AUTOR: ANNA MARIA GRÜNFELDER
Ne tako davno, Zagreb je imao Ulicu 8. maja 1945. Naziv ulice promijenjen je u revizionističkom vihoru devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je uklonjeno više od 2.900 partizanskih spomenika. Neki novi ”učitelji povijesti” nastojali su izbrisati iz sjećanja dan ulaska partizana u Zagreb i dan službenog kraja Drugog svjetskog rata. Postigli su cilj bezumnog radikalizma.
Diljem Europske unije obilježila se svečano, premda skromno i daleko od javnosti zbog pandemije koronavirusa, 75. obljetnica Dana pobjede. Hrvatska, predsjedavajuća Vijeću Europske unije, zadovoljila se ritualnim polaganjem vijenaca uz nekoliko prigodnih fraza. Iz njih teško da bi se moglo razabrati što Dan pobjede i Dan Europe znače – što su značili onima koji su ga doživljavali i što znači danas dan oslobođenja od režima koji je izazvao Drugi svjetski rat.
Ratna bilanca iskazuje (prema procjeni Centra Robert Schuman, Luksemburg) više od 64 milijuna mrtvih, od njih 45 milijuna civila, više milijuna ozlijeđenih, 30 milijuna raseljenih osoba. U tu strašnu brojku spada i šest milijuna ubijenih (ne stradalih!) Židova.
Jugoslavija se nalazi među zemljama koje su izgubile otprilike šest posto svojega stanovništva, odmah iza Sovjetskog Saveza, Poljske i baltičkih država.
Dana 8. svibnja 1945. godine utihnulo je oružje na svim bojištima (osim na onim koji su nastavili širiti poražene snage NDH, osobito u Sloveniji, dok su se povlačile prema Austriji). Došao je kraj smrtnom strahu u kojem su živjeli vojnici na bojišnicama i civili za vrijeme bombaških napada. Olakšanje – to je bila prva i najjača emocija, priznaju oni koji su imali sreću doživjeti vijest o kraju rata.
Dan kasnije obilježava se Dan Europe. Europa u obliku, u kojem su se od 1957. godine počeli ujedinjavati bivši neprijatelji, bila je posljedica oslobođenja od nacionalsocijalističke zločinačke diktature.
Službene snimke 8. svibnja 1945. godine u Zagrebu ovjekovječile su paradu partizana Trgom Josipa bana Jelačića, mimo mnoštva gledatelja koji su pobjednicima nad nacističkim okupatorom i ustaškim kolaboracionistima razdragano mahali.
Snimke Dana pobjede u Zagrebu ne razlikuju se bitno od fotografija parade 10. travnja 1941. I tada su mimohod pratili građani i građanke, od kojih su neki vojnicima na oklopnim vozilima dobacivali cvijeće i naranče.
Turobno raspoloženje drugih građana, koji su se tada slučajno zatekli na trgu, opisao je kao autentičan svjedok vremena Branko Polić (”Vjetrenjasta klepsidra: autobiografski zapisi 1924-1942.”, str. 379).
Možda su neki, koji su 1941. pratili paradu, svjedočili i 8. svibnju 1945. godine. Što im je prošlo kroz glave? Nekima je u svibnju 1945. laknulo, poneki su osjetili strah. Sloboda od okupatora, ugnjetavača i njegovih domaćih pomagača, da, i zato su neki mogli odahnuti, ali strah su osjećali i zbog neizvjesne budućnosti.
Prvo zato jer se tada jamačno već pročulo da su i partizani tijekom svojeg ratovanja počinili brojne okrutne zločine.
Drugo: osloboditelji će tražiti krivce i odgovornost za Jasenovac, Staru Gradišku, za Zagrebački zbor i zatvore u Petrinjskoj ulici i Savskoj cesti, Dotrščinu i druga stratišta, gdje su ilegalni komunisti mučeni i ubijeni, zajedno s nekoliko desetaka tisuća Židova, Roma, antifašista Srba i Hrvata.
Vjerojatno su se neki u mnoštvu gledatelja partizanske parade zamislili nad time kako se Poglavnikova iluzija o ravnopravnom partnerstvu s nacistima u novom europskom poretku raspršila kao mjehur od sapuna.
Od nacističkog novog europskog poretka ostale su ruševine i grobovi, hrpe leševa u koncentracijskim logorima gdje se provodilo ”Konačno rješenje židovskog pitanja”. Nezavisna Država Hrvatska je sudjelovala u organizaciji ustaškog režima, ne bi li se dodvorila svojem ”zaštitniku”.
Jugoslavenski partizani došli su kao osloboditelji, ali i popraćeni glasinama o ratnim zločinima nad zarobljenim neprijateljima. Zločini nad dotadašnjim i novoizmišljenim ”neprijateljima naroda” obilježit će prve mjesece poslije kraja rata i promijeniti samo ideološko obilježje, no okrutnost prema njima – Goli otok, Grgur – neće se bitno razlikovati od ustaških zločinaca.
Za samokritično razmišljanje o cijeni slobode, za sjećanje, sram i kajanje 1945. godine nije bilo snage. Partizani su bili opijeni pobjedom i osvetoljubljivošću, a poraženi su se povukli u ogorčenost, maštajući o osveti.
I 1989/1990., kad je autoritarizam komunističkog režima popustio, žeđ za osvetom se slobodno artikulirala i ulijevala strah – i dobila je priliku ispucati se nad onima koji su 1945. godine trijumfirali nad njima.
Doista, Slavko Goldstein je uočio kako se povijest 1941. godine ponovila, s izokrenutim likovima neprijatelja 1991-1995. (Slavko Goldstein, ”1941. – Godina koja se vraća”, Zagreb, 1997. i 2007).
Hrvatska se ponovno suočavala s ambivalentnim ishodom Domovinskog rata i dvjema vojnim pobjedama (”Bljesak” i ”Oluja”). I oni su bili oslobodilački za neke, a za druge smrtonosni, popraćeni ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti. Odgovornosti, sramu, kajanju i satisfakciji donekle je zadovoljeno.
Nemoguće je reći kada je ”dovoljno” stvarno dovoljno. Od političke elite teško se može očekivati refleksivno propitkivanje svojih djela. Politička karizma joj se čini nespojivom sa samokritikom, priznavanjem i ispravljanjem pogrešaka ili, pak, molbom za oprost.
Kršćanske crkve u Europi dočekale su Dan pobjede 1945. sa samopouzdanjem, osjećajući se ”neokaljanim moralnim pobjednicima”. Katolička crkva u Njemačkoj je 23. kolovoza 1945. objavila molbu za oprost zato, što su ”neki iz naših redova” zatajili i iznevjerili svoje kršćanstvo.
U toj izjavi ostaje nejasno, moli li njemačka Biskupska konferencija (skupa sa svim biskupskim konferencijama okupiranih i anektiranih zemalja Europe) oprost samo za zločine počinjene od katolika, ili i za institucije Katoličke crkve.
Historiografska istraživanja pokazuju da su neki biskupi prije objavljivanja dokumenta zagovarali jasno formuliranu ispovijest da su i službenici Crkve iznevjerili svoje poslanje, no da su odustali od svojeg prijedloga, jer je 2. lipnja 1945. papa Pio XII. izdao svojevrsnu ”oslobađajuću” ocjenu: ”Crkva se u vrijeme rata držala časno i hrabro, katolici su ostajali lojalni i korektni u svojim djelima”.
Historiografija ne izriče ”vječne istine”. Njemačko povjerenstvo za suvremenu povijest Crkve (Paderborn) 2007. godine izdalo je zbornik ”Kirchen im Krieg in Europa 1939-1945” (Europske crkve u ratu 1939-1945). Prilozi katoličkih i evangeličkih povjesničara pokazuju gotovo podudarne rezultate kao istraživanja o ”Crkvama u ratu”.
Obje su crkve ustrajavale na tezi o pravednom ratu, o obrani domovine (bez razrade pitanja protiv koga je trebalo domovinu braniti i tko ju je napao). U tom duhu su obje crkve svoje vjernike pozivale na časno i požrtvovno ispunjavanje svoje dužnosti prema domovini, na vjernost zakletvi na zastavu i na vladara, odnosno na Führera, na drugarstvo, viteško držanje prema civilima i hrabrost u borbi.
Slijedom te etike, Crkva je svoje zadatke u ratovima vidjela u vojnom dušobrižništvu, u jačanju jedinstva civilnog stanovništva i čuvanju ”domovinske fronte”. Iako su crkveni dužnosnici već na početku rata shvatili da je njihova poruka beznadežno ”neupotrebljiva” u realnoj situaciji na bojišnicama, obje su crkve ustrajavale u svom ”podmazivanju ratnog stroja”.
U listopadu 1945. godine članovi Vijeća Evangeličke crkve, Hans Christian Asmussen, Otto Dibelius i Martin Niemöller, objavili su ”Stuttgartsko priznanje krivice” (”Stuttgarter Schuldbekenntnis”). Autori deklaracije i sami su bili podvrgnuti represalijama nacista, a Niemöller je čak bio u koncentracijskom logoru.
Tekst je – kao i katolički pendant – bio kompromis iz ”zakukuljenog” priznanja vlastitog grijeha i grijeha evangeličkih kršćana, te ”krivice Nijemaca”, s naglašenim upozorenjem ”Ne pristajemo uz kolektivnu odgovornost. Optužujemo sebe što nismo hrabrije istupili, nismo vjernije molili, nismo radosnije vjerovali i nismo žešće voljeli”, što mnogima izmami uzdah kao da se radilo samo o tome.
Zbornik ”Kirchen im Krieg” je utabao put k neuvijenom priznanju Katoličke crkve da je u Drugom svjetskom ratu zatajila. Priznanje je izrekao, kao doprinos 75. godišnjici Dana pobjede, sadašnji predsjednik Njemačke biskupske konferencije, limburški biskup Georg Bätzing.
Dokument od 29. travnja 2020. artikulira ”Riječ njemačkih biskupa o Svjetskom ratu”: biskupi se kaju za sve propuste i grijehe koji su ”posljedica manjkavog sjećanja” i ”praznina u pamćenju”.
”Katolička crkva doduše nije sudjelovala u masovnom ubojstvu nad Židovima, Romima i antifašistima iz svih okupiranih zemalja, štitila je žrtve progona koliko joj je to bilo moguće, no nije ustajala protiv rata, nije ustala protiv ”Konačnog rješenja”. Crkva je, držeći se doktrine pravednog rata, pratila vojnike na bojišnicama, nije podržavala niti dezertere niti one koji su odbili služiti u ratu, zbog čega ih je snašla smrtna kazna”.
Katolička crkva Austrije se pridružila ovoj poslanici, fokusirajući se na molbu za oprost za Holokaust, proveden uz sudjelovanje velikog broja Austrijanaca, sluga nacističkog režima. Poznato je da se i austrijsko stanovništvo naročito sramotno ponašalo prema već stigmatiziranim Židovima, ali i da je preživjele ”Konačnog rješenja” tretiralo podozrivo do te mjere da se dan danas možemo samo stidjeti postupaka naših predaka.
Austrijski biskupi žaluju za dezerterima iz Wehrmachta, koji su na taj način izrazili protivljenje nacističkim osvajačkim ratovima, te onima koji su platili životom za odbijanje vojne službe i polaganje vojničke zakletve Hitleru. Žaluju i mole za oprost zato što su se sve mjesne crkve u njemačkom Reichu skanjivale od pomoći i podrške takvim osobama, ostavljali ih samo sa svojim grižnjama savjesti, svojom samoćom, nerazumijevanjem okoline i smrtnim strahom.
U Austriji, kao svugdje u Reichu, bilo je hrabrih pojedinaca, svećenika, redovnika i redovnica koji su pružali otpor na različite načine, i koji moraju biti uvaženi na ponos i čast Crkve, ističu austrijski biskupi za sve biskupe i na drugim, tada okupiranim i(li) pripojenim zemljama (NDH ne spada u njih, zbog svoje ”papirnate” nezavisnosti).
Povijest je svršen čin, ali nije konačan pogled na nju i upućena joj pitanja.
I u Hrvatskoj pitanja još vape za odgovorima i razmišlja se kakvo bi bilo prigodnije javno obilježavanje Dana pobjede. No vjerojatno je hrvatski episkopat sada toliko ”zaokupiran” Bleiburgom da mu je promaknuo taj važan datum.
Osim toga, Katolička crkva u Hrvatskoj (i u BiH) 8. svibnja 1945. ne obilježava kao Dan pobjede. To je, ne jednom, naglašavao kardinal Bozanić, uz napomenu da je Crkva prešla iz jednog totalitarizma u drugi.
To i nije posve pogrešno – iako ga ta istina ne bi smjela odvratiti od samokritičkih propitkivanja nekih ”točaka” iz razdoblja NDH.
Primjerice, kako nije nikada propitkivala matrice na kojima je počivalo držanje Katoličke crkve prema ratu, kojem je NDH morao davati svoj obol – vojnicima, civilnim radnicima i radnicama, novcima i prirodnim resursima. Je li Crkva i dalje neupitno uvjerena da je NDH s pravom pružao potporu tom ratu i je li se rat zaista vodio protiv bezbožnog komunizma, a ne za imperijalistički cilj ”Velike Njemačke”.
O nadbiskupovim propovijedima protiv rasizma i nacionalizma, o njegovoj – kako Crkva naglašava – dosljednoj osudi Jasenovca i drugih ustaških zločina – mora biti dopušteno diskutirati. Poruke Katoličke crkve upućene novoj vlasti pokazuju da je znala biti otvorena, jasna i oštra. Iz početka je Crkva novoj vlasti govorila kritički otvoreno, kao nikada prema ustaškoj vlasti.
Kardinal Kuharić je 1995. godine prvi put izustio riječi o kajanju i žalovanju – ne samo za vlastite žrtve. ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?”
Misno slavlje što ga je nedavno požeški biskup dr. Antun Škvorčević dao posvetiti svim poginulima svih strana, korak je prema empatiji za protivničku stranu. Gdje se živi svjedoci dvaju suprotstavljenih tabora sastaju kao prijatelji i suradnici, nećemo isključiti mrtve iz zajedništva. To je malen a ipak odvažan iskorak, nužan premda ne i dostatan.
Dužnost je Katoličke crkve u Hrvatskoj prema partizanima koji su Hrvatsku doista oslobodili da im se to i prizna. Ipak je pobjeda nad nacističkim okupatorom omogućila izgradnju Jugoslavije tako da su najmanje tri generacije poslije rata zemlju zavoljele kao svoju domovinu. Već radi njih, i generacije koje su nakon Domovinskog rata obnovile zemlju, na temeljima stvorenima između 1945. i 1990. godine, trebale bi prepoznati značaj 8. svibnja 1945. za grad Zagreb i cijelu Hrvatsku.
autograf.hr
