70 godina Oslobođenja: Novina koja je odbila da umre

Borba za istinu o ratu (1992-1995) u Bosni i Hercegovini, koju je Oslobođenje vodilo, plaćena je ljudskim životima. Prvi bh. novinar koji je izgubio život tokom rata bio je dopisnik Oslobođenja iz Zvornika Kjašif Smajlović.

(Oslonodjenje)

Ubijen je 9. aprila 1992. dok je slao izvještaj o upadu JNA, Arkanovaca i drugih paravojnih jedinica iz Srbije u taj grad na obalama Drine. Agresorska granata je u julu 1992. usmrtila i fotoreportera našeg lista Salka Hondu u trenutku kada je fotografisao Sarajlije u redu za vodu, a snajperski hici 17. marta 1993. pokosili finansijsku službenicu Zuhru Bešić. Više od 20 novinara i radnika Oslobođenja je teže i lakše ranjeno, a neki od njih od snajperskih hitaca i u samoj zgradi Oslobođenja. Još nekoliko kolega iz redakcije je ranjeno na radnim zadacima. To nije zaustavilo Oslobođenje, kao ni stalni nedostatak papira, telefonskih veza, struje, plina…

Šestoaprilska bitka

A kao vjerni hroničar bosanskohercegovačke ratne zbilje, Oslobođenje je 7. aprila 1992, dan nakon prvih pucnjeva u Sarajevu, koji su označili početak rata, svojim čitaocima donijelo besplatan primjerak, na čijoj naslovnici su dominirala tri udarna naslova: “Masovni zločin nad gradom”, “Narod traži smjenu vlasti” i “Evropa priznala BiH”.

U uvodniku, pod naslovom “6. april 92”, tadašnji glavni i odgovorni urednik Oslobođenja Kemal Kurspahić je napisao:

“Sarajevo, a sa njim i Bosna i Hercegovina, evo baš uz godišnjicu prošlog oslobođenja grada biju bitku za novo oslobađanje – od straha i terora, od “politike” koja je pobjedu na prvim slobodnim izborima zloupotrijebila za promociju rasizma do istrebljenja, od naci-firera koji su se u “u zastupanju narodnih interesa” toliko uzdigli iznad sopstvenog naroda da sa tih visina, sa opjevanih brda oko Sarajeva, i najrazornijim oruđima pucaju i na gradske nastambe ne hajući za žrtve. U noći između nedjelje i ponedjeljka teškom artiljerijom su napadnuti svi narodi i svi ljudi ovoga grada i Bosne i Hercegovine u isti mah i jednakom bezobzirnošću: soliterski i Srbi – i Muslimani – i Hrvati – Jevreji.

Zato ova šestoaprilska bitka za Sarajevo nije nipošto i nikako bitka između Srba i Muslimana, Hrvata i Srba, ili bilo kog “naroda” protiv “naroda”, kako su oduvijek ideolozi dioba željeli da predstave sudare svojih umobolnih projekata uživljujući se u uzurpiranu ulogu “predstavnika naroda”, nego je to sumanuti napad na sve što je zajednički život na ovim prostorima – na naše komšiluke i bliskost, na naše jadne današnje i bilo kakve buduće živote naše djece, na naše starine i naše dostojanstvo.

Protiv toga je – sav normalan svijet…”

A u istom broju, također na naslovnoj strani, tadašnja dopisnica Oslobođenja Ljiljana Smajlović iz Luksemburga je izvijestila da su ministri spoljnjih poslova 12 zemalja Evropske zajednice donijeli odluku da 7. aprila 1992. priznaju Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. Bosni i Hercegovini je išlo u prilog što je ispunila uslove postavljene u decembru 1991, kao i dopunski uslov Badinterove komisije (referendum o nezavisnosti), kao i činjenica da je u okviru Konferencije o Jugoslaviji započeta i mini-konferencija o budućnosti BiH.

Dvobroj 14. i 15. maja 1992.

No, rat je tada tek počeo da bjesni u Sarajevu i širom Bosne i Hercegovine, a novinari Oslobođenja sve su to bilježili. Ova novina je u opsjednutnom gradu izlazila neprekidno i bila je svako jutro nada građanima Sarajeva da će sloboda uskoro doći. Jedini put u toku rata Oslobođenje se kao dvobroj pojavilo 14. i 15. maja 1992, jer je teškim projektilom oštećen štamparski stroj. Ipak, hrabri grafičari su brzo uspjeli osposobiti mašine i Oslobođenje se ponovo našlo u rukama čitalaca. I taj dvobroj dijeljen je kao poklon.

I sama zgrada Oslobođenja u Nedžarićima, nekada suvremeni poslovni kompleks, našla se po nesreći na svega pedesetak metara od prvih linija fronta i na udaru snajpera i teških projektila s agresorskih položaja. U junu 1992. zapaljeni su neboderi Oslobođenja u kojima su stvarane neke od najtiražnijih novina u bivšoj Jugoslaviji (AS, Una, Svijet, Ven, Orbis, Arka, Male novine, Vesela sveska…). Nestajanje novinarske kuće u plamenim jezicima bilo je potresno.

Iako su plameni jezici pojeli armiranu konstrukciju zgrade Oslobođenja, novina je i tog dana ponovo čudesno izašla pred čitaoce. Nešto kasnije, 29. augusta 1992, objavljena je vijest o rušenju prvog nebodera Oslobođenja. Drugi neboder nestao je dvije sedmice kasnije. Tako je Sarajevo ostalo bez jednog od prijeratnih simbola, koji je 12 godina krasio ulaz u grad.

Povratak u Nedžariće

Ratnu redakciju Oslobođenja, lista koji je 1992. proglašen novinom godine u svijetu, predvodio je Kemal Kurspahić, njegova zamjenica je bila Gordana Knežević, a direktor Salko Hasanefendić. Nemjerljiv doprinos dali su Mehmed Halilović, Rasim Ćerimagić, Emir Habul, Gojko Berić, Zija Dizdarević, Fahro Memić, Mirko Šagolj, Feto Ramović, Josip Vričko, Slavko Šantić, Hamza Bakšić, Šefko Hodžić, Zlatko Dizdarević, Nagorka Idrizović, Angelina Šimić, Sejad Lučkin, Fuad Kovačević, Senka Kurtović, Midhat Plivčić, Daniel Omeragić, Danilo Krstanović, Senad Gubelić, Nada Salom, Slobodan Stajić, Adil Hajrić, Branko Tomić, Muhamed Džemidžić, Ramo Kolar, Hajdar Arifagić, Vlado Mrkić, Đuro Kozar, Amina Ahmetašević, Senad Prašo, Memnun Idžaković, Borivoje Simić, Dragan Stanojlović, Edina Kamenica, Božo Stefanović, Zvonimir Markičević, Džeilana Pećanin, Tomislav Počanić, Darjan Zadravec, Branislav Boškov, Dušan Joksić, Faruk Midžić, Vehid Jahić, Didier Torche, Darko Babić, Razija Tunović, Šefik Dautbegović, Mugdim Galijašević, Merima Babić, Sandra Kasalo, Edin Krehić, Senita Talović, Faida Rahmanović, Ulvija Ramusović, Dika Kapić, Antonio Prlenda, Svjetlana Mustafić, Olivera Jokić, Tatjana Pandurević, Emir Hrustanović, Novica Popović, Omer Karamović, Enver Kudić, Hajrija Mucić, Alija Nikšić, Drago Janković, Zorica Pandžić, Stanko Pejičić, Miroslav Pejičić, Mensur Mušić, Ismet Drpljanin, Mehmed Pajević, Azra Bičakčić, Ahmo Pačo…

Redakcija Oslobođenja je od 1992. do 1995. radila u nemogućim uslovima. Svakodnevno pod kišom granata i snajpera novinari i urednici dolazili su na posao. Pored atomskog skloništa u porušenoj zgradi u Nedžarićima (gdje se radilo u sedmodnevnim smjenama na DESK-u), redakcija je promijenila pet lokacija u gradu. Bili su to prostori bez struje, grijanja, vode… ali dragocjeni za svakodnevno obavljanje zadataka i pravljenje novina. Prvi takav prostor ustupljen Oslobođenju bio je u zgradi Direkcije Željeznica BiH preko puta Predsjedništva BiH, a potom u Arhitektu, Planu, Zavodu za urbanizam i Općini Stari Grad. Tek nekoliko godina nakon rata, Oslobođenje se vratilo u svoju djelimično obnovljenu zgradu u Nedžarićima.

Tiraž od 21.800.000 primjeraka

Solidarnost sa novinarima Oslobođenja izrazile su kolege iz ljubljanskog Dela. Nakon što je u Zagrebu uređivano prvih 14 brojeva evropskog izdanja Oslobođenja, redakcija koja je pripremala taj sedmičnik preseljena je 25. juna 1993. u Ljubljanu. Planetarno poznatim Oslobođenje je postalo 5. aprila 1993, na prvu godišnjicu početka agresije, kada su u 41 novini na svijetu, u akciji pokrenutoj uz pomoć Reportera bez granica (RSF) i Svjetske novinske mreže World Media, na lokalne jezike prevedeni tekstovi iz ovog lista i štampani kao dodatak. Slična akcija organizirana je 16. septembra 1993. Tada je na svim kontinentima širom svijeta Oslobođenje osvanulo u nevjerovatnom tiražu od 21.800.000 primjeraka na više od 40 jezika.

Nagrade

1963. Ukazom predsjednika Tita Oslobođenje je odlikovano Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem
1976. Nagrada ZAVNOBIH-a
1984. Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva
1989. Najbolji dnevni list u Jugoslaviji, po odluci Slobodne Dalmacije
1993. List godine u svijetu u 1992, po odluci BBC i Granada TV
1993. Nagrada Oscar Romero, The Rothko Chapel u Hjustonu, Teksas – Oslobođenje – glas istine i slobode koji se hrabro suprostavlja agresiji i kulturnojm religijskoj ili etničkoj segregaciji
1993. Beč – Nagrada za ljudska prava 1993.
1993. Barselona – Nagrada Fondacije Alfonso Comin za odbranu tradicije tolerancije, za zajednički rad novinara različitih nacionalnosti u službi slobode i mira
1993. Nagrada slobode dva najveća skandinavska dnevnika Dagens Nyheter u Stockholmu i Politiken u Kopenhagenu
1993. Nagrada za dostignuća u novinarstvu novinske agencije Inter Press Service sa sjedištem u Rimu – za održavanje u životu tradicija nezavisnosti, objektivnosti i hrabrosti pod najgorim uslovima
1993. Nagrada Louis M. Lyions Nieman fondacije na Harvardu za savjesnost i integritet u novinarstvu
1993. Evropski parlament u Strasbourgu Nagrada za ljudska prava Andrej Saharov
1993 Nagrada za borbu protiv ksenofobije Kluba evropskih rektora
1994. Godišnji izvještaj State Departmenta o ljudskim pravima – Oslobođenju odato priznanje za slobodu štampe i dokaz da Srbi, Hrvati, Muslimani i Jevreji mogu raditi i živjeti jednih pored drugih
1995. Nagrada asocijacije IPRA
1995. Medalja časti fakulteta za novinarstvo Univerziteta Mizur (SAD)
1995. Međunarodna nagrada za slobodu štampe Udruženja turskih novinara
1996. Premio Giornalistico Paolo Borsellino iz Rima – za borbu za istinu
1997. Zlatno pero slobode Svjetske asocijacije izdavača novina
2003. Zlatni trofej za kvalitetu (SAD)

Prvi broj

Prvi broj Oslobođenja štampan je 30. augusta 1943. u semberskom selu Donja Trnova. Na logom Oslobođenja bila je zvijezda petokraka, a u podnaslovu: Smrt fašizmu – sloboda narodu! Ispod glave novine stajalo je: Organ Narodnooslobodilačkog fronta za Bosnu i Hercegovinu. Prvi urednik i kasnije prvi direktor bio je Rodoljub Čolaković.

Glavne teksotve, osim Čolakovića, za prvi broj su pisali Avdo Humo i Hasan Brkić, također urednici. Njima dvojici pomagali su profesionalni novinari Vilko Winterhalter i Milan Gavrić, te književnici Skender Kulenović i Branko Ćopić. Glavu lista u drvetu je izrezao Tomaž Perović, a tekstove su složili grafičari Slobodan Narančić, Josif Romano, Pero Grinfelder, Boško Fišer i Vlasto Milosavljević.

Prvu ilustraciju Oslobođenje je dobilo u trećem broju u oktobru 1943, koji je štampan u Tuzli. Bio je to Titov lik, rad Ismeta Mujezinovića. Opremu novine je pomagao i dr. Dušan Nedeljković, a kao uvodničar ovog broja potpisuje se Cvijetin Mijatović. Do kraja Drugog svjetskog rata štampano je još 27 brojeva.

Septembra 1944. Oslobođenje se štampa u Jajcu – od 13. do 29. broja. Nakon oslobođenja Sarajeva i Oslobođenje se preseljava u ovaj grad, gdje je 12. aprila 1945. štampan 30. broj.

Ratnu ekipu tada su pojačali Ljudevit Čermak, Alojz Sunarić, Duško Pilja, Aleksa Mikić, Branko Radičević, Mirko Bilić, Risto Trifković, Mak Dizdar, Aleksa Štrbo…

U okviru kuće objavljena su djela Meše Selimovića, Miroslava Krleže, Zuke Džumhura i Oskara Daviča. Znajačan trag su u Oslobođenju su ostavili Nijaz Dizdarević, Dejan Lukić, Vojo Dimitrijević, Milenko Šotra, Ćamil Sijarić, Radovan Papić, Husein Tahmiščić, Mirko Ostojić, Razija Lagumdžija, Adi Mulabegović, Pavle Lukač, Luka Pavlović, Dragan Kulidžan, Ismet Kreso, Ivica Lovrić, Radivoj Papić, Nerkez Smailagić, Ferid Softić, Izudin Filipović, Boško Stanišević, Dragoš Bogdanović, Zdravko Kokotović, Sveto Masleša, Salem Bravo, Nijaz Mutevelić, Željko Marjanović, Aco Štaka, Drago Soldo, Milan Mučibabić, Dragan Bartolović, Stevan Bulajić, Jakov Jurišić, Dubravko Curać, Manojlo Tomić, Tihomir Loza, Mensur Čamo, Srđan Dizdarević, Zoran Kurtović, Zulfo Bostandžić, Hamza Bakšić, Nihad Gradinčić, Luka Popović…