19 izjava haških osuđenika koji su priznali krivicu
Dijelovi iskaza u kojima optuženi iskazuju svoje kajanje
RIJEČI MONSTRUMA POKAJNIKA: 19 izjava haških osuđenika koji su priznali krivicu
Milan Babić: Bol s kojom moram živjeti ostatak života
Babić: 13 godina zatvora
On je 1991. i 1992. godine obavljao dužnost predsjednika vlade samoproglašene SAO Krajine u Hrvatskoj. Babić je učestvovao u kampanji progona usmjerenoj protiv nesrpskog stanovništva. Osuđen je na 13 godina zatvora.
– Izlazim pred ovaj tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao šta se dogodilo ćutao sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.
Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje učešće u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada treba da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za utjecaj moga grijeha na druge.
Predrag Banović: Proklinjem svoje ruke što su nanijele bol nevinima
Banović: 8 godina zatvora
Bio je stražar u logoru Keraterm u Prijedoru 1992. godine. Banović je učestvovao u zlostavljanju i progonu zatočenika, zatim u ubistvu pet logoraša, koje je bilo posljedica njihovog premlaćivanja, kao i u premlaćivanju 27 zatočenika pomoću bejzbol, policijskih palica i kablova s gvozdenim kuglicama. Osuđen je na 8 godina zatvora.
– Kroz dosadašnji postupak ja sam u pritvoru doživio prosvjećenje. Sakupio sam snage da se suočim s istinom i samim sobom. To me je i opredijelilo da svoju izjavu o krivici promijenim. Proklinjem to vrijeme rata i mržnje. Žao mi je što tada nisam pronašao načina da izbjegnem mobilizaciju i svoje učešće u logoru. Žao mi je i svih žrtava i proklinjem svoje ruke što su na bilo koji način nanijele bol nevinim ljudima. Želio bih da se ove moje riječi, iskrene riječi, shvate kao lijek ranama i kao put ozdravljenja i pomirenja svih u Prijedoru, onako kako je bilo prije rata.
Miroslav Bralo: Stidim se naših zlodjela
Bralo: 20 godina zatvora
Bio je pripadnik “Džokera”, jedinice Vojne policije HVO-a, koja je djelovala prvenstveno u regiji Lašvanske doline u srednjoj Bosni tokom 1993. godine. Bralo je počinio niz strašnih zločina i osuđen je za ubistvo pet ljudi i pomaganje u ubistvu 14 bošnjačkih civila, od kojih je bilo devetero djece. Okrutno je silovao i mučio jednu Bošnjakinju i držao je zatočenu oko dva mjeseca, tokom kojih su je, po želji, zlostavljali i drugi. Osuđen je na 20 godina zatvora.
– Kao čovjek svjestan sam da se radi o mojim zločinima koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Želio bih da se izvinim i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima. I svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima. Ja sam uvijek znao da je to djelovanje pogrešno i da će svako znati da je pogrešno, i da za to ne može biti opravdanja. Ja sam svjestan da sam se loše ponašao i ovo pismo pišem svojim riječima. Naša zlodjela su bila tako strašna – mislim i na ostale – mi smo svejedno nastavljali i pokušavali da ih opravdamo. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješna vojnika. Danas se stidim toga, stidim se svog ponašanja. Ne. To nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tome času dobar vojnik u meni je nestao, utihnuo.
Ranko Češić: Osjećaj krivice teži je od zatvora
Češić: 18 godina zatvora
Bio je pripadnik Teritorijalne odbrane (TO) bosanskih Srba pored Brčkog te pripadnik specijalnog policijskog voda u stanici policije Brčko 1992. Jedan od zadataka bio mu je da uhapsi nesrbe i dovede ih na ispitivanje u policijsku stanicu ili u zatočenički logor Luka, gdje je tukao, ponižavao i ubijao zatočenike. Priznao je da je ubio ukupno 10 osoba, od kojih su dvije umrle usljed posljedica premlaćivanja, a osam drugih iz vatrenog oružja. Osuđen je na 18 godina zatvora.
– Najprije želim bez lažne patetike koja bi prouzrokovala bol porodicama da izrazim svoje najdublje kajanje za sva zla koja sam počinio. Nisam želio na ovoj raspravi da dovodim svoju rodbinu ili prijatelje da govore lijepe stvari o meni, jer nisam želio da s tim još više zadajem bol žrtvama, kao i porodicama žrtava. Ja mogu da poručim da ne bih želio da iko uradi ovako kao ja i, prema tome, samo mogu reći da nije samo zatvor kazna nego je teže živjeti sa osjećajem krivice u sebi.
Miroslav Deronjić: Klanjam se sjenama nedužnih žrtava u Glogovi
Deronjić: 10 godina zatvora
Bio je vodeća politička ličnost bosanskih Srba u Bratuncu i oko njega. Osmog maja 1992. izdao je naređenje bratunačkoj TO, kao i policijskim snagama u Bratuncu, da napadnu i spale jedan dio obližnjeg nebranjenog sela Glogova. U tom napadu ubijeno je 65 bošnjačkih civila, uništeni su domovi, privatna imovina i džamija, a znatan dio Glogove sravnjen je sa zemljom. Osuđen je na 10 godina zatvora.
– Svjestan sam da nikakva kazna ne može izmiriti moje račune s mrtvima i živima. Volio sam te gradiće u istočnoj Bosni. Danas oni ne vole mene. Odrekli su me se i to je moja kazna. Ne postoji veća. Časni Sude, klanjam se sjenama nedužnih žrtava u Glogovi. Sve što sam uradio u ovom sudu, ako to išta vrijedi, poklanjam njima, u nadi da će to bar malo ublažiti bol njihovih najbližih.
Damir Došen: Zlo se dogodilo, zlo se ne smije ponoviti niti se smije zaboraviti
Došen: 5 godina zatvora
Bio je vođa smjene stražara u zatočeničkom logoru Keraterm u Prijedoru 1992. Dozvolio je progone i nasilje nad zatočenicima u logoru, uključujući premlaćivanja, silovanje, seksualno zlostavljanje, kao i maltretiranje, ponižavanje, psihološko zlostavljanje i ubistva. Osuđen je na 5 godina zatvora.
– Kriv sam zato što sam pristao da budem u Keratermu. Kriv sam zato što im više nisam pomagao. Zbog toga sam kriv pred Bogom, pred tim ljudima i pred vama, časni Sude. Žao mi je svakog čovjeka koji je propatio, svake porodice koja je ostala bez svog bližnjega, svakog djeteta koje je ostalo bez oca, žao mi je svake majke koja je ostala bez sina. Želim da ove moje riječi svi čuju, posebno moje komšije koje su bile zatvorene samo zato što nisu bili Srbi. Zlo se dogodilo, zlo se ne smije ponoviti niti se smije zaboraviti.
Dražen Erdemović: Žao mi je svih žrtava
Erdemović: 5 godina zatvora
Bio je vojnik 10. diverzantskog odreda vojske bosanskih Srba. Nakon zauzimanja Srebrenice od srpskih snaga u julu 1995., učestvovao je u pogubljenju stotina nenaoružanih Bošnjaka iz te enklave. Bio je prva osoba koja se potvrdno izjasnila o krivici pred Međunarodnim sudom. Osuđen je na 5 godina zatvora.
– Želio bih reći da mi je žao svih žrtava, ne samo tih žrtava što su stradale tada na tom imanju nego i svih žrtava, nema veze koje su nacionalnosti. Izgubio sam dosta dobrih prijatelja raznih nacionalnosti, sve zbog tog rata, a uvjeren sam da ti svi moji prijatelji nisu bili za rat isto kao i ja…
Miodrag Jokić: Neko treba da otvori proces prihvatanja krivice
Jokić: 7 godina zatvora
Bio je komandant 9. vojno-pomorskog sektora (VPS) Jugoslovenske ratne mornarice, koja je bila odgovorna za napad na Dubrovnik i njegovu okolicu krajem 1991. Osuđen je na 7 godina zatvora.
– Osjećao sam potrebu da se odgovorno, društvo, otvoreno i iskreno suočimo s učinjenim ratnim zločinima. Vjerovao sam da je važno započeti saradnju s Tribunalom i da, bez obzira na sve otpore i nerazumijevanje javnosti, neko definitivno treba da otvori proces prihvatanja krivice, izvinjenja žrtvama i, u krajnjem cilju, ljudskog pomirenja s okruženjem.
Dragan Kolundžija: Pravnički – kriv sam, ljudski – žao mi je
Kolundžija: 3 godine zatvora
Bio je vođa smjene straže u zloglasnom logoru Keraterm u Prijedoru 1992. Osuđen je na 3 godine zatvora.
– Danas, pravnički – kriv sam, želim da dodam iskreno ljudsko – žao mi je. Žao mi je svih ljudi koji su bili u Keratermu i njihovih familija. Cijeloga svoga života sam se trudio da ne činim drugome što ne želim sebi. Da li svojom slabošću ili odlučnošću podbacio sam u ključnom trenutku. Za postojanje logora sam saznao kada sam tamo raspoređen kao rezervni policajac. Čitavo vrijeme svoga rada sve ljude sam gledao jednako, bez obzira da li sam ih poznavao ili ne. Događaji koji će slijediti pokazaće da sam bio naivan.
Darko Mrđa: Teret će me pratiti do groba
Mrđa: 17 godina zatvora
Tokom 1992. bio je pripadnik tzv. Interventnog voda specijalne policijske jedinice bosanskih Srba u Prijedoru. Zajedno s drugim pripadnicima tog voda lično je učestvovao u izvođenju, čuvanju, provođenju, strijeljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. Samo 12 muškaraca preživjelo je taj pokolj. Osuđen je na 17 godina zatvora.
– Ja znam da porodice ljudi koji su izgubili život 21. avgusta 1992. godine u meni gledaju ubicu i da im je moje izvinjenje neiskreno. Ipak, ja želim da im se najiskrenije izvinim i spreman sam za počinjeno djelo i da dobijem i da izdržim zasluženu kaznu. Nadam se da će moje priznanje i kajanje bar malo doprinijeti tome da se ovakve stvari više ne dešavaju na našim prostorima. Nadam se da ću ovim ohrabriti i druge da učine isto što i ja, jer samo na taj način mogu skinuti dio velikog tereta koji ja nosim već ovih 11 godina. Znam da će me to pratiti i do groba. I još jednom bih zamolio da prime moje lično izvinjenje. Izvinio bih se svim žrtvama i njihovim porodicama“.
Dragan Nikolić: S većinom mojih žrtava sam odrastao
Nikolić: 20 godina zatvora
Bio je upravnik zatočeničkog logora Sušica, koji su srpske snage osnovale u Vlasenici 1992. Dok je bio upravnik logora, učestvovao je u stvaranju i održavanju atmosfere terora i sistematskog sadizma za muslimanske i druge nesrpske zatočenike. Lično je ubio devet ljudi, a druge zatočenike je mučio i premlaćivao. Pod njegovim vodstvom žene svih starosnih doba silovane su i seksualno zlostavljane. Osuđen je na 20 godina zatvora.
– Stvarno osjećam veliku dozu sramote, stida, jer kao što je i ovdje spomenuto, u Sušici sam ja bio s jedne strane s oružjem i uniformom, a s druge strane bile su žene koje su godina moje majke, bila su djeca, bili su moji drugovi s kojima sam godine provodio u kafeima, sportskim terenima, na ljetovanjima. I zaista kad se o tome razmisli, to ostaje jedna vrsta noćne more kad se sjetite svih tih likova, svega toga što se dešavalo. Često sebi postavljam pitanje: zašto, kako? Imao sam dosta vremena, 11 godina je prošlo, ali teško mogu da nađem odgovor na to pitanje. Zaista se kajem. Ja najbolje znam šta osjećam. Moje kajanje dolazi iz mene samoga, jer veliku većinu ljudi ja sam poznavao odmalena. Zajedno smo odrasli, neki su mi bili komšije.”
Momir Nikolić: Želim da organi RS i svi pojedinci koji su učestvovali u zločinu slijede moj put
Nikolić: 20 godina zatvora
Bio je pomoćnik komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove vojske bosanskih Srba. Nikolić se nalazio u središtu zločina koji su počinjeni nakon pada Srebrenice u julu 1995. Nije se ničemu usprotivio što mu je bilo izneseno kao plan: da se muslimanske žene i djeca deportiraju, a da se muškarci muslimani odvoje, pritvore i na kraju pobiju. Nije učinio ništa da spriječi premlaćivanja, poniženja i ubistva hiljada Bošnjaka i lično je koordinirao otkopavanje i ponovno zakopavanje tijela žrtava. Osuđen je na 20 godina zatvora.
– Svjestan sam da mrtve ne mogu vratiti, da porodicama svojim priznanjem bol ne mogu ublažiti, ali sam ovim činom želio da doprinesem da se napokon sazna potpuna istina o Srebrenici i njenim žrtvama, da organi Republike Srpske i svi pojedinci koji su učestvovali u zločinu slijede moj put, priznaju svoje učešće i krivicu, predaju se i odgovaraju za ono što su uradili. Priznanjem da sam želio da pomognem Sudu i Tužilaštvu da dođe do potpune istine i da svjedoke, žrtve zločina, njihove majke, braću i sestre ne izlažem novim patnjama i da ih ne podsjećam na tu užasnu tragediju.
Dragan Obrenović: U tom vihoru strašne nesreće desio se i užas, užas Srebrenice
Obrenović: 17 godina zatvora
Bio je viši oficir i komandant u vojsci bosanskih Srba u julu 1995. Osuđen je za progone i ubistva stotina civila Bošnjaka u Srebrenici i oko nje na 17 godina zatvora.
– Ko je prije toga mogao vjerovati da užas rata može postati svakodnevnica? Ko je mogao vjerovati da to može biti sastavni dio života? Užasom okruženi, mi smo se na njega navikli i tako živjeli. U tom užasu desile su se stvari koje su radili ljudi koji se poznaju međusobno, koji se znamo i koji smo do juče živjeli pa skoro kao familija. U Bosni je komšija više od rođaka. U Bosni je ispijanje kava s komšijom ritual. To smo pogazili i zaboravili. Izgubili smo se u mržnji, u brutalnosti. U tom vihoru strašne nesreće i užasa desio se i užas, užas Srebrenice. Ovdje sam pred časnim Sudom sa željom da se čuje moj glas kajanja. Dugo sam razmišljao i jedna uvijek ista misao me prati – krivica. Grijeh kao slika koja se ne miče ispred mene. S nelagodom izgovaram ovu istinu. Kriv sam za sve što sam onda učinio, bolno pokušavam da to izbrišem i da budem onakav kakav onaj put nisam bio. Ostali su grobovi, izbjeglice, sve razoreno i nesreća opšta. Dio odgovornosti za to snosim i ja. U ovim našim ratnim stradanjima niko nije izašao kao pobjednik. Ostali su svi da pate. Na svim stranama ostao je bol. Pobijedila je patnja i nesreća, kao posljedica slijepe mržnje i nerazuma. Duh te nesreće ostao je još uvijek da se vijori našim napaćenim bosanskim brdima i trebaće godine da prođu da se izbrišu tragovi tog užasnog rata, da se ponovo zapuše ognjišta, a možda desetine godina da zarastu rane u dušama naroda.
Biljana Plavšić: Jedino mogu da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost
Plavšić: 11 godina zatvora
Bila je vodeća politička ličnost bosanskih Srba i zauzimala je visoki položaj prije, tokom i nakon agresije na BiH 1992.-1995. godine. Učestvovala je u progonu Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 bh. općina. Podržavala je kampanju etničkog razdvajanja, koja je imala za posljedicu smrt hiljada civila i protjerivanje hiljada ljudi u veoma brutalnim uvjetima, time što je pozivala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u ostvarivanju cilja razdvajanja etničkih grupa upotrebom sile. Osuđena je na 11 godina zatvora.
– Postoji pravda koja zahtijeva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtjevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi – da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzete gorčinom, koja često postaje mržnja, i koja je – na kraju – samouništavajuća.
Ivica Rajić: Žrtve su bile nepotrebne, baš kao i rat između dva prijateljska naroda
Rajić: 12 godina zatvora
Bio je 1993. komandant jedinica snaga bosanskih Hrvata u Kiseljaku. Komandovao je snagama koje su napale i opljačkale selo Stupni Do, što je rezultiralo smrću najmanje 37 bošnjačkih civila i uništenjem sela. Snage pod njegovom komandom također su izvršile napad na obližnji gradić Vareš i zatočile oko 250 muškaraca Bošnjaka, fizički i psihički zlostavljale njihove porodice i druge stanovnike, te seksualno zlostavljale žene. Osuđen je na 12 godina zatvora.
– Hrabro i odgovorno ću prihvatiti kaznu koju mi odredite. Žao mi je svih žrtava u Stupnom Dolu i Varešu. Te žrtve su bile nepotrebne, baš kao i rat između dva prijateljska naroda. Obiteljima stradalih upućujem ispriku i svoju najiskreniju sućut za svu bol koju trpe zbog gubitka svojih najmilijih. Ona je iskrena iz srca, jer razumijem tu bol zato što je taj rat takvu bol donio i u moju obitelj, kao i u brojne druge obitelji neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Sve te žrtve zaslužuju istinu i pravdu.
Duško Sikirica: Želio bih vratiti vrijeme unazad i postupiti drugačije
Sikirica: 15 godina zatvora
Bio je komandant obezbjeđenja u zatočeničkom logoru Keraterm u Prijedoru 1992. Znao je za nehumane uvjete u logoru, kao i da su zatočenici premlaćivani, silovani, seksualno zlostavljani i ubijani. Nije spriječio ljude izvan logora da ulaze u logor i zlostavljaju zatočenike. Također je ubio jednog zatočenika u logoru tako što mu je pucao u glavu. Osuđen je na 15 godina zatvora.
– Nakon što sam vidio i shvatio posljedice, želim da kažem ovom vijeću da strašno žalim zbog svega što se odigralo u Keratermu dok sam ja bio tamo. Osjećam samo žaljenje za sve živote koji su izgubljeni i živote koji su narušeni u Keratermu i Prijedoru 1992. u događajima kojima sam, nažalost, i ja doprinio. Naročito mi je žao što nisam imao dovoljno moralne hrabrosti i moći da spriječim neke ili sve one grozne stvari koje su se dogodile. Želio bih biti u stanju vratiti vrijeme unazad i ovaj put postupiti drugačije nego tada.”
Milan Simić: Ne napušta me osjećaj krivice
Simić: 5 godina zatvora
Tokom 1992. godine bio je pripadnik Kriznog štaba bosanskih Srba i predsjednik Skupštine općine Bosanski Šamac. Zajedno s nekoliko drugih muškaraca, lično je pretukao četvoricu zatočenika u osnovnoj školi u Bosanskom Šamcu, kao i jednog muškarca za kojeg se znalo da boluje od srčane bolesti. Nogama je udarao te muškarce u predio genitalija i tokom premlaćivanja ispaljivao metke iznad njihovih glava. Osuđen je na 5 godina zatvora.
– Prije svega, želim da izrazim moje iskreno žaljenje i kajanje zbog onog što sam učinio mojim sugrađanima i prijateljima u osnovnoj školi. Nažalost, ja sam svega postao svjestan tek nakon toga i, iako mi je odmah bilo jasno da je nemoguće ispraviti to što sam učinio, savjest mi je nalagala da bar uputim izvinjenje ljudima kojima sam nanio bol. To sam ja učinio, ali pored mog iskrenog žaljenja i kajanja i ličnog izvinjenja koje sam im uputio, nije me napuštao osjećaj krivice koji osjećam i danas.
Stevan Todorović: Želim da iskupim svoje grijehe prema ljudima i prema Bogu
Todorović: 10 godina zatvora
Bio je načelnik policije i član Kriznog štaba bosanskih Srba u Bosanskom Šamcu tokom 1992. i 1993. Vršio je progone nesrpskih civila na političkim, rasnim i vjerskim osnovama. Tokom perioda od osam mjeseci tukao je i mučio muškarce, te naredio i učestvovao u ispitivanju zatočenika i prisiljavao ih da potpišu lažne izjave. Izdavao je naređenja i direktive koji su kršili pravo nesrpskih civila na jednakost pred zakonom. Osuđen je na 10 godina zatvora.
– Moja želja i nada je, a to zavisi od vas, gospodo sudije, da se vratim u ono lijepo predratno stanje, kada su svi u Bosni živjeli složno i srećno. Ja, nažalost, ne mogu da promijenim prošlost. Ja želim i spremam sam, ako mi date šansu, da probam da popravim budućnost. Također sam spremam da svim svojim naporima u toj novoj multietničkoj Bosni pozitivno utičem na okolinu da se međuetničke rane što prije zaliječe i da ljudi i narodi žive u slozi i međusobnom uvažavanju, te da na neki način iskupim svoje grijehe prema ljudima i prema Bogu.
Dragan Zelenović: Nikakva kazna ne može izbrisati traume žrtava
Zelenović: 15 godina zatvora
Bio pripadnik Vojske Republike Srpske i de facto vojni policajac u Foči u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Silovao je i mučio nekoliko zatočenih žena i djevojaka Bošnjakinja, uključujući djevojčicu od 15 godina. Ženama koje su se opirale njegovim seksualnim napadima prijećeno je smrću ili su premlaćivane. Osuđen je na 15 godina zatvora.
– Poučen biblijskom porukom da se istine ne treba bojati, jer jedino ona može svima pomoći, ja sam priznao svoju krivicu i spreman sam snositi posljedice svih svojih nepromišljenih postupaka. Znam da nikakva kazna ne može izbrisati traume žrtava zbog patnje koju su nezasluženo pretrpjele, ali vjera nas uči kako je priznanje da je nekome učinio nepravdu najbolji put da mu pomognemo.
Autor: B. TURKOVIĆ – avaz.ba
