarić, Eldar Memišević, Mirko Alilović, Marin Čilić, Ivan Dodig, Dejan Lovren, Neven Subotić, Samir Handanović, Vedran Ćorluka, Bojan Bogdanović, Mirza Begić… samo su neki od sportista koji su rođeni u Bosni I Hercegovini ili vode porijeklo iz naše zemlje, a nastupaju za druge državne selekcije. Iako statistike ne postoje, analitičari smatraju da se barem jedan sportista mjesečno odrekne prava nastupa pod nacionalnom zastavom BIH. U period nakon rata na teritoriji bivše Jugoslavije promjene sportskog državljanstva i nastupi za druge reprezentacije bili su motivisani nacionalnim opredjeljenjem i osjećajima, međutim, danas je situacija drugačija. Upravo zbog ignorantskog odnosa bh. vlasti koje nemaju mehanizme ni strategije zaštite sportskih talenata kao ni namjeru ozbiljnijeg ulaganja u bh. Sport, veliki broj sportista primoran je nastupati za nacionalne selekcije drugih država. Zbog međunarodnog uspjeha nacionalnih selekacija u fudbalu, košarci i rukometu trend nastupa igrača iz Bosne I Hercegovine za druge nacionalne selakcije je smanjen, međutim kada govorimo o individualnim sportovima ustaljenja praksa nastupanja za druge države talentovanih tenisera ili atletičara se nastavlja.

8. Sport kao faktor ujedinjenja Bosne I Hercegovine

“Mi smo porodica i svi ćemo za BiH na terenu ostaviti srce. Meni državni dres sve znači. Tri smo nacije, ali jedna duša. Svi smo rođeni u jednoj državi i mislim da je konačno došlo vrijeme da shvatimo to”, kazao je Dejan Malinović rukometni reprezentativac Bosne i Hercegovine. Decenijski pokušaji vladajućih nacinalnih elita, politizacije svakog društvenog segmenta pa čak i sporta, kao što vidimo iz izjave rukometnog reprezentativca rođenog 1992. godine u Banja Luci, ipak nisu uspjeli. Upravo iz ove činjenice možemo definirati glavni razlog ovakvog odnosa bh. institucija i vlasti prema sportu u našoj državi.