Najčešće greške kojima djeci kočimo inteligenciju

Nemoj ovo, nemoj ono, nemoj sada, nemoj onda, pazi – past ćeš, pazi – nemoj! • Pustite svoje dijete da se samo snađe i da samo izmisli što kompliciranije radnje • Nemojte ga priječiti u radnjama za koje VI mislite da ono ne može napraviti

NEMOJ ovo, nemoj ono, nemoj sada, nemoj onda, pazi – past ćeš, pazi – nemoj!… Koliko samo često u jednom danu na ovakav način korimo svoju djecu? Vjerojatno mnogo puta i to iz posve banalnih razloga jer ne želimo da nam se djeca udare, da padnu, da zaplaču … a time ne samo da im ne damo da budu djeca već im najizravnije ne dopuštamo da razvijaju svoju inteligenciju! Da – inteligenciju!
Riječ je o najbalnijim dječjim porivima – kada se popnu na krevet djeca bi skakala. “Ne, nemoj skakati – past ćeš, uništit ćeš krevet, što ti je – odmah dolje!”

Djeci je dosadno i baš bi se rado malo vrtila oko svoje osi. “Vidi mama, ha ha, vrtim se, jeee” … “Prestani odmah, zavrtjet će ti se, past ćeš”… I skačemo odmah na njih da ih zaustavimo, i naravno, odvrtimo!

Jedan od primjera je i onaj kada roditelji šeću sa svojim djetetom uz cestu, a ono uporno odlazi na rub i balansira, unatoč svim silnim upozorenjima kako bi ga mogao zgaziti auto.

Ili – dijete otupljeno sjedi u fotelji ispred televizora, ali ni to mu se više ne da pa počinje lagano lupati nogom po rubu, pa još, pa jače i još jače. I naravno, odmah ga netko opominje. “Zašto lupaš nogom, nemoj to raditi, molim te”.

Ili još gore, dijete se u fotelji počinje ljuljati i lupati glavom u naslon. Dosadno mu je, a roditelj na takvu akciju već pomišlja da dijete možda nije baš svoje. Da nije normalno, jer tko bi normalan lupao glavom u naslon sve jače i jače! A ono zapravo samo zamišlja neku svoju imaginarnu liniju i odbija se od nje da bi je opet dosegnulo. Kada mu dosadi, ono svoju liniju pomakne malo više i počinje udarati još jače. U tom trenutku u djetetovom se tijelu aktiviraju svi mišići i to ne tek fizički, već te radnje radi mozak koji pomiče i kontrolira mišiće što je dodatna stimulacija za razvoj neurona u mozgu. Neurona koji se uzgred rečeno, najbrže razvijaju do sedme godine života.

I tu leži čitava fama, a pojašnjenje smo našli kod najpametnijih stručnjaka – članova Mense.

Inteligencija naime ne ovisi samo o broju neurona – odnosno, ona nije uvjetovana samo genetskim potencijalom već i važnim vezama između neurona – takozvanim sinapsama koje se razvijaju samo do djetetove sedme godine života. Razvijanjem neurona, održavajući neurone živima, i stvarajući nove veze između njih povećava se sama inteligencija djeteta. Drugim riječima – mozak koji je stimuliran prirodnim dječjim “nepodopštinama” ne dozvoljava izumiranje neurona!

Dakle, kada mozak ima više neurona, logično je i da je pametniji od onog čiji neuroni izumiru. A oni izumiru ukoliko se mozak ne trenira – ukoliko ga se ostavi ispred televizora, tableta, monitora, da polako upija informacije bez ikakve fizičke (re)akcije. I to je cjelovito objašnjenje (ne)inteligencije!

Postoji i čitav niz drugih primjera tipičnih grešaka modernih roditelja i vjerujemo – voljeli biste znati gdje još griješite. Pa spomenimo još neke najbanalnije.

Prije nego se beba rodi uređuje se njegova/njezina sobica ili kutak u kojem će prvih nekoliko mjeseci beba boraviti. Biraju se boje – nježno plave, nježno roze… A zapravo, kako kažu u Mensi, beba u tom razdoblju treba šarenilo! Nježne boje ne samo da neće primijetiti (posebno onih prvih par tjedana kada još uvijek ni ne vidi dobro) i takva dosadna slika u bebinom mozgu neće stimulirati ništa jer nema nikakvog kontrasta!

Beba raste pa je mama i tata počinju sve više dizati – uz obavezno držanje glavice tako da beba često nema ni milimetar prostora da je pomakne unazad. A to je isto velika greška jer bi se glavica trebala držati skroz lagano kako bi beba imala mogućnost jačati mišiće i razvijati važne neuronske veze u svom mozgu. Kod tako malih beba, što je također velika greška, mama uglavnom pazi da bebu diže nježno i ljulja ju nježnim pokretima i sva se uznemiri kada tata to odradi malo grublje i malo žešće. A upravo je to način da se beba (naravno, ne je tresti i bacati u zrak) počinje učiti aktivnijim pokretima kako bi njen mozak počeo brže stvarati sinapse i prilagođavati se pokretima kakve će i sama uskoro počinjati raditi.

Roditelji jako često griješe i ako svojoj bebi ne daju da puže po neravnim terenima (samo i isključivo u dezinficiranoj sobi!) jer beba svojim dlanovima opipava i time razvija važne centre u svom mozgu. Nakon toga slijedi geganje, hodanje, skakanje, vrćenje – pokreti koji stvaraju gomilu novih sinapsi. Pa tako opet dolazimo na početak ove priče.

Znate li naime da se rotacija oko svoje osi smatra jednim od najkompliciranijih pokreta i da dijete s tom radnjom od koje se moderni roditelji toliko groze, ne stvaraju samo nove sinapse već i jednu sasvim novu percepciju svijeta. Nije se lako zavrtjeti i pritom ne pasti, ili pasti te se odmah pokušati orijentirati u prostoru. Djeca tako razvijaju svoj mozak da istovremeno održava ravnotežu, uključuje sve mišiće u tijelu i još k tome pomaže da dijete brže percipira i prepoznaje svijet u i oko sebe te naravno brže razmišlja i brže zaključuje!

Kod ovog primjera možemo istaknuti i ono famozno prevrtanje i višenje naglavačke, kada nemali broj roditelja skače misleći da će se djetetu sliti sva krv u mozak i onda će… Što? Onda će dijete lijepo malo percipirati svijet naglavačke, pa malo normalno.

Umjesto najnovijeg tableta, kupite im – udobne tenisice!

Svi ovi primjeri govore ustvari samo jedno – pustite svoje dijete da se samo snađe i da samo izmisli što kompliciranije radnje. Tako će razvijati svoj mozak, samo dokučivati koliko može i što sve može i nemojte ga priječiti u radnjama za koje VI mislite da ono ne može napraviti. Djeca su dorasla mnogočemu, samo ih upravo roditelji najčešće koče u tome misleći da dijete to jednostavno – ne može. Pada li ikome na pamet ne poslati dijete u školu misleći da ono nikada neće naučiti razlomke jer je sada tako malo? Sigurno da ne.

Hoćete li pustiti svoje jedno i pol godišnje dijete da se samo penje toboganom? Ne? Da? – Da! Stepenicu po stepenicu! Ono to može, ali mu dajte da samo gura svoje granice. Tako će najbolje i najsigurnije naučiti.

Zato umjesto tableta ili televizora uz čiju će pomoć djeca možda ranije naučiti neka slova, dajte im prostora, izvedite ih van gdje će mozak bolje raditi i razvijati sinapse. Dajte im udobne tenisice da trče, skaču i vrte se i tako će njihov mozak s navršenih osam, devet, deset godina imati bolje mogućnosti razumijevanja i zaključivanja pa će slova i razlomci biti mnogo lakše zapamćeni i shvaćeni.

Jer nakon te famozne sedme godine, kažu Mensovci, već će biti pomalo kasno.