Geopolitika bi ovoga puta mogla koristiti zemljama Zapadnog Balkana jer su okružene Unijom i znatno više vezane uz nju nego Ukrajina i Moldavija
Nakon višegodišnje stanke, Europska unija ponovno govori o proširenju.
Da se nešto po tom pitanju “kuha”, bilo je očito još prošle godine, kada je Bruxelles dodijelio status kandidata Ukrajini i Moldaviji, a potom i Bosni Hercegovini. Istodobno, u red za članstvo u EU ušli su Kosovo i Gruzija, iako im Unija još nije dodijelila kandidatski status.
Politika proširenja jedan od najboljih ‘izvoznih proizvoda’ EU
Led nad dosadašnjom politikom (ne)proširenja formalno je krajem kolovoza probio predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, koji je na Bledskom strateškom forumu krajem kolovoza poručio da EU i kandidati moraju biti spremni za novu rundu proširenja do 2030. godine. Suprotno onom što su mnogi iščitali iz njegovih riječi, Michel nije rekao da će se novo proširenje i dogoditi 2030. godine, iako se ni takav scenarij ne može isključiti. No, svojom je izjavom jasno pokazao da je politika proširenja ponovno na stolu i da Unija ovoga puta misli ozbiljno.
Proširenje se dosad pokazalo kao jedan od najboljih “izvoznih proizvoda” EU. Mnoge zemlje žele pristupiti Uniji, a kako bi to mogle napraviti, moraju provesti brojne reforme koje će preobraziti ne samo države, nego i njihova društva. To je nešto o čemu se članice Unije i kandidati dogovaraju tijekom pregovaračkog procesa i nešto na što zemlje koje žele u Uniju pristaju kako bi u konačnici postali dijelom kluba naprednih europskih zemalja, odnosno jednog od najprestižnijih klubova u suvremenom svijetu.
Važna poruka za Zapadni Balkan
Oživljavanje politike proširenja posebno je važna poruka za zemlje Zapadnog Balkana koje su u EU čekaonici već desetljećima, no do sada se još nisu primakle ni vratima kluba.
Kada je o tim zemljama riječ, dovoljno je podsjetiti da je, primjerice, Sjeverna Makedonija status kandidata dobila još 2005. godine, no pregovore o članstvu uspjela je otvoriti tek lani, i to u “paketu” s Albanijom. Skoplje se, naime, najprije suočavalo s dugogodišnjom blokadom Grčke oko naziva države (koji je potom promijenjen), a potom i s blokadom Bugarske oko identitetskih pitanja.
Međutim, puno bolje od Sjeverne Makedonije nisu prošle ni druge zemlje regije. Crna Gora se, recimo, za status kandidata izborila još 2010. godine, 2012. je otvorila pristupne pregovore i do sada je otvorila sva poglavlja pravne stečevine. Zatvorila ih je, međutim, samo tri, što znači da je pred Podgoricom još dug put.
U sličnoj je situaciji Srbija, koja je status kandidata dobila 2012. godine, a pregovarati o članstvu počela je 2014. godine. Beograd je do sada zatvorio samo dva poglavlja acquis communautairea, pa i Srbiju čeka još puno posla na putu ulaska u EU.
Albanija je, kako smo već rekli, tek na početku pregovora koje je lani otvorila istodobno sa Sjevernom Makedonijom. Tirana je status kandidata za članstvo dobila još 2014. godine.
BiH je tek potkraj prošle godine dobila status kandidata za ulazak u EU. Sarajevo još nije otvorilo pristupne pregovore te se nada da će u tome uspjeti do kraja godine.
Inače, upravo je želja za članstvom u Uniji jedno od rijetkih vezivnih tkiva naroda i političara u BiH. Zbog budućeg članstva u EU (i NATO-u, no to je druga priča) u BiH su ranijih godina provedene reforme na jačanju države. To možda bolje od ičega pokazuje u kojoj je mjeri perspektiva ulaska u Uniju privlačna ljudima u regiji i kakve rezultate može dati.
Krajem prošle godine članstvo u EU zatražilo je i Kosovo. I građani Kosova, pokazuju istraživanja javnog mnijenja, snažno podržavaju članstvo u Uniji.
Ipak, aplikacija Prištine još je na čekanju, budući da je status Kosova u očima same Unije još neriješen. Naime, nakon što je Kosovo 2008. godine jednostrano proglasilo neovisnost, pet članica Unije još ga nije priznalo (Španjolska, Slovačka, Rumunjska, Grčka i Cipar) pa tek treba vidjeti kako će se na planu kandidature Kosova stvari dalje razvijati, mada nema puno dvojbe da je i njegova budućnost, na ovaj ili onaj način, u EU.
Put prema EU nije ravna autocesta, već krivudava cesta
Premda sve ukazuje na konačno ubrzavanje sada već predugog putovanja zapadnobalkanskih zemalja prema EU, i dalje treba biti na oprezu. Taj put, uostalom, nikada nije ni bio ravna i pregledna autocesta, već krivudava cesta, puna zavoja i serpentina, na čijim se dionicama ponekad vozi brže i lakše, a katkad sporije, teže i opreznije.
U slučaju zemalja Zapadnog Balkana, kojeg opterećuje i naslijeđe sukoba i ratova iz novije prošlosti, taj je put još i teži.
‘Europa više brzina’
U ovom se trenutku barem dvije potencijalne velike prepreke mogu identificirati na putu zemalja Zapadnog Balkana prema EU.
Prva je sama Unija, odnosno njene institucije. Unija u kojoj bi bilo više od 30 članica, od kojih svaka ima pravo veta, teško može funkcionirati. Posebno u uvjetima nastojanja produbljenja integracije među članicama.
Ne čudi stoga što se sve češće izbacuju ideje poput “Europe više brzina” ili “članstva bez članstva”. Prva ideja u praksi zapravo već postoji, budući da sve članice EU ne participiraju u svim politikama Unije.
Tako je, primjerice, sedam članica EU (Danska, Švedska, Poljska, Češka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska) izvan eurozone, iako sve one, osim Danske, imaju obvezu jednog dana prihvatiti jedinstvenu europsku valutu.
Ni sve članice EU nisu u Schengenu. Rumunjsku i Bugarsku već godinama blokiraju članice koje smatraju da Bukurešt i Sofija ne rade dovoljno na zaustavljanju ilegalnih migracija, a imaju zamjerki i na funkcioniranje vladavine prava u tim zemljama. Cipar, iako je u EU ušao još 2004., i dalje je izvan Schengena jer ne nadzire sjevernu trećinu otoka koja se od 1974. godine nalazi pod turskom okupacijom. Izvan Schengena je i Irska koja ne želi ni pristupiti tom kontinentalnom području bez graničnih kontrola jer bi morala uvesti granicu prema Ujedinjenom Kraljevstvu, a time i prema Sjevernoj Irskoj, što u Dublinu ne žele.
Stoga je projekt “Europe više brzina”, ako bi se zasnivao na postojećim temeljima, nešto što nove članice ionako čeka, kao što je čekao i zemlje koje su do sada ulazile u EU. Jednostavno, ulazak u Uniju ne znači automatski i pristupanje eurozoni i Schengenu, iako su i jedno i drugo bitne sastavnice članstva u EU. Naravno, pod pretpostavkom da autori ideje “Europe više brzina” nisu imali na umu nekakvu nadopunu pravila, odnosno izuzimanje novih članica i iz nekih drugih politika i programa EU.
‘Virtualno članstvo’
Nešto više bojazni buduće bi nove članice sa Zapadnog Balkana trebale imati oko prijedloga “virtualnog članstva” ili “članstva bez (formalnog) članstva”.
U osnovi, radi se o ideji da se kandidatima za članstvo otvore vrata pojedinih institucija i politika te fondova EU i prije nego što formalno uđu u EU, i to zato da bi se države prije samog pristupanja Uniji pripremile i navikle na pravila igre u EU klubu.
Ideja, sama po sebi, nije loša, ali njena bi provedba mogla biti. Posebno ako netko u EU “virtualno članstvo” zemalja Zapadnog Balkana shvati kao alternativu punopravnom članstvu. Otprilike kao nešto poput statusa kakvog sada imaju Island, Lihtenštajn i Norveška, države koje s EU čine Europski gospodarski prostor, a u okviru kojeg su dužne provoditi brojne politike Unije, iako ih se o njima zapravo ništa ni ne pita. No, dok si Island, Lihtenštajn i Norveška zbog svog bogatstva tako nešto i mogu priuštiti, zemlje Zapadnog Balkana ne mogu.
Zato bi inicijativu “članstva bez članstva” trebale prihvatiti, ali samo kao privremeno rješenje s jasno određenim rokom trajanja do ulaska u punopravno članstvo. Drugim riječima, trebale bi inzistirati na obećanju i jamstvima da “virtualno članstvo” u njihovu slučaju neće biti nadomjestak za punopravno članstvo.
Problem ukrajinskog članstva u EU
Druga, a vjerojatno i teža prepreka na koju će zemlje Zapadnog Balkana naići na nastavku svog puta prema EU, je njihovo sve izglednije povezivanje s Ukrajinom i Moldavijom, zemljama koje su tek nedavno, na ljeto prošle godine, postale kandidati, a pregovore još nisu ni otvorile, iako je sve izglednije da će se to dogoditi do kraja godine.
Za razliku od Zapadnog Balkana, koji je sa svih strana okružen Unijom, Moldavija i Ukrajina se nalaze na istočnom rubu EU. Osim toga, te su zemlje znatno manje od zapadnobalkanskih spremne za članstvo u Uniji.
Za Ukrajinu i Moldaviju je minus i to što ne kontroliraju svoje granice. Štoviše, Ukrajina je usred rata s Rusijom koja joj je okupirala otprilike petinu teritorija. I istok Moldavije, Pridnjestrovlje, već desetljećima se nalazi u rukama pobunjenika koje podupire Moskva.
Postoji i značajan geografski razlog zbog kojeg zemlje Zapadnog Balkana trebaju strahovati kada je riječ o eventualnom “paketu” s Ukrajinom (Moldavija je tu manji problem). Ukrajina je teritorijalno najveća europska zemlja (ako ne računamo Rusiju i Tursku), u kojoj je prije ruske agresije u veljači prošle godine živjelo preko 40 milijuna stanovnika. Po tim je kriterijima Ukrajina zemlja koja će, kada jednoga dana pristupi Uniji, spadati u rang velikih članica, sa svime što on nosi.
Kada se podvuče crta, jasno je da Ukrajina neće u kratkom roku ući u EU, na što, uostalom, sve više upozoravaju i brojni stručnjaci. Nitko, doduše, ne tvrdi da će se u slučaju Kijeva ponoviti turski scenarij “vječnog kandidata”, ali već sada je jasno da bi ukrajinski put u EU mogao trajati i desetljećima. Nije to samo zbog rata, nego i zbog poslijeratne obnove koje će trajati jako dugo.
Pritom treba reći kako podrška EU Ukrajini u njenom obrambenom ratu nije sporna. Unija je to, uostalom, dokazala velikom pomoći koju je pružila Kijevu i milijunima ukrajinskih izbjeglica. Ne bi trebala biti sporna ni želja da se Kijev u konačnici primi u EU klub. Upitno je, međutim, je li sama Ukrajina u stanju nositi se s izazovima članstva u Uniji, pogotovo zato što se radi o zemlji koja je nerazvijena.
Zemlje Zapadnog Balkana trebale bi se izboriti da se njihov put u EU ne povezuje s ukrajinskim
Što se zemalja Zapadnog Balkana tiče, važno je da se njihov put u EU ne povezuje s onim ukrajinskim. Ne zato što bi ijedna zemlja Zapadnog Balkana imala išta protiv Ukrajine, nego zato što bi takav “paket” u praksi značio usporavanje eurointegracija Zapadnog Balkana, i to u trenutku kada se očekuje i najavljuje nešto potpuno suprotno – ubrzanje tog procesa. Zato bi zemlje regije trebale inzistirati na svom samostalnom putu u EU, baš kao što su se raniji kandidati, uključujući i Hrvatsku, izborili za to da se njihov put ne povezuje s putom Turske.
Zemljama regije u tome mogu pomoći inicijative poput Procesa Brdo – Brijuni, ali najviše si ipak mogu pomoći same, svaka za sebe, i to tako da se što brže i kvalitetnije pripreme za članstvo u EU i da pokušaju ubrzati pristupne pregovore. Puno toga mogu odraditi i njihove “tihe diplomacije”.
Individualni umjesto skupnog pristupa
No, i zemlje regije moraju biti svjesne da se ne nalaze na istoj točki puta u EU, kao što nisu ni na istom stupnju gospodarskog razvoja. Neke su proteklih godina na planu eurointegracija otišle dalje, druge se nisu nešto previše odmakle, a treće još nisu stvarno ni krenule.
Stoga neće moći inzistirati na tome da jedna čeka drugu pa da zajednički pristupe Uniji. Umjesto toga, morat će se držati načela “regate”, u kojem oni koji su najdalje otišli u pripremama i pregovorima prvi i ulaze u EU klub, dok ostali ulaze poslije njih, ovisno o rezultatima.
Geopolitika bi Zapadnom Balkanu ovoga puta mogla biti saveznik
Kako god da se stvari okrenu, dinamika daljnjih proširenja u rukama je EU, ali i samih kandidata i politika koje će voditi. Te su politike stvar izbora samih građana u tim zemljama.
EU je posljednjim potezima pokazala da se namjerava dalje širiti. Manje zbog toga što stvarno treba nove članice, a puno više zbog geopolitike koja je ruskom invazijom na Ukrajinu ponovno izbila u prvi plan.
S obzirom na okruženost Zapadnog Balkana Unijom i s obzirom na njegovu političku i ekonomsku vezanost uz EU, geopolitika bi zapadnobalkanskoj regiji ovog puta mogla ići u prilog. Na državama regije je da to prepoznaju i iskoriste.
(Vijesti.ba)
