Vildana Selimbegović
25 godina borbe protiv antifašizma
Žene u crnom su u petak ponovo bile na beogradskim ulicama, u akciji “25 godina – 25 ogledala”.
Željele su podsjetiti srbijansku javnost na “ono što se skriva, poriče, umanjuje, a to su zlodjela i nasilje u prošlosti – zločini počinjeni u naše ime”. Srbija se mora suočiti sa sopstvenim odrazom u ogledalu i svojim ružnim licem, poručile su i upozorile da je nakon priznanja Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, 6. aprila 1992. godine uslijedila opsada Sarajeva, duga 1.475 dana. Na grad u obruču snage pod komandom Ratka Mladića sručile su 480.000 projektila, ubijeno je više od 11.000 odraslih i 1.600 djece, a među prvim žrtvama multietničkog Sarajeva bile su dvije žene – Suada Dilberović i Olga Sučić, precizirale su akcijašice ove nevladine udruge. “Agresija na BiH bila je sastavni dio Miloševićeve državne politike. U ime te politike i zločinačkog projekta Velike Srbije ubijani su civili, protjerivani, odvođeni u konc-logore zbog nacionalne i vjerske pripadnosti”, dijagnosticiraju Žene u crnom koje se osvrću i na odbijanje zahtjeva za reviziju pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu i upozoravaju kako taj čin “ne smije donijeti nova poniženja za žrtve”, a one same “neće prestati da traže odgovornost za zločine počinjene u BiH”.
Šesti je april, priznat će ideolog vladajuće SDA, dajući svoj doprinos obilježavanju Dana grada, višestruko značajan datum za Sarajevo i odmah potom obznaniti puku kako ne smije brkati taj datum sa rođendanom grada. Slijedi podebela akcija po(d)uke u kojoj nas vrli podastirač SDA stavova obavještava i ko je stvarna prva žrtva agresije, umjesto – kako to neki žele zbog isticanja multinacionalnog sastava Sarajlija – Suade i Olge, pri čemu vrli uvodničar brka i prezime ubijenoj djevojci. Ne trebam pisati kojoj – posve je jasno čija imena i prezimena ideolozi ove vrste progone iz glavnog grada ove nesretne zemlje, utoliko nesretnije što joj i o vlastitoj prošlosti lekcije drže priučeni partijski podobnici. Kad je takav ideolog, kakav će biti gradonačelnik nego hudi slavljenik borbe protiv antifašizma?
Znam da sam o tome već pisala, ali detalj je važan: sada već davne 2002. godine, u redakciji Dana mjesecima smo pokušavali objediniti spiskove ubijenih Sarajlija. Radeći uporedo i veliki dosje opsade grada, tragajući za razasutim podacima Armije RBiH, sjedila sam jedan dan sa Esadom Humom i Semirom Drljevićem Lovcem. Legendama odbrane Mostara, biranim riječima sam željela objasniti da ćemo svakako obilježiti i godišnjicu rušenja Starog mosta i posvetiti dužnu pažnju akcijama za spas Hercegovine. S tobom nešto nije uredu, zaključio je Humo. O kojoj Armiji ti pričaš? Pa zar nisi dosad shvatila da je fašizam pobijedio: Vojska RS-a i HVO su preživjeli, samo se Armiji BiH gubi svaki trag!
Da je fašizam zaista trijumfovao, u Mostaru je primijetio čak i srbijanski predsjednik, sad još uvijek premijer Aleksandar Vučić. Žao mu, reče prošle sedmice na Sajmu, što je dio Šantićeve ulice preimenovan u Ulicu Mile Budaka! Budak je – za one koji historiju uče od SDA-ovih ideologa – žrtva komunističkog režima, prozaik, romanopisac i novelist. Za one koji su vjerovali da su pobijedili fašizam, Budak je bio zloglasni ustaša, Pavelićev ideolog, ministar u vladi NDH i ratni zločinac.
E, sad, može li veća ironija nego da nam Vučić u Mostaru žali što je dio Šantićeve zaposjeo Mile Budak? Da ne kažem da sam posve sigurna kako Plenkoviću nije u grlu zastao komad srbijanske čokolade zbog Vučićeve izjave. On je u Mostar došao da otvori Sajam i prozbori koju u korist izmjena Izbornog zakona, svijetla obraza čestitao kolegi Vučiću pobjedu na izborima, duboko svjestan da Hrvatska u pričuvi ima dovoljan broj ustaša kojim će se obračunavati sa Vučićevim četnicima, onim istim što su rehabilitirali još poznatijeg ratnog zločinca Dražu Mihailovića.
Bosnu i Hercegovinu su tokom posljednjeg rata napadali i jedni i drugi, i povampireni četnici i rehabilitirane ustaše. Kako god su Sarajevo opsjedale Mladićeve horde, tako su Mostar rušili pomahnitali bojovnici. Dok su jedni pravili konc-logore po Krajini, drugi su to radili po Hercegovini. Ko ne vjeruje, eno arhiva haškog Tribunala, eno presuda zbog kojih Milorad Dodik svako malo optužuje Sud u Haagu za političku pristrasnost, a slične se suze rone i za Jadrankom Prlićem i kompanijom. Istina je – imala je i Armija BiH svojih predstavnika, ratnih zločina(ca) nad civilima, s kojima se teško suočava(la). No, niti jednu presudu za sistemski progon, ubijanja i etnička čišćenja.
Ideologija Armije BiH – čak i onda kada to njezinim civilnim pretpostavljenima nije uvijek bilo po volji – bila je antifašizam. Po tome se ARBiH razlikovala od onih od kojih je branila sela i gradove. I po naredbama da se čuvaju vjerski objekti, po rečenicama “da je samo jedan Srbin ili Hrvat poginuo braneći Žuč, mi to moramo poštovati”, po Jovanu Divjaku, Stjepanu Šiberu, Slaviši Šućuru i ostalim svojim vojnicima i oficirima koji su istrajavali na multietničkom sastavu njezinih redova. Ko danas ima pravo da im gura prst u oko Mustafom Busuladžićem i ideološkim podvalama? Ako je ispričnica za najnoviju fazu borbe protiv antifašizma jednaka razlozima zbog kojih je Bosna i Hercegovina u Vijećnici donijela odluku o zahtjevu za reviziju, krajnji je čas da SDA počne učiti na vlastitim greškama. Zbog svih onih koji su se svojim životima izborili da Bosna i Hercegovina o(p)stane. Oni nisu pali na prvom šalteru. Izginuli su kao antifašisti.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove Portala
(Oslobođenje)
