Savremeni informacioni prostor postao je jednako važno ratište kao i fizički teren. U njemu se ne odlučuje samo ko ima vojnu ili političku prednost, nego ko uspijeva nametnuti svoju verziju stvarnosti. U tom kontekstu, različiti akteri od nedržavnih grupa do velikih država razvili su sofisticirane strategije upravljanja percepcijom. Upotrebom ovakvih narativa u modernom ratovanju sve se jasnije pokazuje da se sukobi više ne vode samo oružjem, nego i informacijom, percepcijom i kontrolom interpretacije stvarnosti.
Jedan od najranijih i najradikalnijih primjera takvog pristupa bio je ISIL. Ova organizacija je društvene mreže i digitalne platforme koristila kao ključni instrument rata. Kroz brutalno producirane video sadržaje, psihološki šok i viralnu distribuciju, ISIL je gradio sliku globalne prisutnosti i „nezaustavljive sile“. Njihova medijska strategija nije bila usmjerena na klasičnu vojnu pobjedu, nego na psihološki efekat kao što su zastrašivanje protivnika, regrutaciju i stvaranje iluzije moći daleko veće od stvarnog kapaciteta.Ovaj model je kasnije prepoznat i adaptiran od strane državnih aktera, ali u sofisticiranijem i dugoročnijem obliku.
Iran je jedan od najaktivnijih primjera države koja koristi društvene mreže kao alat geopolitičkog uticaja. Kroz koordinisane mreže naloga, medijske kampanje i selektivno plasiranje informacija, Iran oblikuje narative o vlastitoj otpornosti, strateškoj snazi i političkoj legitimnosti. Međutim, ključni problem savremenog informacionog rata jeste razlika između realnosti i percepcije. Na društvenim mrežama „pobjeda“ se ne mjeri stvarnim vojnim ili političkim ishodima, nego vidljivošću, viralnošću i emocionalnim uticajem sadržaja. Tako nastaje fenomen u kojem se stvara iluzija pobjede, slika uspjeha koja često nema direktno uporište u stvarnim odnosima snaga na terenu, nego u uspješnosti propagandnog oblikovanja javnog mnijenja.
Ruski i turski medijski diskursi, kroz različite kanale i interpretativne okvire, često aktivno učestvuju u oblikovanju percepcije globalnih i regionalnih sukoba, pri čemu se događaji ne prikazuju neutralno, nego kroz jasno selektovane političke i strateške filtere. U slučaju Irana, taj pristup posebno dolazi do izražaja kroz sistematsko uokviravanje sukoba u kojem se naglašava narativ otpora i legitimnog djelovanja, dok se sporne ili problematične dimenzije vlastite regionalne politike minimiziraju ili relativiziraju. Istovremeno, u turskom medijskom i političkom diskursu često se koristi religijski okvir, pri čemu se islam kao identitetski i civilizacijski referentni okvir instrumentalizira u svrhu jačanja političkog uticaja i mobilizacije percepcije u muslimanskim društvima. Time se kompleksni geopolitički procesi dodatno ideologiziraju i prevode u narativne obrasce „pravde“, „žrtve“ i „istorijske misije“, umjesto da se analiziraju kroz objektivne sigurnosne i političke parametre.U takvom informacionom okruženju, granica između analize, propagande i strateške komunikacije postaje sve teže prepoznatljiva, a javna percepcija sukoba sve više zavisi od toga ko uspijeva uspješnije kontrolisati narativ, a ne nužno od stvarnih događaja na terenu.
Takvi procesi dodatno komplikuju razumijevanje savremenih konflikata, jer brišu jasnu granicu između analize i propagande, između činjenica i interpretacije. U takvom informacionom okruženju, čak i akteri sa ozbiljnim međunarodnim kritikama mogu biti reinterpretirani kao žrtve, što značajno utiče na percepciju javnosti.Zbog svega toga, savremeni ratovi se ne vode samo na frontovima, nego i u informacijskom prostoru, gdje se vodi borba za istinu, legitimitet i percepciju. U tom prostoru snaga se sve manje mjeri isključivo vojnom moći, a sve više sposobnošću da se oblikuje narativ koji će dominirati javnim mišljenjem.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
