24. aprila 1915.godine, bila je nedjelja i ostala je u armenskom sjećanju zapamćena pod nazivom “Crvena nedjelja”.
1,5 MILIJUNA ŽRTAVA
Genocid se dogodio u sjeni Prvog svjetskog rata koji je vlastima poslužio kao idealan okvir za „rješenje nacionalnog pitanja Armenaca“, jer su na takve odluke turske vladajuće elite bez protivljenja gledali saveznici, posebno Njemačka. Kao neposredan povod za sustavnu likvidaciju i progon Armenaca, vlastima je poslužio poraz njihove vojske od Rusa na Kavkazu. Taj je poraz ponovno probudio nadu kod dijela Armenaca za uspostavljanje autonomije, te su u travnju 1915. digli pobunu u gradu Vani, očekujući proboj Rusa. Iako je pobuna bila ograničena samo na ovaj grad, ona je dodatno potakla tursko političko vodstvo da odlučno krene provoditi plan istrjebljenja Armenaca, kako bi se stvorio prostor na koje će živjeti „čisto“ tursko stanovništvo.
Kao početak genocida službeno se uzima 24/25. travnja 1915. kada je u Istanbulu uhićeno 235 vodećih ljudi armenske zajednice. Kasnije su svi pobijeni. Planskom uništenju Armenaca od 1915-1917. prethodile su opsežne pripreme 1914. godine.
Kako navodi turski povjesničar Taner Akçam, Komitet za jedinstvo i napredak želio je „očistiti“ Anadoliju od kršćanskih grupa stanovništva. S tom je svrhom Komitet 2. kolovoza održao sastanak „na kojem je donesen opsežan zaključak koji je u najskorijoj budućnosti trebalo sprovesti“. Osnovni zaključak Komiteta je da se pristupi osnivanju ‘Specijalne organizacije’, koja će, između ostaloga, biti aktivna u istočnoj Anadoliji. Kako navodi Akçam, vlada je pomogla stvaranje oružanih odreda u istočnoj Anadoliji koji su bili sastavljeni od kurdskih plemena, zatvorenika te izbjeglica s Balkana i Kavkaza. Odredi su formirani kako bi „poštedili“ regularnu vojsku od provođenja genocida te kako bi vlada prikrila svoj genocidni plan, iako Akçam donosi brojne dokaze o upletenosti vlade i vojske. Vlada je ustvari sustavno i temeljito razradila genocidni plan i stvorila mehanizme kako ga realizirati. Kao središnju figuru u osmišljavanju i provođenju genocida, Akçam navodi Talaat-pašu, koji je bio Ministar unutrašnjih poslova. Neke od Talaatovih naredbi u prefekturi Aleppo:
Daje se na znanje, da je Vlada po naređenju Komiteta odlučila potpuno iskorijeniti sve Armence koji se nalaze u Turskoj. Oni koji se ovom naređenju ili odluci suprotstave, izgubit će svoje državljanstvo. Ne obazirući se na žene, djecu i bolesne te bez osjećaja i grižnje savjesti treba skončati njihov život, ma koliko sredstva istrebljenja bila tragična. (15. rujna 1915.)
Neupadljivo istrijebite svakog Armenca u istočnim pokrajinama, kojeg biste našli u svojoj oblasti. (23. studenoga 1915.)
(Izvori: T. Akçam, „Genocid nad Armencima“, u: BFT, Sarajevo 2005.; C. Schmidt-Häuer, „Osporavanje genocida nad Armencima“, u: BFT, Sarajevo 2005.; F. Otto i T. Völker, „Zanijekani zločin“, u: GEO, siječanj 2013.)
prometej.ba
2013. godine
***
Tko može opisati osjećaje koje očevidac doživljava kada razmišlja o ovoj herojskoj i nesretnoj naciji. Njezina hrabrost i duh iznenađuju svijet. Nacija koja je jučer bila jedna od energičnijih i naprednijih nacija Otomanskog Carstva, postaje samo sjećanje. – Fayer el Husein, arapski publicist, 1917.
Na današnji dan, 24.04.1915. godine započeo je genocid nad Armencima.
Svijet još uvijek ne zna da je u vremenu koje je prethodilo 1916. godini, postojao intenzivan pokušaj eliminacije svih Armenaca. To je vjerojatno jedna od najvećih tragedija koja je zadesila neku etničku grupu. I nije bilo suđenja u Nürnbergu. – Jimmy Carter, 1978.
Osam stvari koje treba znati o genocidu nad Armencima
1. Pretpostavlja se da je između 800 tisuća i 1,5 milijuna etničkih Armenaca sistematski ubijeno od strane Otomanskog Carstva, čiji je politički nasljednik današnja Turska.
2. Genocid je počeo 24. travnja 1915. godine, kada je 250 Armenaca uhićeno i deportirano od strane vlasti. Ti su ljudi bili akademici i lokalni vođe. Većina ih nije preživjela.
3. Armenci su kršćanski narod i Armenija je prva država koja je kršćanstvo proglasila državnom religijom. Bilo je to 301. godine. Genocid je bio pokušaj da se regija riješi kršćanstva i svih koji ispovijedaju kršćansku vjeru.
4. Hitler je 1939. godine, tijekom priprema invazije na Poljsku, rekao da je spreman “bez milosti i suosjećanja u smrt poslati muškarce, žene i djecu poljskog porijekla i jezika” kako bi zadobio “prostor za život”. Svoje je komentare popratio zastrašujućim retoričkim pitanjem: “Tko na kraju krajeva uopće priča o istrebljenju Armenaca?” Ovo je tragični primjer kako ravnodušnost prema nekoj situaciji ne čini da ta situacija nestane, već samo rađa još većim tragedijama.
5. Samo 24 države svijeta genocid nad Armencima službeno smatra genocidom. Ostale o tome šute ili o govore ne koristeći tu riječ kako ne bi ugrozile svoje odnosima s današnjom Turskom koja taj genocid ne priznaje i poriče broj ubijenih. Povjesničari se pak slažu oko toga da je to doista bio genocid.
Popis zemalja koje službeno priznaju genocid nad Armencima može se vidjeti na službenoj stranici obilježavanja 100 godina od njegova početka.
6. Armenci su sistematski ubijani na više načina. Imajte na umu da je to bio narod koji je izvorno bio dobro integriran u društvo Carstva: liječnici, učitelji, akademici, umjetnici, obitelji i dr. Najprije su odvedeni muškarci, kako bi žene, djeca i starci ostali ranjivi i bez obrane. Izgrađeni su koncentracijski logori. Žene i djevojke su sistematski silovane, toliko da se anegdotalno tvrdi da više-manje nema Armenke koja nije tako zlostavljana. Pri silovanju su često zadobivale smrtne ozljede. Muškarci su ubijani u masovnim strijeljanjima ili vješanjima. Djece se tragično i okrutno rješavalo utapanjem, injekcijama tuberkuloze ili pucanjem. Žene i djecu slalo se na hod kroz pustinju do Sirije u kojoj su prodavani – ako tijekom puta nisu umrli.
7. Genocid se redovito odvija u osam etapa. Upravo se tako odvijao i genocid nad Armencima.
8. Genocid se nastavio do 30. listopada 1918. godine kada se raspalo Otomansko Carstvo. Prvi svjetski rat iskorišten je za njegovo skrivanje i zatajivanje. Iako je papa Benedikt XV., uz još neke službenike iz drugih zemalja, o genocidu govorio dok se on još događao, otomanska vlast je genocid uporno opovrgavala. Ubojstva Armenaca su se nastavila do 1923. godine. Do tada je, procjenjuje se, ubijeno 1,5 milijuna Armenaca, stotine tisuća su izbjegli u druge zemlje i populacija je gotovo posve izbrisana s mape njihove povijesne domovine.
Skrivanje ili nijekanje zla je poput dopuštanja da rana krvari a da je se ne povije… – papa Franjo o genocidu nad Armencima
Izvor: Catholic Link | Prijevod: Dubravka Sertić
bitno.net
