Novi borci za demokratiju su se od sovjetskog utjecaja ipak branili staljinističkim metodama. Na to podsjeća i zatvor na Golom otoku u koji su smještani politički neistomišljenici.
Iskustvo isljeđivanja, cinkarenja i mučenja prošao je Milutin Golević (91) iz Šapca koji je ’48. podržao Rezoluciju Informbiroa. Na Golom otoku je bio dva puta.
“Evo, ja čuvam original Rezoluciju IB-a iz ‘48. godine, da imam za uspomenu stradanja. Ja sam rekao da nikada nisam bio IB-ovac, postao bih na Golom otoku, jer tako neljudske stvari nikad niko nikada, nikom nije priređivao. Niko me nije mogao natjerati da kažem dolje Staljin”, rekao je Golević.
U vrijeme jugoslovensko-sovjetskih tenzija, neprijateljem naroda i države, proglašen je i Branislav Ljumović (91) iz Podgorice koji je zbog odanosti sovjetskoj politici osuđen na pet godina zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava.
“Nisam tražio da se popravim, da podržavam Tita. Zato sam izdržao punu kaznu dan u dan.”
Golević i Ljumović samo su dvojica od više od 16.000 zatvorenika koji su prošli Goli otok. Sa 3.390 golootočana, Crna Gora je među državama bivše SFRJ sa najvećim brojem osuđenika na tom ostrvu po glavi stanovnika.
“Oni ljudi koji su bili visokog morala, imali su svoje ja. Oni se nikada nisu odrekli tog svojeg ja, nego su ga iskazali. Zato je u Crnoj Gori bilo najviše Informbiroovaca,” kaže Ljumović.
Pored historijskih veza sa Rusijom, brojčanost Informbiroovaca u Crnoj Gori Prekić objašnjava i djelovanjem tajne policije.
“To je, na neki način, mentalitetski odnos u Crnoj Gori da svako ko nije sa mnom, on je apsolutno protiv mene i u Crnoj Gori su se ’48 baš striktno držali tog pravila“.
Za razliku od susjednih država, Crna Gora još nije pokazala spremnost da preispita i rasvijetli nasljeđe ’48. Dokumenti sa imenima saradnika tajnih službi iz doba socijalizma i dalje su nedostupni zainteresovanoj javnosti.
“Mislim da je suštinska stvar u razumijevanju tih stvari u suštini politički bekgraund politickih elita koje su došle na vlast 90-ih godina i njihov doživljaj cijele priče o Infrombirou i svega onoga što se tada dešavalo i nasljeđa socijalističke Crne Gore. Mislim da političke elite još nisu dovoljno spremne da se suoče sa tim stvarima”, kaže Prekić.
Ništa više raspoloženja Crna Gora nije pokazala ni kada je u pitanju zahtjev za rehabilitaciju i političko obeštećenje političkih zarobljenika. Na Zakon o rehabilitaciji Udruženje “Goli otok“ čeka se od 2006. godine.
“Takav rad, maltretiranje, život na Golom otoku… Zaista treba, na neki način, tim ljudima dati neko obeštećenje”, smatra Ljumović.
Sa druge strane, Golević koji je u Srbiji penzionisan kao moralno nepodobna ličnost, ne prihvata odštetu te države, niti rehabilitaciju.
“Prihvatio bih rehabilitaciju da me je rehabilitovala Komunistička partija, ali da me rehabilituju četničke organizacije, ne prihvatam”!
Oko stotinu nasljednika i preživjelih zatvorenika sa Golog otoka najavilo je da će tužiti Crnu Goru ukoliko ih država u najskorije vrijeme ne rehabilituje i obešteti žrtve političkog progona. Prema najavama, bivši zatvorenici i njihovi nasljednici bi mogli da traže 40 eura po danu provedenom na Golom otoku, što bi državu imajući u vidu broj žrtava moglo da košta oko četiri miliona eura.
