Prije ravno 10 godina, u povodu 65. obljetnice znamenitih sudskih procesa u Nürnbergu, tadašnji njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova, u međuvremenu umrli Guido Westerwelle (FDP) početkom je studenog 2010. godine upravo u Nürnbergu otvorio tzv. trajnu, bolje rečeno stalnu izložbu o „Nirnberškim procesima“ (Nürnberger Prozessen). U ime njemačke vlade i uz nazočnost svojih ruskih, američkih, britanskih i francuskih kolega, dakle, MIP-ova tih zemalja i predstavnika tzv. sila pobjednica, Westerwelle je otvarajaći „Stalnu izložbu Memorium“ („Die Dauerausstellung Memorium“) kazao: „Nirnberški procesi su bili odgovor na perverziju prava u nacional-socijalističkoj Njemačkoj.“ I, ustinu, u studenom 1945. godine su četiri sile pobjednice organizirale sudski proces nacističkom vremenu i njegovim glavnim dostupnim akterima, o kojem ćemo i govoriti u nastavku. No, prije toga ukažimo kako se svim zainteresiranima pruža mogućnost da u Nürnbergu na 700 kvadratnih metara stalne postavke dožive i slikom i tonom i pisanim dokumentima, o kakvom se to procesu radilo nacističkim glavešinama prije točno 75 godina. U svečanom govoru Westerwelle je govorio o „velikom historijskom postignuću“ što su se „saveznici“ oduprijeli iskušenju poslije Drugoga svjetskog rata „da se vježbaju u osveti“, nego su se opredjelili „za jurističku i civilizatorsku nepoznanicu nepojmljive zločine učiniti predmetom sudskog procesa“. Šest decenija poslije je međunarodno kazneno pravo zauzelo svoje čvrsto mjesto u međunarodnom pravu, konstatirao je Westerwelle, preciziravši da je 114 zemalja prihvatilo u međuvremenu sudsku nadležnost Međunarodnoga kaznenog suda u Den Haagu. Nažalost, među njima nisu i Sjedinjene američke države, ali to je posve druga tema. Zasebna je i tema kako se u pokojnoj SFRJ i u njezinim zemljama-sljednicama nije ništa naučilo ni iz Nirberških procesa, niti iz onih procesa u Den Haagu na UN-ovom tribunalu za počinjene zločine u ex-Jugoslaviji …
I – Povijesna dimenzija “Nirnberških pocesa”
Uobičajeno se pod pojmom „Nirnberški procesi” misli samo na prvi proces protiv glavnih i odgovornih nacističkih glavešina, predstavnika politike, vojske i privrede, koji su optuženi i osuđeni za planiranje i vođenje „napadačkog rata” i za „masovno ubojstvo ljudi u koncentracijskim i uništavajućim logorima”. Proces 24-rici, kako je zamišljen, trajao je od 20. studenog 1945. godine do 1. listopada 1946. godine, a izvršenje smrtne kazne onima kojima je odmjerena, učinjeno je u noći 16. listopada 1946. godine. Potom su uslijedili i procesi protiv nacističkih liječnika, pravnika i vodećih privrednika, koji će trajati sve do 1949. godine, također, u Nürnbergu, pa se svi ovi sudski procesu zajedno i zovu „Nirnberški procesi” („Nürnberger prozesse”).
Prvi „Nirnberški proces” se odvijao, inače, pred novoformiranim Međunarodnim vojnim sudom (International military tribunal), a sljedeći „Nirnberški procesi” isključivo pred američkim vojnim sudom. Pravno-historijski gledano, Međunarodni vojni sud, pa potom formirani Međunarodni vojni sud za Daleki istok, koji je sudio japanskim zločincima, su preteče Međunarodnoga kaznenog suda, oformljenog tek 2003. godine, sa sjedištem u Den Haagu. Ovdje se, nažalost, ne možemo bitnije doticati zavrzlama koje prate ratifikaciju Rimskog statuta i rad ovog suda u američkoj režiji. Prije daljnje elaboracije o „Nirnberškim procesima” mora se kazati da su „saveznici” u „Statutu Međunarodnoga vojnog suda,” usvojenog 8. kolovoza 1945. godine u Londonu, precizno definirali šta je to „ratni zločin”. U članku šest „Londonskog statuta” se precizno navodi da će na prvom procesu protivu glavno-odgovornih nacista biti sankcionirani: a) zločin protiv mira (planiranje, pripremanje i provođenje napadačkog rata ili rata kojim se povređuju međunarodni ugovori…); b) ratni zločin (povreda ratnih zakona i običaja ratovanja… ) i c) zločin protiv čovječnosti (ubojstva, iskorijenjivanje, porobljavanje, deportacije… )…
Paralele se same od sebe nameću i između Međunarodnoga vojnog suda iz Nürnberga i Međunarodnog tribunala za zločine u bivšoj Jugoslaviji, pri čemu ne treba zaboraviti da su ovaj sud formirali Ujedinjeni narodi, odnosno Vijeće sigurnosti UN kao specijalni sud, prostorno i vremenski ograničen na jugoslavensku nesreću. Ponašanje nekadašnjih optuženika na sudskom procesu u Nürnbergu i aktualnih optuženika s prostora bivše Jugoslavije u Den Haagu je, naime, gotovo identično. Nitko se u Nürnbergu, a gotovo nitko niti u Den Haagu nije se iskreno pokajao. Razlika među ovim sudovima je, pak, ogromna u pogledu odlučnosti i ekspeditivnosti u provođenju postupka i izricanju presuda. Nažalost, u korist onog iz Nürnberga. „Mir putem pravde” je bilo geslo prvog procesa nacističkim glavešinama u Nürnbergu. Nitko ne može poreći, izuzev zaludjelih neonacista, da su procesi u Nürnbergu bili neophodni, bez kojih bi preživjelim žrtvama bilo neusporedivo teže podnositi slobodu, ako su je kojim slučajem doživjeli. To isto vrijedi, naravno, za odnos žrtvi i Tribunala za zločine u bišoj Jugoslavji u Den Haagu. Osporavatelji i jednih i drugih slijede istu matricu.
Ostavimo, makar ovdje, osporavatelje da se koprcaju u blatu vlastitih zabluda, iluzija i grozomornih laži, za objektivne analitičare su „Nirnberški procesi” bili i ostali „opomena”, a 20. studeni, kada je počeo s radom prvi od njih – „dan ideje” da zločini ne mogu ostati nekažnjeni. Proces Hitlerovim glavešinama je, inače, trajao 218 sudačkih dana. Optužba je priložila 2630 dokaznih materijala, pozvala je 240 svjedoka, te priložila k tomu i 300.000 pravomoćnih izjava nacističkih žrtava.
II – Do mira putem pravde
Dakle, 20. studenog 1945. godine su „sile pobjednice” – SAD, Velika Britanija i Rusija (kojima je priključena i Francuska) demonstrirale posve novu praksu. Umjesto mirovnih ugovora poslije završetka rata ili ratova, započelo se sa suđenjem onima koji su rat izazvali i teško se ogriješili o zakone i običaje ratovanja. „Mir putem pravde” bilo je geslo ovog i potonjih suđenja u Nürnbergu, koje i sada s razlogom izazivaju enorman interes javnosti. Druga je stvar, što je trebalo gotovo 60 godina da se formira Međunarodni kazneni sud (ICC) i što se za sada u Den Haagu sudi samo „državnicima” iz Ugande i Crne Afrike. Da je mnogim „državnicima” bilo i jeste mjesto pred Međunanrodnim kaznenim sudom ne treba niti objašnjavati, barem ne ovdje… Konture Međunarodnoga vojnog suda u Nürnbergu su se počele ocrtavati već u prvim ratnim godinama, u uzaludnim apelima – vapajima vlada Poljske i drugih napadnutih zemalja, a odlučujući poticaj za njegovo formiranje dale su velike sile na Teheranskoj konferenciji (1943), Jaltskoj (1945) i na Potsdamskoj konferenciji (1945). Na ovim su se konferencijama SAD, Rusija i Velika Britanija dogovorile da žele suditi odgovornima u Njemačkoj za ratne zločine čim bude prilike. „Sile pobjednice” su se, međutim, dugo među sobom sporile o formi „povlačenja odgovornosti”, pa su se, ipak, dogovorile o formiranju Medunarodnoga vojnog suda, što je od početka bila američka ideja.
Ugovorom od 8. kolovoza 1945. godine, četiri sile pobjednice (dakle, i Francuska), stvorena je pravna osnova za predstojeće procese protiv ratnih zločinaca, jer je sastavni dio ovog ugovora i „Londonski statut”, kojim su regulirana pravila rada Međunarodnoga vojnog suda. Ovaj ugovor nije potom ratificiran samo od SAD, Rusije, Velike Britanije i Francuske, nego su „Ugovoru između četiri sile” pristupile: Grčka, Danska, Jugoslavija, Nizozemska, Čehoslovačka, Poljska, Belgija, Etiopija, Australija, Honduras (danas Belize), Norveška, Luksemburg, Haiti, Novi Zeland, Indija, Venecuela, Urugvaj i Panama. SSSR je, inače, insistirao da se procesi vode u Berlinu, ali je prevagnulo to što je Palača pravde u Nürnbergu nekim čudom ostala neoštećena u „savezničkim bombardiranjima”, a imala je i veliki zatvor. Osim toga, Nürnberg je bio i grad NSDAP-partijskih kongresa i masovnih okupljanja, pa je imalo i simboličnu dimenziju suditi nacistima baš u ovom gradu.
Optužba je bila gotova već 18. listopada 1945. godine, ali se sa suđenjem počelo 20. studenog 1945. godine. Glavni tužitelji su bili: Robert H. Jackson (SAD), Roman Rudenko (SSSR), sir Hartley Shawcross (Velika Britanija) i Francois de Menthon, kojeg će poslije njegove ostavke zamijeniti Kolovoze Champetier de Ribes (Francuska). Iza sudačkog stola su bili:Francis A. Biddle i John I. Parker (SAD), Iona Nikičenko i Alexander Volčkov (SSSR), sir Geoffrey Lawrence i Norman Birkett (Velika Britanija), te Henri Donnedieu de Vabres i Robert Falco (Francuska)… Usput rečeno, suđenje se održavalo u sudnici broj 600 u Palači pravde, koju godišnje svih ovih godina, u prosjeku posjećuje više od 20.000 posjetitelja. Najbrojniji su Amerikanci, koji dolaze da se podsjete kako su nekoć dijelili pravdu u Europi. Na raspolaganju im je čak i „Texas bar”, točno iza historijske sudnice…
Amerikanci su bili, uistinu, glavni akteri na „Nirnberškom procesu”. Iako je na onoj konferenciji u Londonu, kada je usvajan „Londonski statut” dogovoreno da optužba bude zajednička stvar sila pobjednica, Amerikanci su se nametnuli i parama i dokaznim materijalama, te svojim agilnim šefom optužbe Robertom H. Jacksonom, bivšim američkim ministrom pravosuđa. Danas je, naime, gotovo nepodijeljeno mišljenje da je upravo Jacksonova zasluga što je proces u Nürnbergu postao osnovom modernoga međunarodnog prava. Sve do ovog procesa u Nürnbergu se na „ratni zločin” gledalo kao na neku vrstu pretjerivanja u ratu. Ali, užasi koncentracijskih logora, masovna ubojstva i genocid prisilili su Jacksona da predloži izraz „zločin protiv čovječanstva”.
U Nürnbergu se odustalo i od dotadašnje prakse da se počinjeni zločini vežu isuviše općenito za postupke država. Pristupilo se utvrđivanju individualne odgovornosti političara, šefova država i njihovih pomagača, glavnih i odgovornih u „zločinačkom poduhvatu”, da se poslužimo kategorijom Međunarodnog tribunala za zločine počinjene u bivšoj Jugoslavji. I još je nešto uspjelo tada Jacksonu. Usprkos otporu ruskih kolega on se uspio probiti sa idejom da se samo otpočinjanje agresivnog rata tretira zločinom. U službenoj optužbi iz Nürnberga je stajao i crime of agression. Tko je pažljivo čitao i bude tako dalje čitao, uvidjet će da se gotovo svi principi, pravila i rad Tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u principu temelji na iskustvima „Nirnberških procesa”…
Tužitelj Robert H. Jackson je, inače, održao 20. studenog 1945. godine u sali 600, pred 250 probranih izvještača iz cijelog svijeta, jedan od najznačajnijih govora ikada održanih u sudnicama u ljudskoj povijesti. „Nedjela koja pokušavamo osuditi i kazniti”, kazao je Jackson, „su bila tako zla i sa tako pustošećim djelovanjem da ih ljudska civilizacija nije mogla trpjeti, ostaviti nezapaženim, inače ona ne bi takvo ponavljanje mogla preživjeti”. Jackson je kao „najgori od svih zločina” ocijenio baš zločin „napadačkog rata”. Potom je citirao govor Adolfa Hitlera od 23. svibanja 1939. godine, u kojem je Hitler otvoreno kazao kako će „dati propagandistički povod za izazivanje rata, posve svejedno koliko je uvjerljiv… , jer se pobjednika neće kasnije pitati da li je kazao istinu ili nije”. Hitlerova je, i ne samo njegova logika, bila – „jači ima pravo”!
III – Prvi „Nirnberški proces” – optužba
Optužba protivu nacističkih prvaka se temeljila na „Londonskom statutu”, čija je suština bila u članu 6, u kojem je regulirana nadležnost Međunarodnoga vojnog suda. U tom članu se, naime, kaže: „Sljedeće radnje, ili svaka pojedinačna od njih, predstavljaju zločin, za čiju je osudu nadležan Međunarodni vojni sud. Počinitelj takvih zločina je osobno odgovoran: a) za zločin protiv mira, naime, planiranje, pripremanje, otpočinjanje i vođenje napadačkog rata ili rata kojim se povređuju međunarodni ugovori, sporazumi ili obećanja, ili učešćem u zajedničkom planu ili zavjeri u izvođenju jedne od gore imenovanih radnji; b) za zločine, naime, za povrede zakona rata i običaja ratovanja, a takve povrede obuhvaćaju, bez da se na to ograničavaju, ubojstva, zlostavljanja ili odvođenje civilnog stanovništva na robovski rad ili u druge svrhe, ubojstva ili zlostavljanja ratnih zarobljenika ili osoba na moru, ubojstva talaca, pljačku javnih ili privatnih vlasništva, voljno razaranje gradova, trgova i sela, kao i svako pustošenje koje nije rezultat vojne neophodnosti; c) za zločine protivu čovječanstva, naime, ubojstva, iskorijenjivanje, porobljavanje, odvođenje i tsl. civilnog stanovništva, prije početka i za vrijeme rata počinjene neljudske radnje, ili progon iz političkih, rasnih i religioznih razloga u izvođenju zločina, ili u vezi sa zločinom, za koji je nadležan ovaj sud, nezavisno od toga je li radnja protivna pravu zemlje, u kojem je počinjena ili nije. Vođe, organizatori, inspiratori i sudionici, koji su sudjelovali u stvaranju ili u izvođenju jednog zajedničkog plana, ili u zavjeri za počinjenje jednog od imenovanih zločina, su odgovorni za sve radnje koje su od bilo koje osobe u izvođenju takvog plana počinjene.”
Optužba obuhvaća 25.000 riječi i ovdje će nužno biti izdvojeni samo njezini udarni dijelovi. Iz točke (a) zločin protiv mira, razvile su se u tekstu optužbe dvije podtočke: aa) zavjera/urota i ab) zločin protiv mira. O čemu se, zapravo, radilo? U odjeljku optužbe o „zavjeri” kaže se, između ostalog, da su vođe, organizatori, inspiratori i sudjelovatelji radili na izradi i izvođenju „zajedničkog plana ili zavjere”, koji su bili usmjereni protiv mira, ratnog prava i protiv humanosti, sa svim raspoloživim sredstvima, zakonskim i nezakonskim, uključivši prijetnje, nasilje i napadački rat, u krajnjem su urotnici htjeli poništiti „Versajski ugovor”, odnosno njegova ograničenja vojnog naoružavanja, te povratiti 1918. godine izgubljene oblasti i prisvojiti druge oblasti. Njihovi su ciljevi vremenom postajali sve strašniji, pa su planirali napadačke ratove i povrede međunarodnih ugovora i sporazuma. Da bi pridobili druge osobe za sudjelovanje i, u najvećoj mjeri, kontrolu nad njemačkim narodom, izmislili su i iskoristili učenje o „njemačkoj krvi” i „gospodarskoj rasi”, a drugim su rasama i narodima namijenili iskorijenjivanje… Tome pripada i stavljanje važećih zakona izvan snage, nakon što je Hitler postao kancelar, uvođenje „principa vođe” (Fuhrerprinzip), koji podrazumijeva neograničenu moć vođstva i bezuvjetnu poslušnost drugih… Stavili su i Vajmarski ustav van snage i zabranili sve druge političke partije. Svoju su moć učvrstili i putem vojničkog obrazovanja mladih ljudi, koncentracijskim logorima, ubojstvima, razaranjem sindikata, borbom protiv crkvi i pacifističkih udruženja, pri čemu su najvažniju ulogu imale „SS”, Gestapo i druge nacističke organizacije. Za ostvarenje svojeg učenja o gospodarskoj rasi osmislili su program nemilosrdnog progona i iskorijenjenja Židova. Od 9.600.000 Židova, koji su živjeli u Europi pod njihovom upravom, iščezlo je – prema opreznim procjenama – oko 5.700.000. U podtočki optužbe ab) zavjera protiv mira, govori se o tome kako je većina optuženih sudjelovala u preustroju njemačke industrije na vojnu industriju, odnosno formiranju „vojne mašine”, najprije do 1935. godine tajno, pa potom posve javno. Potom dolazi aneksija Austrije i Čehoslovačke i „napadački rat” protiv Poljske, iako su znali da će se zbog toga i Francuska i Velika Britanija uključiti u rat. Potom dolaze napadi na Dansku, Norvešku, Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg, Jugoslaviju i Grčku. Potom su umarširali u SSSR i zajedno sa Italijom i Japanom pripremali napadački rat protiv SAD.
Ukupno je od strane nacista povrijeđeno ili prekinuto 36 međunarodnih ugovora i 64 međunarodna sporazuma (taksativno priloženi tekstu optužbe). Druga i treća točka optužbe dodiruje slična nedjela, pa će se ovdje samo reproducirati treća točka optužbe, koja je doticala ratni zločin kao takav, ubojstva i zlostavljanja stanovništva u zaposjednutim oblastima, strijeljanja, vješanja, gušenja plinom, izgladnjivanja. Posebno su u odjeljku (a) dotaknuta masovna ubojstva grupa određenih rasa ili nacija, koncentracijski logori… Ove vrste užasa su navedene po pojedinim zemljama, koliko se za njih znalo u trenutku optužbe. Nebrojena ubojstva i užasi su počinjeni i u: Italiji, Grčkoj, Jugoslaviji i u sjevernim i istočnim oblastima, kaže se u optužbi, prije nego što se počinju ređati ubojstva 1,5 milijuna ljudi u Majdaneku, otprilike četiri milijuna ljudi u Auschwitzu, što će se, srećom, kasnije ispostaviti kao pretjerivanje, u logoru Ganow oko 200.000 ljudi, u oblasti Smoljenska oko 135.000, u Lenjingradu 172.000, u Staljingradu oko 40.000, na Krimu oko 144.000, u Babi Jaru, kod Kijeva, oko 100.000, u samom Kijevu 195.000, u oblasti Rowno 100.000, u oblasti Odesa 200.000, u Harkovu oko 195.000, u Dnjepetrovsku 11.000 žena, djece i staraca, u logoru Janow 8000 djece…
U odjeljku (b) treće točke optužbe govorilo se o deportacijama mililipnja ljudi iz zaposjednutih oblasti i ropskom radu ovih ljudi, pri čemu se naglasilo da su mnogi umirali tijekom deportacije. Kaže se u optužbi da je, primjerice, iz Belgije deportirano 190.000 ljudi, iz SSSR čak 4.978.000, iz Čehoslovačke 750.000… U odjeljku (c) treće točke optužbe, govorilo se o ubojstvu i zlostavljanju ratnih zarobljenika, a u odjeljku (d) o ubojstvima talaca, pri čemu je navedeno da je i u Kraljevu, u Jugoslaviji, ubijeno 5000 talaca. U odjeljku (e) optužba se bavi pljačkom javnih i privatnih dobara u zaposjednutim oblastima, posebice razaranju kulturno-historijskih spomenika i pljački umjetnina… Ilustracije radi, navedeno je da je Francuskoj nanesena šteta u visini od tadašnjih 1337 milijardi franaka, a SSSR-u od tadašnjih 679 milijardi rubalja. U optužbi je stajalo i da su Nijemci u SSSR-u razorili i opljačkali 1710 gradova i 70.000 sela, pri čemu je 25 milijuna ljudi ostalo bez krova nad glavom. Čehoslovačka je prijavila pljačku u iznosu od 200 milijardi njezinih ondašnjih kruna… U odjeljku (h) se govorilo o „prisilnim radnicima”, a Francuska je – ilustracije radi – navela da je samo njihovih 936.813 ljudi bilo prisiljeno besplatno raditi za Nijemce. U odjeljku (j) optužbe se govorilo o germanizaciji zaposjednutih oblasti… Točka četiri optužbe i nije bila ništa drugo do produžetak i proširenje optužbi iz točke tri. U ovoj točki optužbe se govorilo o zločinu protiv čovječanstva, a nacistički zločini su opisani u dva poglavlja. Prvi nosi naslov „Ubojstva, iskorijenjivanje, porobljavanje, deportacija i druge neljudske radnje protiv civilnog stanovništva, prije i za vrijeme rata”. Drugi odjeljak optužbene točke 4 je naslovljen sa: „Progon iz političkih, rasističkih i religioznih razloga”. Osim iskorijenjivanja Židova u ovom odjeljku su obrađena, između ostalog, i ubojstva pojedinih ličnosti, kao što su austrijski savezni kancelar Dollfuss, socijaldemokrata Breitscheid i komunista Thalmann…
IV – Na optuženičkoj klupi u Nürnbergu
Čitatelju je, vjerojatno, već poznato da su se u Nürnbergu na optuženičkoj klupi našle samo probrane nacističke glavešine, one naime, koje su bile još žive ili dostupne istražiteljima. Organizatori suđenja su govorili da im je bilo stalo u tom prvom procesu suditi onima koji su naročito dobro oličavali nacističku kriminalnu energiju. Pravdi nisu bili više dostupni Adolf Hitler i Joseph Göbbels, a mrtvi su bili i Heinrich Himmler i Reinhard Heydrich, koordinatori istrebljenja Židova. Za Martina Bormanna se dugo vjerovalo da je uspio izmaći pravdi u latinsko-američka skrovišta, gdje su utočišta našli brojni Hitlerovi „izvođači radova” velikog formata, primjerice Eichman. Bormannu se, zbog toga, u Nürnbergu sudilo u odsutnosti. Međutim, 1998. godine utvrđeno je DNK-analizom da slučajno pronađeni skelet na jednom berlinskom kolodvoru (Lehrter Bahnhof), potječe iz daleke 1971. godine, te da pripada baš Bormannu. Pretpostavlja se, također, da je leš stajao tu više od četvrt stoljeća, dakle od zadnjih dana Drugoga svjetskog rata.
Na optuženičkoj klupi su se trebale naći sljedeće osobe:
1. Reichsmarschall Hermann Göring;
2. Hitlerov zamjenik u NSDAP-u Rudolf Hess;
3. Vođa partijske kancelarije Martin Bormann (suđen u odsutnosti);
4. Vanjski ministar Joachim von Ribbentrop;
5. Vođa Njemačkoga radničkog fronta u NSDAP-u Robert Ley (izvršio samoubojstvo uoči početka procesa);
6. Bivši Reichskanzler Franz von Papen (optužen kao pripremač Hitlerova uspona)
7. Šef Vrhovne komande Wehrmachta (OKW) Wilhelm Keitel;
8. Šef Wehrmachtovoga generalštaba Alfred Jodl;
9. Veliki admiral dr. Erich Raeder;
10. Veliki admiral Karl Donitz;
11. Šef RSHA i Gestapoa dr Ernst Kaltenbrunner;
12. Hitlerov arhitekta i ministar naoružanja Albert Speer;
13. Generalni opunomoćenik za prisilne radove Fritz Sauckel;
14. Predsjednik Reichsbank (do 1939) dr. Hjalmar Schacht;
15. Predsjednik Reichsbank (od 1939. do 1945) Walter Funk;
16. Industrijalac Gustav Krupp von Bohlen und Halbach (proglašen nesposobnim za proces zbog bolesti);
17. Hitlerov generalni guverner u Poljskoj Hans Frank;
18. Carski komesar u Nizozemskoj dr Arthur Seyss-Inquart;
19. Carski ministar za zaposjednute istočne oblasti Alfred Rosenberg;
20. Carski protektor za Bohmen i Mahren (do 1943) Konstantin von Neurath;
21. Carski ministar unutarnjih poslova (1933 – 1943) i carski protektor za Bohmen i Mahren (1943-1945) Wilhelm Frick;
22. Izdavač nacističkog nedjeljnika Der Sturmer Julius Streicher;
23. Vođa radio-propagandističkog odjela u Reichsministeriumu za narodno prosvjećenje i propagandu Hans Fritzsche;
24. Vođa Hitlerove omladine (Reichsjugendfuhrer) Baldur von Schirach.
Osim ova 24. „simbola” Hitlerove mašine smrti, službeno su u Nürnbergu optužene i nacističke organizacje – NSDAP, SA, SS, „carska vlada” (Reichsregierung), Hitlerov Generalštab i Vrhovna komanda (Generalštab und Oberkommando der Wehrmacht), zloglasni Gestapo i kompletna sigurnosna služba (Gestapo und Sicherheitsdienst). Pobrojane zatvorenike nije bilo posve lako pronaći u kaotičnoj situaciji kakva je vladala u posljeratnoj Njemačkoj. Nakon Hitlera i Göbbelsa ubio se i Heinrich Himmler, kada je zaustavljen sa lažnim papirima od strane Britanaca na jednoj njihovoj kontrolnoj točki. Streicher se maskirao u slikara, ali ga je prepoznao jedan američki vojnik, kada ga je zamolio za čašu mlijeka. Schirach je važio za mrtvog, ali se sam predao. Hermann Göring je dospio sa komletnom familijom i 17 teško natovarenih kamiona u američko zarobljeništvo. Franza von Papena su našli u jednoj lovačkoj kolibi. Hans Frank je postao uočljiv tek kada je pokušao samoubojstvo u jednom logoru. Rosenberga su našli u jednoj poljskoj bolnici, gotovo slučajno, u potrazi za Himmlerom. Već pominjanog Leya su doveli u sudnicu s jednoga kanadskog mornaričkog broda, a Rudolfa Hessa iz britanskog zatvora. Ribbentrop se bio sakrio u Hamburgu, ali je pronađen… Na optuženičkoj klupi, dakle, sve sami Hitlerovi „asovi”, svojevrsni simboli barbarskog režima koji je doživio stravični slom i iza sebe zemlju ostavio u ruševinama.
U prvom procesu na optuženičkoj klupi su se našli, ipak, samo 21 umjesto 24 optuženika, kako je bilo planirano. Bormann je bio odsutan, Krupp bolestan, a Robert Ley se objesio u ćeliji uoči samog početka procesa. Može se samo žaliti što na optuženičkoj klupi nisu bili i brojni drugi, u prvom redu Hitler i Göbbels, Himmler i Heydrich, ali i brojni drugi. No, činjenica da su se na optuženičkoj klupi ipak našli takvi monstrumi kao što su bili: Göring, Hess, Kalterbrunner, Streicher, svaki u svojoj domeni, obećavala je više od spektakla. Naravno, ne treba zanemarivati niti značenje suđenja tako visoko pozicioniranim u Hitlerovoj nomenklaturi kao što su bili: Ribbentrop, Rosenberg, Frank, Frick, Sauckel, Speer, Schirach, Keitel, Jodl i Donitz. Dapače, njima je i suđeno i po „komandnoj odgovornosti” i kao „simbolima” zločinačkog režima…
V – Bez pokajanja i milosti
Kako je već rečeno u uvodu, pobrojani su optuženi za zavjeru protivu mira, za ratne zločine i zločine protivu čovječanstva. Manje-više, s izuzetkom Speera, svi su se ponašali arogantno u sudnici, kao da ne shavaćaju zbog čega im se sudi. Svi su se izjasnili da nisu krivi, za ono što ih se optužuje. Prvi je na red došao Hermann Göring. Njegovo je ispitivanje trajalo 10 dana. Ispoljavao je totalan prezir prema „pobjednicima”, pokušao je, čak, držati propagandističke govore u sudnici. Historičari misle da je veoma uticao i na ponašanje drugih optuženika. Šef optužbe Jackson je morao pribjeći na kraju „unakrsnom propitivanju”. U tom ispitivanju isplivat će na svijetlo dana slika beskrupoloznog zločinca. „Hitler je uvijek uzimao sebi najbolje komade, a ja sam se morao zadovoljiti drugorazrednim”, odgovorio je Hermann Göring na optužbe za enormno bogaćenje samo putem umjetnina, pokradenih diljem Evrope. No, to je bila tek sitnica u odnosu na ono za što ga je optužnica teretila. Dokazni materijali su bili neumoljivi. On je bio odgovoran i za pripremu agresije, za brutalne zračne napade na sela i gradove u nizu europskih zemalja, za pljačke i masovna ubojstva u Rusiji, ali prije svega za brutalno umorstvo europskih Židova. Pod njegovim vodstvom održana je 1941. godine i po zlu čuvena konferencija na jednom berlinskom jezeru (Wannsee-Konferenz), na kojoj je i zaključeno konačno rješenje (Endlösung) židovskog pitanja, odnosno sustavno iskorijenjivanje europskih Židova. U ovom sramnom, još uvijek teško shvatljivom poduhvatu sudjelovale su brojne Hitlerove glavešine, pri čemu su za koordinaciju bili zaduženi Heydrich i Eichmann. Danas se smatra da je upravo raskrinkavanje Göringa na sudskom procesu u Nürnbergu mnogim Nijemcima „otvorilo oči”! On će, inače, biti osuđen na smrt vješanjem, ali će mu netko od „njegovih američkih poslovnih prijatelja”, kako se to kaže među historičarima, na dan izvršenja smrtne kazne dostaviti cijankalij, pa se otrovao u zatvorskoj ćeliji!
To što se nekadašnji Hitlerov partijski zamjenik Rudolf Hess našao na optuženičkoj klupi u Nürnbergu, bilo je ravno senzaciji, makar u očima tadašnje njemačke javnosti. On je bio višegodišnji Hitlerov partijski zamjenik, još u vremenima dok se NSDAP pripremala doći na vlast, a i godinama poslije. Iznenada, u rano proljeće 1941. godine izčeznuo je iz svih njemačkih medija. Priopćeno je jedino da je u stanju duševne poremećenosti odletio za Škotsku. Kasnije će se ispostaviti da se nije radilo niti o kakvoj vanrednoj „duševnoj poremećenosti”, nego o specijalnom zadaku koji mu je povjerio Hitler. Uoči napada na SSSR (22. lipnja 1941. godine), Hitler je htio postići „izvanredni mir” sa Britancima, kako bi izbjegao „rat na dva fronta”. Jedino nije jasno ni danas, je li Rudolf Hess toga konkretnog dana letio po Hitlerovom nalogu ili je htio samoinicijativom impresionirati „vođu”, u kojeg je bio zaljubljen. Velika Britanija se, kao što je znano, nije upustila u pregovore s Hitlerovom Njemačkom, nego je Hitlerova zamjenika strpala u zatvor. Upravo ga je ova okolnost spasila vješanja u Nürnbergu. Njegov je „registar grijeha” bio, doduše, izuzetno dugačak, ali je u Nürnbergu osuđen samo na doživotnu robiju. Umro je kao posljednji preostali zatvorenik čuvenoga berlinskog zatvora Spandau, 1987. godine. Rudolf Hess važi i danas kao ikona na neonacističkoj sceni…
U ovom nepotpunom pregledu ne može se ne spomenuti makar suđenje general-maršalu Wilhelmu Keitelu, šefu Vrhovne komande Wehrmachta (OKW) i čovjeku koji je 8. svibanja 1945. godine potpisao bezuvjetnu kapitulacju Njemačke u berlinskoj četvrti Karlshorst, ne skidajući pri tomu vojničku rukavicu s ruke. U Nürnbergu je kazao, kao i drugi, da se ne osjeća krivim, dodajući da je samo služio svomu narodu. Kazao je da su zločine činile samo SS-postrojbe, a ne i redovne jedinice Wehrmachta, kojima je on komandirao. Pripadnici Wehrmachta su odgojeni u ponosnoj tradiciji pruskog vojevanja, kazao je Keitel u sudnici u Nürnbergu. Međutim, u Nürnbergu je dokazano da su jedinice Wehrmachta itekako okrvavile bezbroj puta ruke, te da su monstrouzne naredbe potjecale upravo od Keitela. Naime, upravo s njegovim potpisom su bile brojne naredbe za spaljivanja čitavih ruskih sela, ubojstva i ruskih komandanata i civila. Ostat će, ipak, zapamćeno da je Keitel u sudnici u Nürnbergu pokušao sročiti nešto kao ispriku. „Griješio sam, jer nisam spriječio što se moralo spriječiti”, kazao je on. Osuđen je na smrt i obješen 16. listopada 1946. godine… Izdvojimo ovdje i suđenje šefu koncentracijskog logora Auschwitz, Austrijancu dr Ernstu Kaltenbrunneru, nacisti grubog lika i velikog formata, koji je naredio ili proveo brojna genocidna djela, a u sudnici je sve poricao. U sudnici su, međutim, predočeni i filmski, neoborivi dokazi, takve gnusnosti da su čak Göring; Keitel i Rosenberg, do kojih je Kaltenbrunner sjedio, skrivali oči od užasa. Nemilosrdnom Austrijancu su, naime, u sudnici u Nürnbergu predočeni dokazi i o sadističkim eksperimentima nad sovjetskim ratnim zarobljenicima, zatvorenicima koncentracijskih logora, uključivši i eksperimente s bakterijama i zamrzavanjem ljudi. I on je suđen i obješen 16. listopada 1945. godine.
O tome kako se spasio osude na smrt vješanjem jedan od najbližih Hitlerovih suradnika, njegov arhitekta i kasnije ministar naoružanja Albert Speer spekulira se i dan-danas. Svi su očekivali smrtnu presudu, ali on je dobio samo 20 godina, koje je proveo do posljednjeg dana u Spandau. Po izlasku napisao je više knjiga, u kojima je, također, zaobilazio istinu kao i na suđenju u Nürnbergu, što će priznati čak i pokojni historičar dr Joachim Fest, nedavno tek, neposredno prije svoje smrti. I njega je Speer pevario, kao i mnoge Nijemce. O Speerovom odnosu s Hitlerom je, inače, snimljen solidan film „Speer i On” (Speer und Er) … Kako je već spominjano, 1. listopada 1946. godine završio se proces protiv glavnih zločinaca u Nürnbergu. Suci su bili priličito milosni, samo su 12 puta izrekli smrtnu kaznu i to „to death by hanging”, tri puta doživotnu, troje je optuženika bilo oslobođeno, a ostali su dobili kazne zatvora između 10 i 20 godina.
VI – Pregled presuda u prvom sudskom procesu u Nürnbergu:
Optuženik Presuda
Martin Bormann Osuđen na smrt u odsutnosti
Karl Doniz 10 godina zatvora
Hans Frank Smrt vješanjem
Wilhelm Frick Smrt vješanjem
Hans Fritzsche Oslobođen
Walther Funk Doživotna robija (pomilovan 1958)
Hermann Göring Smrt vješanjem (samoubojstvo)
Rudolf Hess Doživotna robija (umro u Spanadau 1987)
Alfred Jodl Smrt vješanjem
Ernst Kaltenbrunner Smrt vješanjem
Wilhelm Keitel Smrt vješanjem
Gustav Krupp von Bohlen… Postupak obustavljen zbog bolesti)
Robert Ley Samoubojstvo uoči početka procesa
Konstantin von Neurath 15 godina robije (pomilovan 1954)
Franz von Papen Oslobođen
Erich Raeder Doživotna robija (pomilovan 1955.)
Joachim von Ribbentrop Smrt vješanjem
Alfred Rosenberg Smrt vješanjem
Fritz Sauckel Smrt vješanjem
Horace G. Halmar Schacht Oslobođen
Baldur von Schirach 20 godina robije
Arthur Seyss-Inquart Smrt vješanjem
Albert Speer 20 godina robije
Julius Streicher Smrt vješanjem
Kako su optuženi primili strašnu optužbu, jedno je od zanimljivijih pitanja kada se post festum piše o sudskim procesima od prije 60 godina. O tomu postoje brojna svjedočanstva, ali mi ćemo se ovdje poslužiti s dva autentična američka svjedočenja. Najprije onim koje je američki sudski psiholog Gustave M. Gilbert ostavio u svojim dnevnicima, jednostavno, jer je on ulazio u zatvoreničke ćelije, razgovarao s optuženicima i paralelno vodio dnevnik tih razgovora. Gilbert je, u stvari, zamolio zatvorenike da se izjasne o optužbi u najkraćoj mogućoj formi, te da svoje mišljenje zabilježe na rubovima dokumenta koji im je stajao na raspolaganju. Prema njegovom mišljenju, ove njihove primjedbe ponajbolje govore o karakteru optuženih nacističkih glavešina.
Ovdje se mogu, naravno, izdvojiti tek neka od njih, ona karakterističnija…
Hans Fritzsche: „To je najužasnija optužba svih vremena. Samo je jedno još strašnije – optužba koju će podići njemački narod protiv zlouporabe njegova idealizma”!
Franz von Papen: „Optužba me je zaprepastila i to, doduše, zbog: 1) neodgovornosti s kojom je Njemačka bačena u ovaj rat i u ovu katastrofu svjetskih razmjera; 2) učestalosti zločina koje su počinili neki predstavnici mog naroda. Posljednje je psihološki nejasno. Vjerujem da glavnu krivnju snose bezbožništvo i godine totalitarne vladavine. Temeljem obiju je Hitler tijekom godina postao patološki lažov”!
Halmar Schacht: „Uopće ne razumijem zašto sam optužen”.
Walther Frank: „Očekujem proces kao od Boga željeni sud, koji je sazvan ispitati strašno vrijeme patnje pod Adolfom Hitlerom i donese joj kraj”!
Ernst Kaltenbrunner: „Ne osjećam se krivim niti za bilo kakav ratni zločin, ja sam samo izvršavao moju obvezu kao sigurnosni organ i opirem se služiti kao zamjena za Himmlera”!
Karl Donitz: „Nijedna od točki optužbe me u krajnjem ne pogađa. Tipičan američki humor”!
Wilhelm Keitel: „Za jednog vojnika su naredbe-naredbe”!
Joachim von Ribbentrop: „Optužba je uperena protiv ludih ljudi”!
Albert Speer: „Proces je nužan. Postoji zajednička odgovornost za tako užasne zločine – pa i u autoritarnom sustavu”!
Rudolf Hess: „Ne mogu se sjetiti”!
Hermann Göring: „Pobjednik postaje uvijek sudac, a pobjeđeni biva optuženik”!
VII – Hitler je bio samo ime za slom morala u XX stoljeću
Vrlo je značajno za razumijevanje „Nirnberškog procesa” i svjedočenje pomoćnika američkog šefa optužbe Wittney Harrisa, koji je magazinu Der Spiegel dao intervju baš na 60-obljetnicu „Nirnberškog procesa”. Prekretnicu u procesu je označilo svjedočenje Rudolfa Hössa, koga ne treba brkati s Rudolfom Hessom. Ovaj prvi Rudolf Höss, čovjek istoga imena i skoro istog prezimena kao čuveniiji Hitlerov partijski zamjenik, je bio prvi komandant zloglasnog logora Auschwitz (1940-1943.) i nalazio se, također, u britanskom zatvoreništvu. Za njega se nije ni znalo da je živ u momentu sastavljanja optužbe, a kad se saznalo, svjedočio je u procesu protivu Kaltennbrunera.
Upravo Rudolf Höss je u Nürnbergu dao iskaz o sustavu logora Auschwitz i precizirao da je -prema njegovim saznanjima – umoreno oko 2,5 milijuna ljudi, kojima treba pridodati još oko 1,5 milijuna umrlih od gladi i bolesti. Amerikanci, a i svi drugi su bili prosto šokirani. Njihova saznanja su do tog momenta bila mnogo skromnija. Kasnije će ovaj svjedok, neposredno uoči vješanja 1947. godine, kazati da je uveličavao brojke ubijenih i umrlih, iz njemu znanih razloga. Ovdje nam je zanimljiva činjenica što je Hössa cijela tri dana u ćeliji ispitivao baš Harris. I upravo je Rudolf Höss ispričao Harrisu kako mu je Heinrich Himmler 1941. godine osobno naredio da se u Auschwitzu izgrade plinske komore i krematoriji. Najveće je iznenađenje za Harrisa bilo to, što se ovaj ubojica od zanata i formata predstavio posve običnim čovjekom…
Interesantno je, također, Harrisovo zapažanje da je većina optuženika priznala da je bilo koncentracijskih logora i Holokausta, ali su svi odreda odbijali svoju odgovornost za njihovo postojanje i posljedice… Najneprijatniji optuženik je bio Julius Streicher, kazao je Harris, dok se Hitlerov arhitekta i potonji ministar naoružanja Speer držao vrlo inteligentno i vrlo kooperativno. Harris misli da je Speer upravo zahvaljujući inteligenciji i izbjegao smrtnu kaznu… Proces je bio fair, tvrdi Harris, nije bio sporan i predmet rasprave – je li Njemačka počinila zločine, nego jesu li optuženici sudjelovali u nacističkim zločinima i u kojoj su mjeri odgovorni za inkriminirana (ne)djela. „Nirnberški proces” je, po njegovom mišljenju, zakoracio u „nepoznatu zemlju”, ali u biti bilo je to klasično suđenje na osnovu dokumenata i svjedočanstava. Pri tome je upravo njegov pretpostavljeni Jackson davao ton procesu i utjecao da se sudi samo na osnovu dokumenata i dokaza…
Wittney Harris je, inače, po povratku kući o procesu u Nürnbergu napisao knjigu, pa potom pokušao šutjeti o procesu svih 20 godina, jer je ovaj dio sjećanja želio ostaviti iza sebe. Ali, do današnjeg dana progone ga ovi zločini, ovo užasno iskustvo čovječanstva. „Zločini nisu, uostalom, isključivo njemački fenomen”, kaže Harris, „Adolf Hitler je bio samo ime za totalan slom morala širom svijeta u XX stoljeću”!
Sve je započelo u Prvome svjetskom ratu, kada je svatko svakoga ubijao i kada više nisu vrijedili moralni standardi. Osveta je bila na dnevnom redu. Šta su uradili komunisti u Rusiji, pita se Harris, šta Japanci u Kini? I danas su prisutni isti problemi. Pogledajte samo terorizam – nitko ne zna što će biti na kraju. Ako uistinu želimo dobro našoj djeci, ako želimo preživjeti uopće, tada moramo pod hitno preispitati naše moralne predodžbe, poručio je Harris u Spiegelu. Ne smijemo nikakve ratove više tolerirati, njegova je poruka, ratovi nisu pogubni samo za pogođena društva, nego za cijelo čovječanstvo. „Ja sam veliki zagovornik Međunarodnoga kaznenog suda i ne smatram da je u redu što SAD nisu još uvijek ratificirale statut ICC”, kazao je Harris pri kraju razgovora za Spiegel. Nažalost, SAD su trebale više od 40 godina da potpišu i UN-konvenciju protiv genocida, ustvrdio je Harris. „Šta se tako dugo ima premišljati u osudi genocida”, pita se Harris, „bojim se zbog toga da ćemo na ratifikaciju Rimskog statuta Međunarodnoga kaznenog suda još morati čekati”…
VIII – Glavni proces po „američkom modelu”
Proces nacističkim glavešinama je sproveden, inače, po uzoru na američke kaznene procese. Nakon pročitane optužbe mogli su se optuženi izjasniti jedino da li se osjećaju krivim ili ne. Neki od njih su pokušali više puta uzaludno dati izjave, primjerice Göring. Osim toga, prakticirano je i „unakrsno ispitivanje”, pri čemu su se i optuženi mogli naći u ulozi svjedoka. Brojni dokumenti su prevođeni na četiri radna jezika (ruski, engleski, francuski i njemački).
Optužba, saslušanje 240 svjedoka i 300.000 izjava pod zakletvom obuhvaćaju 16.000 stranica teksta. Po prvi put je u sudskoj praksi dopušten i filmski materijal kao dokazno sredstvo. Amerikanci su pripremili sve do čega su mogli doći na filmskoj vrpci, ali su na primjedbe obrane optuženih odustali od toga dokaznog materijala.
U sudnici je potom korišten dokumentarni film „The Nazi plan”, koji i nije ništa drugo do ono što su sami nacisti snimali godinama o sebi u propagandne svrhe, što se eto, okrenulo protivu njih samih. Usput rečeno, „Nirnberški procesi” su po mnogo čemu značili novinu u pravosuđu, pa i po tome što se praksa prevođenja, primjenjena na prvom procesu najkrupnijim nacističkim ribama, smatra „rodnim satom” modernog prevođenja, posebice simultanog prevođenja.
Usput rečeno, brojni su tumači i prevoditelji s ovih procesa kasnije objavili zanimljive knjige o suđenju nacistima u Nürnbergu, a među njima su i glavni tumač Richard W. Sonnenfeldt i književnik Wolfgang Hildesheimer. Branitelji optuženih su birani od njih samih, ili su na njihov zahtjev imenovani od strane suda. Za odsutnog Bormanna i optužene nacističke organizacije branitelje je imenovao Međunarodni vojni sud.
Interesantno je da su na početku procesa svi branitelji uložili peticiju, kojom su dovodili u pitanje pravnu osnovu Međunarodnoga vojnog suda, što će se ponoviti pola stoljeća kasnije i u Den Haagu, gdje su Miloševićevi branitelji i on sam pokušali dovesti u pitanje pravnu valjanost Tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. (O brojnim odborima, publicistima i medijima koji se time godinama bave, ne možemo, nažalost, ovdje kazati ništa drugo već da su se upustili u nečasnu rabotu, za koju bi se trebali stidjeti, kad bi umjeli!) Braniteljima u „Nirnberškom procesu” je posebice smetala točka optužbe koja je govorila o započinjanju „nepravednog rata”. Njihova argumentacija, kako proces nema zakonske osnove u međunarodnom pravu je, inače, u principu bila točna. S tim procesom su se, uostalom, kao i onim u Den Haagu, u nekim elemntima, pisale nove pravne osnove i nove povijesne stranice međunarodnog pravosuđa.
Predsjedavajući Međunarodnim vojnim sudom u Nürnbergu, ser Geoffrey Lawrence je, međutim, hladnokrvno odbacio peticiju naci-branitelja pozivanjem na „Briand-Kellogg-pakt” iz 1928. godine. U ovom su se paktu 15 država, a među njima i vajmarska Njemačka, obvezale na poštivanje principa da je rat nedopustiv kao „djelo nacionalne politike”, te ustvrdili da se međudržavni konflikti moraju rješavati „putem miroljubivih sredstava”. Što se tiče ukazivanja nacističkih branitelja da bi se za ista ili slična djela morale kažnjavati i druge države, suci su u Nürnbergu neprestano ukazivali da se „Londonski statut” ograničava samo na to, da se sudi njemačkim ratnim zločinima i zločincima. Većina branitelja je u ime optuženika navodila argumentacju da su oni samo vršili svoju dužnost prema savjesti i u najboljoj namjeri. Interesantno je, pak, da su neki optuženici priznali počinjena grozna nedjela, ali da oni osobno s tim jedva imaju neke veze, oni su samo slijedili naredbe. Samo su branitelji Streichera, Funka i Schachta zahtijevali slobodu za njihove klijente. Interesantno je, također, da su francuski i sovjetski tužitelji zahtijevali smrtnu kaznu za sve optužene, dok je britanski tužitelj insistirao na različitim, diferenciranim kaznama, a američki se tužitelj o tomu nije ni izjasnio. „Londonskim statutom” je, inače, bilo regulirano da su za pravomoćnu presudu dovoljna tri od četiri sudačka glasa. U slučajevima Schachta i von Papena je pat pozicija među sucima (2:2) i dovela do oslobađajuće persude za njih dvojicu, dok se za kažnajvanje optuženog Fritzschea izjasnio samo sovjetski sudac. Osuđeni na smrt su obješeni u jutro 16. listopada 1946. godine, između 1:00 i 2:57 sati, u sportskoj sali zatvora u Nürnbergu. Kaznu je izvršio američki dželat po imenu John C. Woods. Osuđeni na vremenske kazne su smješteni u berlinski zatvor Spandau, specijalni zatvor za nacističke zločince, koji će biti porušen nakon što je njegov posljednji stanovnik, osuđenik na doživotnu robiju, Rudolf Hess, Hitlerov zamjenik u NSDAP-u, umro u njemu 1987. godine.
IX – „Nirnberški procesi” liječnicima, pravnicima, generalima…
Već krajem prvoga, glavnoga procesa u Nürnbergu došlo je do napetosti između SAD i SSSR, otpočinjao je tzv. hladni rat, koji će svijet držati u napetosti više od četiri decenije. Kao što se znade, do pada „željezne zavjese” i sloma komunizma u Jugoistočnoj Europi svijet je više puta stajao na rubu ponora, ali su srećom, izbjegnuta nuklearna razračunavanja među glavnim protagonistima utrke u naoružanju, nekadašnjim „saveznicima” u Drugom svjetskom ratu, i u Nürnbergu, SAD i SSSR. Nova konstelacija, nastala nakon raspada „istočnog bloka”, novi politički procesi u svijetu su bremeniti, također, opasnostima s katastrofalnim posljedicama. U ovom kontekstu vrijedi zabilježiti da svijet, uključivši „sile pobjednice”, nije izvukao pouke iz suđenja u Nürnbergu, kako su se idealisti širom svijeta uzaludno nadali.
Planirani daljnji zajednički procesi protiv nacističkih zločinaca („Folge-Prozesse”) su sprovedeni, dakle, u isključivoj američkoj nadležnosti. I oni su imali okrepljujuće značenje u prvom redu za žrtve, odnosno njihove potomke, te za njemačko poslijeratno društvo. U tri godine provedeno je ukupno 12 velikih procesa protiv: Hitlerovih liječnika, pravnika, generala, industrijalaca, itd. U prvom procesu koji je uslijedio poslije glavnoga procesa, suđeno je liječnicima („Aerzte-Prozess”) i to u periodu od 1. prosincu 1946. do 20. kolovoza 1947. godine. Uslijedio je „Milch-Prozess”, odvojeno suđenje general-maršalu Erhardu Milchu, od 2. siječnja do 17. travnja 1947. godine. Potom je uslijedio proces pravnicima – „Juristenprozess” – od 17. veljače do 14. prosincu 1947.
Onda je na red došao proces „SS-ovcima” iz privrednog odjela (Prozess Wirtschafts-und Verwaltungshauptamt der SS), od 13. siječnja do 3. studenog 1947. godine. Uslijedili su „Flick-Prozess” (18.4-22.12.1947.) i „IG-Farben prozess” (14.8.1947-30. 7.1948.) i „Krupp-Prozess” (08.12.1947. do 31. 7.1948.), dakle odvojena suđenja koncernima koji su enormno profitirali od besplatnog rada „prisilnih radnika”. U periodu između 15. srpnja 1947. do 19. 2.1948. suđeno je generalima koji su komandirali u jugoistočnoj Europi.
Uslijedila su i suđenja pojedinim Hitlerovim ministarstvima, između ostalog i njemačkom MIP-u (4.11.1947. do 11.4.1949.), Vrhovnoj komandi Wehrmachta (Prozess Oberkomando der Wehrmacht), od 30.12.1947. do 29.10 1948.)… Prvi od ovih 12 procesa bio je pokrenut već 25. listopada 1946. godine protiv Karla Brandta („Aerzte-Prozess”), a posljednja presuda u procesima koji su uslijedili, otuda i izraz „Folge-Prozesse”, pala je 11. travnja 1949. godine.
Njih se uobičajeno u sumarnim izvješćima i pregledima svrstava u pet skupina. U prvoj skupini su liječnici i pravnici, u drugoj je 39 optuženih gestapovaca, policajaca. U trećoj je 56 optuženih industrijalaca i bankara. U četvrtoj su 42 visoka oficira. U petoj je bilo 26 optuženih ministara i 22 visoka činovnika Hitlerovog režima. Iz ovih 12 skupina je 22 optuženih osuđeno na smrt, njih 20 na doživotnu robiju, dok je njih 98 dobilo kaznu zatvora od 18 mjeseci do 25 godina. Od onih 22 osuđenih na smrt samo je njih 12 i izvršeno, a jedan je isporučen Belgiji i tamo je umro. Od 20 osuđenih na doživotnu robiju je čak njih 11 pomilovano već 1951. godine. Amerikanci su trebali „nove saveznike” u Europi…
X – Filmovi u funkciji „re-education”
U Njemačkoj je svih poslijeratnih godina čitateljstvu i gledateljstvu stavljana svako malo na uvid brojna dokumentacija, uključivši i ona filmska koja se koristila na prvom procesu u Nürnbergu, onome najvažnijem, Hitlerovim glavnim pomagačima i izvršiteljima. Među njima je i ona filmska – i u Nürnbergu pokazana u sklopu dokaza optužbe – pod nazivom „Nazi concentration camps”. Osim na tonskim trakama i u novinama cijeli je proces zabilježen i na filmu i na brojnim fotografijama. Poslije završetka prvog procesa objavljen je i cjelokupni protokol suđenja u Nürnbergu, u cijelih 60 tomova, da je kakve sreće i na našem jeziku. Ovih 60 tomova sve do sada predstavlja jedan od najvažnijih izvora za proučavanje neslavne njemačke nacističke prošlosti.
Već 29. studenog 1945. je u sudskoj sali Međunarodnoga vojnog suda u Nürnbergu prikazan film „Nazi concentration camps”, u produkciji „U.S. Signal Corps” i u režiji pukovnika George Stevensa. Poput mnogih američkih filmskih radnika, primjerice: Johna Forda, Johna Hustona i Franka Capre, i Stevens je pripadao američkoj vojsci u vrijeme Drugoga svjetskog rata, a kasnije će dobiti, čak, i „Oscara” za melodramu „Giganti” (1956). Slike iz ovog filma su u međuvremenu obišle cijeli svijet milijune puta. Velikim dijelom su ove slike „nacističkog podrijetla”, a one koje nisu, morale su biti potkrepljene i sudskom zakletvom o njihovoj autentičnosti, koju su položili i Stevens i njegov kamerman E. Ray Kellog. Tako se, naime, moralo uraditi iz jurističkih razloga, pogotovo tamo gdje se htjelo razgraničiti s nacističkom filmskom manipulacijom.
Inače, prvi „Nurnberški proces” pratilo je 250 izvještača iz cijelog svijeta. Bile su pozvane i vodeće političke ličnosti iz svijeta i neokaljani njemački intelektualci. Među njima su bili i brojni ugledni književnici, između ostalih, i: Louis Aragon, Willy Brandt, Alfred Doblin, Jan Drda, Ilja Ehrenburg, Konstantin Fedin, Janet Flanner, František Gel, Ožujakha Gellhorn, Ernest Hemingway, Robert Jungk, Erich Kastner, Alfred Kerr, Erika Mann, Peter de Mendelssohn, Victoria Ocampo, John Dos Passos, Boris Polewoj, Gregor von Rezzori, Gitta Sereny, William L. Shirer, John Steinbeck, Elsa Triolet, Nora Waln, Rebecca West i Markus Wolf. Može se samo zamisliti kakve su učinke imale slike iz ovog filma najprije na nazočne izvještače i književnike, pa potom na publiku u cijelom svijetu, uključivši u Njemačkoj. Mi smo se, nažalost, na njih navikli u međuvremenu. U svakom slučaju, potresne scene iz ovog filma su imale makar dvostruku funkciju, jednu u samoj sudnici, a drugu kao „pedagoška opomena” poslijeratnoj Njemačkoj.
Pobjednici, pa potom saveznici, u prvom redu Amerikanci, su mnogo polagali na „preodgoj” („re-education”), što i nije drugo do dobar izraz za denacifikaciju. Postoje brojna svjedočansta da se u poslijeratnoj Njemačkoj u početku prisiljavalo na gledanje ovog i sličnih filmova, primjerice „Nurnebrg i njegova lekcija” (Nürnberg and its lesson), Stuarta Schulberga, iz 1948, kojima je i odškrinut proces mukotrpne denacifikacije poslijeratnoga njemačkog društva. Uslijedit će i drugi filmovi, pri čemu se mora izdvojiti sjajan igrani film Stanley Kramersa „Nirnberška osuda” (Judgement at Nuremberg), koja je u Berlinu premijerno izvedena šesdesetih godina u prisustvu tadašnjega berlinskoga gradonačelnika Willy Brandta… Danas se u Frankfurtu am Main, u Njemačkome filmskome muzeju, čuvaju svi ti, i brojni drugi, filmovi o suđenju u Nürnbergu, kao i sve što se uspjelo prikupiti o Holokaustu, u okviru projekta „Cinema-tographie des Holocaust”. P
o riječima voditelja ovog projekta Ronny Loewyja u njihovoj „banci podataka” je već pohranjeno 1646 filmova o povijesti i posljedicama Holokausta. U spomenutom Schulbergovom filmu „Nirnberg i njegova lekcija” slijedi se, inače, krajnje konsekventno argumentacija Roberta H. Jacksona, glavnoga američkog tužitelja u Nürnbergu. Jackson se u ovom filmu, na samome njegovom kraju, i citira na jednoj tabli: „Ovaj sud služi svim iskrenim naporima za osiguranje mira. On znači korak naprijed na putu pravosuđa da svatko onaj tko započinje rat mora zbog toga osobno biti pozvan na odgovornost”.
Nažalost, poslijeratna povijest će stotinu puta demantirati Jacksona i druge idealiste. Tek tu i tamo se odgovorni za ratove nađu u sudnicama međunarodnih sudova. (Svemoćni čine sve, u prvom redu Jacksonovi zemljaci, da ne zaživi praksa Međunarodnoga kaznenog suda, iako su se nekoć borili za tu ideju. A, ako već ne mogu spriječiti rađanje ove institucije, Amerikanci čine sve da budu izuzeti iz nadležnosti Međunarodnoga kaznenog suda, za što vrbuju nejake i nemoćne, satelitske i banana države, uključivši i zemlje-naslijednice bivše Jugoslavije. Pri čemu se pažljivi čitatelj ovog feljtona sigurno sjeća da je sada već umorena Jugoslavija bila nekoć, ne samo među zemljama pobjednicama u Drugom svjetskom ratu, nego i među onim zemljama koje su stavile svoj potpis na osnivanje Međunarodnoga vojnog suda u Nürnbergu, pa s time i na „Londonski statut” ovog suda.
No, 40 godina poslije došli su u bivšoj Jugoslavji na vlast neki drugi ljudi, nekog posve drugog formata od onoga kojeg je posjedovao Josip Broz, koji će Zemlju poniziti i u konačnici razbucati. Samo manjemu dijelu tih i takvih se, nažalost, sudilo ili namjeravalo suditi na ICTY u Den Haagu. To je, u stvari, posmrtna osveta pokojne Jugoslavije njezinim ubojicama…
XI – Kritike „Nirnberških procesa”
Kao što se može i pretpostaviti, već 65 godina traju i kritike na metode i ciljeve „Nirnberških procesa”. One su, logično, najbrojnije na desno-ekstremističkoj i revizionisitčkoj sceni, na kojoj se u pravilu poriču i zločini za koje su optuženi i osuđeni. Na ovoj sceni se „Nirnberški procesi” nazivlju jednostavno „farsom”, no s time se iluzorno dalje baviti… Diferenciranija je ona kritika koja „Nirnberškim procesima” zamjera improvizaciju „pravne osnove”, jer je ona za ovu prigodu, uistinu, ad hoc i stvorena. No, mora se kazati, ponajčešče se i iza ove kritike, i u svijetu i kod nas, skrivaju nacionalistički resantimani.
Ozbiljnija je ona kritika koja ukazuje, primjerice, na činjenicu da su neki suci, kao Nikičenko i Falco, sudjelovali i u izradi „Londonskog statuta”, te što su i tužitelji i suci bili samo iz zemalja „sila pobjednica”. U konačnici, ova vrsta kritike kaže, „pobjednici su sudili gubitnicima.” Suptilnija kritika je ona, makar s pravnoga gledišta, koja ističe da neki zločini za koje su nacističke glavešine optužene, pa potom i osuđene, nisu u trenutku počinjenja još bili makar dijelom zabranjeni. Nullum crimen, nulla poena sine lege, glasi latinska izreka, koja govori o tome da „nema zločina i nema kazne bez zakona”.
I ova je primjedba, također, u principu točna, jer su tek u „Londonskom statutu”, od 8. kolovoza 1945. godine definirani zločini poput „zločina protiv mira” odnosno „vođenje napadačkog rata”. O nekima od ovih primjedbi je već tijekom suđenja u Nürnbergu pisao i američki magazin „Time”, ustvrdivši da zakoni na kojima počiva „Nirnberški proces” nisu egzistirali u vrijeme izvršenja djela za koja se sudi nacističkim prvacima. A od Cicerovog vremena, zaključio je „Time”, kažnjavanje ex posto facto je za juriste neprihvatljivo! Vrlo je interesantno da su pravila rada Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu omogućila optuženima da sami biraju svoje branitelje, pa čak i takve koji su bili svojevremeno članovi NSDAP.
Sporno je, međutim, to što je Međunarodni vojni sud mogao neograničeno odlučivati o dopuštanju određenih dokaznih sredstava. Za neke pravnike je sporna i brzina postupka, koja je regulirana inače, u članku 18. „Londonskog statuta”, dok se u članku 19. kritizira stavka koja kaže da Međunarodni vojni sud nije obvezan dozvoliti uobičajeno izvođenje dokaza. Sporno je, također, što se u članku 21 „Londonskog statuta” kazalo da se „općenito poznate činjenice” i ne moraju dokazivati. Iz kuta obrane to i ne znači drugo već da mora primiti k znanju opterećenja za svoje klijente, ali ne smije izvoditi protudokaze.
Nove i vrlo sporne su bile i odredbe u člancima 9. do 11. „Londonskog statuta”, po kojima se netko, tko je jednom bio članom neke nacističke organizacije, počinio osobno ili ne počinio zločin, može suditi u svim državama koje su potpisale „Londonski statut”. Vrijedi navesti i onu vrstu kritike koja kaže da su i „saveznici” vodili napadačke ratove i tom prilikom počinili zločine, pri čemu se uobičajeno poteže za primjerima masakra u Katinskoj šumi, tj. zločina sovjetskih vojnika nad Poljacma, te bombardiranje Dresdena i Hamburga od strane Britanaca, što i nije bilo drugo do puka osveta.
Pravnička argumentacja ove vrste je poznata pod izrazom „tu quoque”, a neselektivno bombardiranje njemačkih gradova kao „moral bombing”. U vezi s argumentacijom „tu quoque” neki pravnici ukazuju i na Njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju i njegov „dodatni protokol”, koji je predviđao podjelu Poljske između Njemačke i Rusije. U ovoj vrsti argumentacije se naglašava da se nacističke glavešine nisu mogle suditi za „zavjeru protivu mira”, a ako su već suđeni nisu smjeli biti jedini kojima se sudilo. Inače, postoje i druge vrste kritike, one da se u Nürnbergu sudilo, naime, isuviše malom broju nacista.
Pa, ipak, pozitivna vrednovanja „Nirnberških procesa” ne samo iz političkog i moralnog kuta, su daleko brojnija i nadmoćnija. U njima se posebice ukazuje na činjenicu da je po prvi put u povijesti, u Nürnbergu istraživana individualna krivnja optuženih, odnosno da su nacistički predstavnici politike, vojske i privrede individualno kažnjavani. S time je upravo sudski postupak u Nürnbergu ušao u anale međunarodnog prava, i naznačio je važan razvitak u međunarodnom pravu.
No, možda je i najvažnije od svega što je prvi, glavni i najvažniji proces u Nürnbergu otvorio proces suočavanja Nijemaca sa nacističkim zločinama. Američki šef optužbe Robert Jackson je tijekom procesa neumorno ponavljao kako se tzv. Nirnberški principi ne odnose samo na Njemačku i samo na nacional-socijaliste. Ovome treba dodati, da su se pravila uistinu odnosila na Nijemce i Njemačku, ali Jackson je već tada govorio o principima. „Moderna civilizacija je dala ljudima u ruke neograničena oružja razaranja”, argumentirao je Jackson, „ali svako pribježište ratu je odluka za sredstva koja su u svom bitku zločinačka”. Rat je neminovno lanac ubijanja, prepada, neslobode i razaranja, potencirao je Jackson u Nürnbergu. Razum čovječanstva zahtijeva, pak, da se zakoni ne primjenju samo na zločince manjeg formata. Zakon mora dostići i ljude koji posjeduju veliku moć i koji s namjerom provociraju zlo, koji niti jedan dom u svijetu ne ostavljaju u miru. Posljednji korak da se osujeti periodično ponavljanje ratova je da se ljudi koji su odgovorni za njihovo izazivanje nađu u sudnicama i da za te svoje činove odgovoraju.
„Dozvolite mi da se konkretno izjasnim”, kazao je Jackson u Nürnbergu, „ovaj se zakon za sada primjenjuje samo na njemačke napadače, ali ne smije se isključiti, ako treba biti od koristi, da se primijeni i na druge nacije, pri čemu ne smiju biti izuzete niti nacije koje sada ovdje predsjedavaju sudom”!
Kao što je znano, presuda u Nürnbergu nije mogla spriječiti, nažalost, nove agresije i nove ratove i nove zločine protiv čovječanstva i čovječnosti. Ali, oni su makar lakše spoznatljivi, jer su već jednom precizno definirani. I još nešto, od suđenja u Nürnbergu nitko više ne želi biti makar službeno agresorom. Ali, agresora je puno i na sve strane, pa i među onima koji su predsjedavali suđenjem u Nürnbergu, zbog čega i jeste Međunarodni kazneni sud u Den Haagu u povoju.
Mile Lasić
Ova je studija prvi put objavljena u povodu 60. obljetnice početka Nirnberških procesa (20. studenog 1945.), pa je potom prenijeta na brojne platforme i u brojne publikacije u zemlji i inozemstvu, a objavljena je i knjizi: Lasić, Mile, Kultura sjećanja. Pledoaje za izgradnju kulture sjećanjai u regiji jugoistoka Europe, Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo, 2011, str. 113-153.
digitalnademokratija.com
