Da li treba onemogućiti izlazak na izbore političkim subjektima koji se baziraju na etničkom,…

Da li treba onemogućiti izlazak na izbore političkim subjektima koji se baziraju na etničkom, nacionalnom, religijskom, entitetskom kolektivitetu?

U ovakvom sustavu, čak i najzagriženiji anarhosindikalistički komunista kada ga ubacite u mašinu dejtonskog sustava ili našega višestranačja na kraju izađe kao nacionalista pa čak u pojedinim slučajevima i šovinista.

(Salmedin Mesihović – tacno.net)

U toku 2013. god. u seriji tekstova pod skupnim nazivom „Filipike“ sam započeo sa dubinskim i detaljnim analiziranjem zašto naš višestranački sustav ne funkcionira. Tada sam, mislim, uspješno detektirao prvi problem, a to je da u tome razdoblju nijedna politička stranka nije bila demokratska. To je značilo da te 2013. god. demokratsko načelo (jedan član – jedan glas) u izboru rukovodstava i izbornih listi nije primjenjivao nijedan politički subjekt. Po tom pitanju do danas su se stvari značajno promijenile. Konkretno Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine je prešla na funkcioniranje po načelima neposredne/direktne demokratije, a postoje indicije da će se slični procesi odvijati i u drugim političkim subjektima. Znači „ipak se okreće“….

Pored nedemokratičnosti, sada ne svih, ali još uvijek većine političkih stranaka, postoji još jedan temeljni problem, ili bolje rečeno iskonski, izvorni grijeh našeg višestranačja. A to je da velika većina političkih subjekata temelji svoje osnivanje, funkcioniranje i djelovanje po načelu zaštite i promocije etničkog, nacionalnog, religijskog ili entitetskog obrasca i kolektiviteta. To je ustvari „izvrnuta logika“ višestranačkog sustava, jer teorijski gledano višestranački sustav je zamišljen kao razbijanje monolitnosti političkog djelovanja i razmišljanja ili nekog samo jednog političkog kolektiviteta. Umjesto toga, kod nas je višestranački sustav poslužio upravo suprotnom, tj. homogenizaciji unutar određenih kolektiviteta. Sve izvan poziva na jedinstvo tih kolektiviteta se smatra izdajom, nečim što ne treba tolerirati, nečim manje vrijednim i sl. Ta apsurdna situacija je prirodno sasvim neodrživa i mora se riješiti.

Svugdje u svijetu, gdje postoji normalni višestranački sustav, stranke se obrazuju, funkcioniraju i djeluju po nekom logičkom ideološkom obrascu koji se bazira na društvenim, ekonomskim, socijalnim ili vrijednosnim načelima. Najveći kuršlus u odnosima sa Euroatlanskim integracijama jeste što EU i USA toleriraju da kod nas postoji ono što kod njih ne može postojati, tj. stranke koje nisu ideološki profilirane, nego su puki obrazac nekog etničkog ili religijskog kolektiviteta. Sasvim je prirodno da se u demokratskim društvima i demokratskim državama za narodnosna, religijska i druga prava brinu nacionalna, kulturna i prosvjetna društva, a ne političke stranke. U suprotnom, ako u nekoj državi nisu građanima zagarantirana njegova etnička, nacionalna, jezička, religijska, vjerska prava onda ta država nije uopće demokratska, pa je samim tim i višestranački sustav u njoj besmislen.

Kod nas problem sa dominiranjem stranaka baziranih (i programski i funkcionalno) na etnonacionalnom i religijskom obrascu traje od samoga početka tzv. višestranačkog sustava. Kada je prije 25 godina započinjalo osnivanje političkih stranaka, postojala je ideja da se zabrani njihovo organiziranje po „nacionalnoj osnovi“ (kod nas se, posebno u običnom narodu, nacionalno, narodnosno i religijsko često miješaju ili nadopunjavanju iako su teorijski to tri različita pojma sa različitom sadržinom). Međutim, takav u onim uvjetima razložan i dobar prijedlog je naišao na otpor u određenim strukturama, posebno kod utjecajnih pojedinaca. Nažalost, pet godina kasnije, Dejtonskim sporazumom je napravljen takav legalistički sustav koji garantira automatsku dominaciju samo onih političkih subjekata koji se baziraju na načelu zaštite i promocije etničkog, nacionalnog, religijskog ili entitetskog obrasca. U ovakvom sustavu, čak i najzagriženiji anarhosindikalistički komunista kada ga ubacite u mašinu dejtonskog sustava ili našega višestranačja na kraju izađe kao nacionalista pa čak u pojedinim slučajevima i šovinista.

Znači imamo strukturalnu grešku koja se mora razriješiti na bilo koji način. Jedno od rješenja jeste da se izlazak na izbore onemogući svim onim političkim subjektima koji su:

1. Nedemokratski, znači ne primjenjuju neposrednu demokratiju u svome unutarnjem statutarnom uređenju.
2. Neideološki, znači baziraju se (programski i funkcionalno) na tzv. zaštiti i promociji etnonacionalnih i religijskih kolektiviteta.

Da bi se realizirao u praksi ovakav model definiran pod tačkom 2., potrebno je donijeti određene promjene, bolje rečeno nadograditi sadašnji izborni zakon. Te promjene ili nadogradnje bi podrazumijevale i uvođenje tzv. obavezne nacionalne kvote iz reda tri konstitutivna naroda i Ostalih na izbornim listama svih političkih subjekata koji izlaze na izbornu trku. Znači svaki politički subjekt koji izlazi na izbore bi morao na svojim izbornim listama za BiH, entitetske i kantonalne nivoe da ima najmanje 20 % pripadnika konstitutivnih naroda i najmanje 10 % iz reda Ostalih. To bi npr. na primjeru jedne od stranaka izgledalo ovako: SDS (Srpska demokratska stranka) bi na svojoj izbornoj listi za Narodnu skupštinu Republike Srpske morao imati najmanje 20 % Bošnjaka, 20 % Hrvata, 10 % Ostalih i najviše 50 % Srba. Inače, ako su sva tri konstitutivna naroda po odluci Ustavnog suda konstitutivna na cijeloj teritoriji i iako za Vijeće ministara BiH i entitetske vlade postoje propisane nacionalne kvote, onda je sasvim nelogično da su stranačke izborne liste (na osnovi čijih uspjeha se biraju navedene vlade) jednonacionalne ili sa izrazitom većinom samo jednog konstitutivnog naroda. Uvođenje navedenih kvota bi se spriječilo i izvrtanje i zloupotreba tačke pod brojem 2. To bi bilo jedno efikasno, efektivno i funkcionalno rješenje za prevazilaženje problema uspostave vlasti, jer bi automatski dovelo do ukrupnjivanja političke scene.

 

Publicola