Hrvatski historičar Josip Mencin (1886): Bosna je čista [od] hrvatske i srpske narodnosti

Josip Mencin, hrvatski historičar i geograf, rođen je u seocu Završju pokraj Karlovca 10. augusta 1856. godine. Gimnazijske nauke završio je u Karlovcu i Zagrebu, a univerzitetske u Zagrebu, gdje je položio ispit za profesora historije i geografije u srednjim školama.

Privremeno je predavao u osječkoj gimnaziji, potom zagrebačkoj i bjelovarskoj. Pravim profesorom imenovan je u zemaljskoj velikoj realnoj gimnaziji u Osijeku godine 1887. Na osječkoj realci predaje do 1888., kada je premješten u rakovačku realnu gimnaziju. Posljednje desetljeće života (1890-1900) provest će kao profesor kraljevske realne gimnazije u Petrinji.

Oboljevši od upale pluća preminuo je 21. decembra 1900., (kratko vrijeme nakon svoje supruge), u punoj životnoj snazi, ostavljajući za sobom troje nejake i nezbrinute dječice.

Osim mnogobrojnih članaka koje je napisao ili uredio za Hrvatsku enciklopediju, štampanu 1887. godine, za boravka u Osijeku izdao je i dvije knjižice: Kratka poviest i zemljopis Bosne (1886) i Bugarska (1887).

U knjižici Kratka poviest i zemljopis Bosne (1886), na 54 strane daje kratak, ali slikovit opis Bosne s potkraj 19. stoljeća, između ostaloga, narod u Bosni naziva Bošnjacima islamske, katoličke i pravoslavne vjere:

Žiteljstvo.

Žiteljstvo je skoro čisto narodnosti hrvatske ili srbske, te imade Bosna po popisu od 1./5. 1885. 1.336.091 žitelja, po vjeri imade 492.710 muhamed., 571.250 grč.-izt., 265.788 rim.-kat, 5805 jevreja, a inih 538. Najgušće su naseljeni okruzi sarajevski i banjalučki, a najslabije mostarski. Što se tiče narodnosti, to se malo koji nazivlje Hrvatom, već ili po pokrajini (Bošnjak, Hercegovac) ili po vjeri (Turčin, Srbin, Latin).

Bošnjaci su kršna rasta, tiela snažna, liepo srašteni, žene su ovisoke te se rano razviju. Hrana jim je jednostavna, a ponajviše se hrane mliekom, kruhom, suhim mesom, kukuruzom i lukom; odielo jim je jednostavno i orientalnoga kroja, a odievaju se i gradjani i seljani jednako u zimi i ljetu. Cielo žiteljstvo stanuje u 47 gradova, 31. trgovištu, te 5261 selu. (Josip Mencin, Kratka poviest i zemljopis Bosne, Tisak Dragutina Laubnera, Osiek, 1886, str. 17-18.)

O obrtu u Bosni kaže sljedeće:

Obrt je u Bosni još skora sav kućni, Bošnjak do danas nije imao velikih zahtjeva, on je volio liepo oružje, noževe i t. d., zato je željezarski obrt bio najbolje razvijen u Bosni, a potreba se je podmirila domaćim radom, nu odkako su vrata otvorena zap. evropejskoj konkurenciji, nazaduju i nožari i kotlari, jer tvornica to priredi ljepše i uz jeftiniju cienu. Strojarstvo je razvijeno po svuda, pa uslied toga remenari i kožari su najobičniji zanatlije u Bosni. U kućah prave veoma liepih stvari, žene znadu umjetno vezti raznobojnom vunicom te zlatom i srebrom, osobito pregače, torbe, pojase, čarape, torbake i t. d. Za domaću porabu tke se i platno i sukno, a ćilimi i ćebeta iz Sarajeva, Foče, Zenice i Visokoga su poznati i izvan Bosne. Danas je Bosna već poplavljena zap.europ. industrijom te će ova svojimi fabrikati polahko iztisnuti domaću kao i hod nas u Hrvatskoj. (Ibid., str. 15.)

Nakon ovih navoda hrvatskog historičara Josipa Mencina, tvrdnja da su Bošnjaci izmišljeni narod iz 1993., i da je riječ o “poturčenim” Srbima ili Hrvatima (ovisi s kakvim fašistima polemišete), zvuči i besmisleno i nadasve fašistički. Naprotiv, nakon višedecenijske velikosrpske i velikohrvatske politike ugnjetavanja i preobraćenja Bošnjaka pravoslavne i katoličke vjere, nekadašnji Bošnjaci grčke istočne i latinske vjere postali su posrbljeni i pohrvatljeni narod, koji ne samo da se odrekao svoje višestoljetne historije, već prezire i negira sve bosansko i bošnjačko onima koji si nastavili da njeguje, sada već, milenij dugu bosansku historiju.

Piše: Resul Mehmedović

Dialogos