Besim Mušić: Islamski svijet između sna i jave

Piše: Besim Mušić – Novovrijeme.ba

Islamski svijet je umro, utopivši se zajedno s (ne, neću reći sirijskim, jer djeca nemaju nacionalnost) onim crnokosim trogodišnjim dječakom u vodama Sredozemnog mora, negdje uz obalu Republike Turske. Čitav “islamski svijet” sa svojih milijardu i trista miliona impotentnih sljedbenika ne vrijedi ni koliko gutljaj progutane vode što je s ovog svijeta odnijela maloga Ajlana Kurdija, dječaka rođenog u ratu, dječaka koji je prve nesigurne korake napravio u ratom zahvaćenoj Siriji, i dječaka kojeg je vihor rata gurnuo u vode Mediterana, tog “groblja migranata”, a zapravo izbjeglica, odnosno, nazovimo to pravim imenom, ljudi koji bježe ispred granate ili metka, lišeni svega osim života. Samo što njihov život ne vrijedi čak ni jednog probušenog petrodolara.

Mogao je to biti – a bilo je i takvih slučajeva – i palestinski dječak Ajlan, kojega je ubio izraelski vojnik u “samoodbrani”. Mogao je to biti – a bilo je i takvih slučajeva – i afganistanski dječak Ajlan, što je poginuo stavši na nagaznu minu zaostalu iz ko zna kojeg rata i iza ko zna koje vojske. Mogao je to biti – a bilo je i takvih slučajeva – i indonezijski dječak Ajlan, koji je ispao kolateralna šteta bombaških napada na otoku Baliju. Mogao je to biti – a bilo je i takvih slučajeva – i turski dječak Ajlan što je poginuo od granate zalutale sa sirijskog ratišta. Mogao je to biti – a bilo je i takvih slučajeva – i libijski dječak Ajlan što ostade zatrpan u ruševinama Bengazija a koje iza sebe ostaviše vojnici “oslobodilačke” vojske Džamahirije. Mogao je to biti – a bilo je i takvih slučajeva – i jemenski dječak Ajlan, kojeg ubiše američki dronovi, jer je greškom zamijenjen za potencijalnog teroristu. Mogao je to biti – a bilo je i takvih slučajeva – i somalijski dječak Ajlan što u majčinom naručju umrije od izgladnjivanja. Mogao je to biti – a bilo je i takvih slučajeva – i bošnjački dječak Ajlan što ga strijeljaše, zajedno sa još petericom, vrli “oslobodioci” Srebrenice. Mogao je to biti bilo koji dječak Ajlan, bilo gdje u svijetu, on bi svejedno za muslimane predstavljao samo vijest što se vrti na televiziji dan ili dva, sve dok je ne zamijeni ista takva vijesti s ograničenim rokom trajanja. Islamski svijet je mrtav. Iznova je umirao sa svakim ovdje spomenutim dječakom.

Za muslimane, islamski svijet postoji još samo kao romantičarsko sjećanje na ljepote Andaluzije. Iako nisam baš siguran da se danas ne bi našla neka budala koja bi Alhambru srušila do temelja dokazujući time nešto Bogu, kao da se Bogu treba nešto dokazivati. Muslimani su ostali zaglavljeni u prošlosti umjesto da iz nje uče. Rado se prisjećaju uređenosti Osmanske države, ali nisu u stanju da naprave jednu takvu. Imponira im spomen na neke davne učenjake što su bili pioniri prirodnih i društvenih znanosti i eksperimentalne metode, ali su previše lijeni da bi sami nešto istražili. Diče se islamskom tolerancijom što je uspjela osvojiti Indonežane bez isukane sablje, a danas se ubijaju čak međusobno, samo zato što neko, prilikom molitve, diže ruke ovako ili onako. S ponosom ističu pred čitavim svijetom kako su islamski gradovi još prije nekoliko stoljeća imali javna kupatila, iako danas mnogi od njih nemaju ni pitku vodu. Hvale se ti isti navodni muslimani kur’anskom i poslaničkom mudrošću, a ubijaju u ime Boga i za Poslanika. Ističu muslimani svoju nadmoćnu duhovnost rugajući se zapadnom materijalizmu, a grade babilonske kule iz čiste dosade i potrebe da nešto dokažu. Dobro, možda većina muslimana nije takva, ali nameće se pitanje gdje je ta većina? Zašto je ta većina dopustila da u njeno ime govori neki pustinjski mula što se zalaže za globalno uspostavljanje šerijata, ali koji je oženjen sa osam žena i nikad nije čuo za sapun.

Nisu muslimani u stanju zaštiti trogodišnjeg dječaka, a branili bi Poslanika, kojeg tobože tamo neki vrijeđaju, predstavljajući ga crtežima na ovaj ili onaj način. Kao da je Poslanika

moguće uvrijediti. Kako uvrijediti Muhammeda, ili Isusa, ili Budu, ili bilo koga drugog iz plejade velikana. Njih je prosto nemoguće mrziti. Sve i da prihvatimo ideju da su oni “osnivači” religija, svejedno ih ne možemo mrziti, već se moramo nakloniti njihovoj genijalnosti. Promišljanjem doći do neke održive ideje, a onda uspostaviti funkcionalan sistem na njenim temeljima, priznat ćete, nije baš lahko. Najpopularniji ljudi današnjice na društvenim mrežama imaju nekoliko miliona sljedbenika, i njihova popularnost traje koliko? Dok su živi, ili dok se ne pojavi neko malo zanimljiviji. I za takve ljude mi kažemo “bravooo, aferim majstore!” A za nekoga ko ima milijardu i plus kusura nekoliko stotina miliona sljedbenika, i čija popularnost nikako da ishlapi već stoljećima, tvrditi da je ono što nije, i pokušati ga ismijati je, ništa drugo nego ludost i budalaština kojoj ne treba pridavati nikakvu pažnju, a još manje treba na tu budalaštinu reagirati. Ti ljudi jednostavno imaju problem sa svojim egom. Zamislite profil poslanika Muhammeda na Facebooku, na kojem on objavi neki post, a milijardu i tri stotine miliona ljudi to “lajka”, ili profil Isusa na Twitteru, a prati ga milijardu i pet stotina miliona kršćana, ili pak, zamislite jednog Budu na Instagramu, čije slike dijeli nekoliko stotina miliona fanova. Prilično fascinantno, zar ne?

I u kome muslimani vide krivce za njihovo stanje? Treba li uopće reći da je krivica tuđa. Za sve muslimanske slabosti kriv je, naravno, neko drugi. Ima li potrebe ponavljati da su za takvo stanje muslimana krive gospođa Evropa i njena snaha gospođa Amerika, koje, jednostavno, vode svoju politiku i ispunjavaju vlastite ciljeve, u kojima nema mjesta ni saosjećanja ni za vlastite građane, a kamoli za neke tamo muslimane. To je politika, a u politici vlada samo i isključivo interes.
Ako zanemarimo humanizam i ljudskost i pritom ostavimo patetiku postrani pa sagledamo stvari samo s interesnog aspekta, nameće se pitanje zašto bi Evropska unija imala obavezu da rješava tzv. “izbjegličku krizu”? Zašto bi jedan Viktor Orban, premijer Mađarske, bio omražen samo zato što nam je rekao istinu u lice. “Za muslimane nema mjesta ni u Mađarskoj ni u Evropi!” Oni su uredili države i društva po vlastitom nahođenju i ćeifu i ne žele da im bilo ko, koliko god to nemilosrdno zvučalo, narušava njihovu idilu. Zašto bi, ponovit ću, jedan Viktor Orban snosio više odgovornosti od jednog Mansoura bin Zayeda el-Nahyana, koji je, kao vlasnik nekoliko nogometnih klubova, spiskao oko milijardu eura na ljude čiji je osnovni zadatak da ganjaju loptu i zabavljaju publiku?

Zašto, umjesto Evropske unije, neka tamo Unija arapskih zemalja ne bi rješavala pitanje sirijskih izbjeglica. Pa bi tako, umjesto Njemačke, trideset i četiri hiljade izbjeglica mogla prihvatiti Saudijska Arabija; umjesto Francuske, dvadeset i sedam hiljada istih tih izbjeglica mogao bi da prihvati jedan Egipat; pa zatim Katar, Emirati i ostale bogate zemlje Perzijskog zaliva; Indonezija, Malezija… Možda će neko reći da je to utopija, možda ja ne mogu sagledati stvari na realan način, ali i Evropska unija i jedinstvena Evropa su prije samo sedamdeset godina bile utopija i produkt mašte prosječnih pisaca.

Dokle god su muslimani i slijepi, i gluhi, i nijemi, o njihovoj će sudbini odlučivati drugi, a njihove emocije, i prije svega neznanje, bit će iskorištavane u propagandne svrhe. Želim da vjerujem da će u nekom vrlom novom svijetu muslimani uspjeti povratiti izgubljeno dostojanstvo, i da će im kur’anski imperativ “uči, čitaj!” ponovo biti vodič u turbulentnim vremenima koja neminovno dolaze.