Ne igrajte se žrtvama i utvrđenom istinom o genocidu!

U presudi od 26. februara 2007. Međunarodni sud pravde je utvrdio da je Srbija i Crna Gora, kao sljednica SR Jugoslavije, odgovorna za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Pitanje ove tužbe je godinama tema u domaćoj javnosti i regiji, pa se nerijetko koristio čitav niz pogrešnih pojmova, a način tumačenja pojedinih utvrđenih činjenica se obično posmatrao kao nekakav poraz ili pobjeda. Ne smijemo dopustiti da žrtve i utvrđena istina o genocidu budu predmetdnevnopolitičkih prepucavanja, koja mogu trajati još 16 dana, a mogu trajati i znatno duže. Nemojte se igrati žrtvama.

Dolazi nam 26. februar, dan kada će nastupiti zastara mogućnosti revizije presude u slučaju Bosne i Hercegovine protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. Riječ je o proteku roka, od 10 godina, u okviru kojeg možete podnijeti žalbu i nakon toga se taj prostor zatvara. Dakle, pitanje je postalo aktuelno u periodu od manje od mjesec dana od isteka roka za podnošenje zahtjeva. Gdje su veliki pravnici bili sve ove godine, čekajući da se kampanjski sklopi zahtjev u ‘sudijskom’ vremenu, je pitanje na koje odgovor nemam, ali je ponovno dopušteno da se istina o genocidu i žrtvama ratnih zločina koristi kao da je ‘vijest dana’, a ne trajna historijski i pravno utvrđena činjenica.

Pred Međunarodnim sudom pravde se rješavaju sporovi između država, te je dozvoljeno to vanredno pravno sredstvo, zahtjev za reviziju presude, u slučajevima kada se otkriju neke nove činjenice koje su bile nepoznate u momentu izricanja presude. Isti se upućuje šest mjeseci po otkriću te činjenice, pa je rok od deset godina samo konačna linija, takozvanog objektivnog roka, što se smišljeno zanemaruje u javnosti.

Historija Međunarodnog suda pravde poručuje i da su tri ranija zahtjeva za reviziju odbijena. Dakle, ne samo da se ne trebamo uzdati u to da će međunarodna zajednica u ‘dobroj mjeri’ razmatrati naš zahtjev, već nam praksa kazuje da će isto završiti kao još jedan udarac za žrtve te historijsku istinu i pravne činjenice koje su utvrđene kako u presudi pred Međunarodnim sudom pravde, tako i kroz suđenja za komandnu i individualnu odgovornost pred Haškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.

Danas se suočavamo sa vlastima u Banjoj Luci koje spremno urušavaju ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik i SNSD jedva čekaju da u ćorsokak stave sve one političke grupacije iz RS-a koje na bilo koji način prave iskorak u saradnji. Ne smijemo mu dati još prostora, te za lične interese prodavati istinu o bijelim nišanima Potočara.
Smatram da je izlazak iz krize jasan. Bošnjački lideri trebaju pozvati vlasti u entitetu RS i Srbiji da konačno priznaju činjenice o utvrđenom genocidu, izvrše obaveze iz provedbe presude Međunarodnog suda pravde, te zaustave kršenje dostojanstva i prava žrtava, ali i povratnika koji su se vratili u mjesta u kojima su živjeli prije progona i pokolja. Predsjednik Izetbegović treba izaći pred javnost i pročitati sve utvrđene činjenice iz presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, nabrojati imena onih koji su osuđeni za zločin genocida, napomenuti javnost o istini kroz čitanje teških svjedočenja žrtava. Neka to obraćanje traje dva sata, neka ga prenose sve televizije u regiji, neka svi dobro načule uši i spoznaju istinu o Srebrenici i o cijeloj Bosni i Hercegovini.

Nemojte dopustiti da zagovarači, počinioci i negatori genocida još jednom odnesu pobjedu. Budimo mi ti koji će reći istinu, preuzmimo odgovornost i zaštitimo naše žrtve dodatnog poniženja. Ovo nije političko pitanje, ovim se ne igra i o ovome se ne pregovara. Presudom Međunarodnog suda pravde je utvrđena odgovornost režima u Beogradu, to je istina o kojoj će učiti generacije stotinama godina nakon nas. Prelomit će preko jezika lideri iz Beograda i Banje Luke i tu tešku stranu riječ ‘genocid’ u desetljećima koja dolaze. Nama ostaje da preživimo stvarnost sadašnjosti i sačuvamo našu državu od kriza i onih koji jedva čekaju da ponovno zapale vatre. Moje ime je Ćamil Duraković, moje riječi su moje oružje istine.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove Portala

(Vijesti.ba)