Kršćani u zemljama islama: od Zimme do Mileta

Otomansko carstvo je na bazi Zimme izgradilo svoj sustav uređenja društva, nazvano Milet. Sustav mileta izravno je doprinio kasnijoj identifikaciji nacije s konfesionalnom pripadnošću.

Pravni status, priznat pripadnicima religija knjige u islamskom svijetu nazivao se Zimma,odatle naziv zimmije „zaštićeni“, za one koji su prihvaćali islamsku političku moć i socijalnu prevlast islama u zamjenu za mogućnost opstanka u islamskom društvu, prakticirajući vlastitu religiju. Islam je dakle zauzeo relativno tolerantan stav prema židovima i kršćanima, ali koji je imao jasno definirane granice i koji je institucionalno uzdizao islam kao dominantnu religiju u socijalno-političkom smislu, što je i omogućilo postupnu islamizaciju društava koja su bila pod muslimanskom upravom.

Prvo ograničenje u sustavu zimme bilo je religiozne naravi: kršćani su mogli prakticirati vlastitu vjeru ali im je bilo zabranjena svaka vrsta misijskog djelovanja, dok se muslimansko misionarstvo poticalo. Različite islamske pravne škole (mezhebi) elaborirali su različite norme glede prakticiranja kršćanskog kulta, ali se sve slažu da treba ograničiti njegovo vanjsko izražavanje: tako su postale zabranjene procesije, vanjsko izlaganje kršćanskih vjerskih simbola, zvona na crkvama, isto tako znatno su postrožene norme glede izgradnje novih ili popravljanja starih crkava i samostana. Crkve nisu smjele biti većih dimenzija i raskošnije gradnje od muslimanskih bogomolja u okolici. Nadalje, u svim zemljama i u svim epohama, mnoštvo crkava (više stotina), uglavnom ljepših, bile su pretvorene u džamije. I u onim slučajevima gdje je takav postupak bio osuđen od strane političke vlasti, kršćanska zajednica nikada nije mogla povratiti svoju imovinu, jer bi to značilo degradaciju i „profanaciju“ džamije.

Drugo ograničenje je bilo uglavnom socijalne naravi i izražavao je socijalno-pravnu nejednakost kršćana u odnosu na muslimane. Kršćanima je bilo zabranjeno vršenje bilo kakve političke ili vojne službe; uz to bili su opterećeni dodatnim porezima: džizija (porez na glavu), i harač (porez na zemlju) koji su smatrani cijenom „zaštite“ koju su kršćani i židovi uživali. I na području obiteljskog prava, povlaštenost islama bila je garantirana određenim propisima o mješovitim ženidbama. Po tim propisima jedini dopušteni mješoviti brak bio je onaj u kojem musliman uzima kršćanku ili židovku za ženu, pri čemu je ona mogla ostati u svojoj vjeri, ali su djeca iz toga braka morala biti muslimani. Ukoliko bi se ne-musliman htio oženiti muslimankom, on je nužno morao prijeći na islam. Ova pravna praksa znatno je utjecala na proces zamjene kršćanskog stanovništva muslimanskim u prvim stoljećima islamske vladavine.

Uspoređujući sustav zimme sa sustavima koji su vladali u Europi u istom periodu, može se zaključiti da je on garantirao za ono vrijeme relativno zadovoljavajući status i za manjinske religijske zajednice. Prava čovjeka su bila u određenom smislu garantirana, u onoj mjeri u kojoj je osoba bila dio priznate zajednice, i ukoliko nije pretendirala na bilo kakvu vrstu političke moći. Unutar jedne priznate zajednice moglo se prakticirati vlastitu kulturu i religiju, uz već spomenuta ograničenja i priznavanje supremacije islama u društvu.

Osim rijetkih izuzetaka, u ovom periodu nije bilo sustavnog progona kršćana u islamskim zemljama. Teži progoni događali su se počevši od IX. st., a bili su naročito nasilni u XI . st. uEgiptu, pod upravom Al –Hakima. Teška situacija je bila i pod vlašću Mameluka Bahrita (1293-1354). Muslimanski povjesničari svjedoče o desetinama srušenih crkava i samostana i mnoštvu nasilnih obraćenja na islam.

Broj kršćana se progresivno smanjivao, naročito od X . do XVII. st. , da bi na prvom popisu stanovništava pod turskom upravom, 1570. kršćani iznosili tek 8 % cjelokupnog stanovništva carstva.

Ipak, pod otomanskom upravom položaj kršćana u arapskim zemljama se znatno poboljšao, što je dovelo do njihovog brojčanog rasta i općeg povećanja utjecaja u društvu.

Otomansko carstvo je na bazi Zimme izgradilo svoj sustav uređenja društva, nazvano Milet(nacije). Milet se određivao na temelju religiozne pripadnosti, formirajući tako nekoliko priznatih mileta u carstvu: muslimanski, židovski, grčko-pravoslavni i armenski. Druge, malobrojnije, kršćanske zajednice, kao što su recimo Sirijci, Kopti, Kaldejci, Maroniti, i drugi, morali su biti pod armenskim miletom, što je ponekad izazivalo napetosti. U sličnoj situaciji su se nalazili i katolici u Bosni, koji nisu imali zasebnog, nego su svrstavani u grčko-pravoslavni milet, što je omogućavalo grčkim fanariotskim vladikama da traže poreze i od bosanskih franjevaca. Kasnije, tijekom XIX. st., često pod pritiskom evropskih država, priznati su još i neki drugi mileti, da bi se pravno zaštitile razne katoličke zajednice istočnih obreda, koje su do tada morale potpadati pod neki od priznatih mileta.

Učinkovitost ovog sustava sastojao se u tome da milet, definiran na konfesionalnoj osnovi, postaje institucija koja vrši posredničku ulogu između pojedinca i države. Svi državljani otomanskog carstva pripadali su jednom od mileta. Vjerski poglavari pojedinog mileta, za istočne kršćane je to bio patrijarh, bili su predstavnici svoje zajednice, sa jurisdikcijom nad svim članovima u pitanjima, ne samo religiozne naravi, nego i na području civilnog i kaznenog prava. Oni su bili zaduženi i za skupljanje poreza, koji su onda predavani nadležnoj vlasti.

Sustav mileta izravno je doprinio kasnijoj identifikaciji nacije s konfesionalnom pripadnošću, što je pred kraj otomanskog perioda dovelo do međunacionalnih sukoba u evropskom djelu carstva.

Treba reći i da je sustav mileta počivao na temeljnom muslimanskom odnosu prema drugim religijama, odnosno, da je u svom temelju imao sistem dime, tako da nisu svi mileti bili ravnopravni. Muslimanski milet je bio dominantan, a ostali su bili njemu podložni, što se očitovalo mnoštvom ograničenja koje su židovi i kršćani morali podnositi. Tek s reformama otomanskog carstva (Tanzimat) koje su bile poduzete 1839. i 1856, proglašena je formalna pravna ravnopravnost svih religijskih zajednica u carstvu, i bila su ukinuta ograničenja kojima su bili podložni kršćani i židovi. Praktična provedba tih reformi varirala je od regije do regije i često ovisila od lokalnih upravitelja.

Iako se o sustavu zimme i mileta ne može govoriti kao o sustavnom progonu kršćana, barem ne konstantnom, može se sigurno govoriti o pritiscima i ograničenjima, koje su kršćani podnosili u islamskim državama.

Ukratko, kršćani su imali mogućnost slobodnog prakticiranja svoje vjere, ali u strogo određenim granicama. Sve dotle dok kršćani nisu socijalno predstavljali nikakvu opasnost za muslimansku zajednicu, bili su tolerirani. Onog trenutka kada se, iz bilo kojeg razloga, makar i psihološkog, zaključi da kršćani predstavljaju određenu opasnost za muslimane, prestaju njihova prava.

Unatoč svemu kršćani su opstali i razvijali se u islamskim zemljama. Socijalno politička ograničenja kojima su bili podvrgnuti onemogućili su im pristup javnim i političkim službama, ali su ih na taj način potaknuli da se razvijaju u slobodnim zanimanjima, trgovini, umjetnosti i naročito u znanostima.

U seriji tekstova ‘Kršćani u zemljama islama‘ bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas sa poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.

Prometej