Iako, odmazdu „velikog vođe“ sam i na vlastitim plećima imao priliku osjetiti. No, ni u mojem mu slučaju nije išlo. Likovati je mogao tek na preživljenom mi fizičkom premlaćivanju. Ali, nije me prisilio i da o zlu koje čini ušutim. Neće me ušutjeti ni priredi li mi, osim ako me fizički ne likvidira, istu ili sličnu priču ponovo. Naprotiv. O svakom, pa i njegovu zlu ću i u budućnosti zboriti. Jer, nijedno zlo nije dovijeka – siguran sam, dovijeka neće biti ni njegovo. Kraj su, uostalom, doživjeti morali od Čovića mnogo beskrupulozniji – kad-tad, to će morati i on sam.
Slavo Kukić – Tačno.net
Zbog navodnih zločina tijekom ratnih godina nedavno uhitiše desetoricu posavskih Hrvata – što je, takav je dojam, najvažnija tema ove zemlje, pa i njezina susjedstva. I osobno sam, dakako, od novinara „bombardiran“ pitanjima u vezi s tim. Jesu li, pitaše me, uhićeni Posavljaci činili ratne zločine – i nisu li, eventualno, ratni zločini samo izgovor za nastavak politike kojoj je cilj definitivan nestanak čitavog jednog naroda u BiH?
A ja sam uporno ponavljao ono što ću i ovom zgodom. Nitko tko je činio ratne zločine, barem što se mene tiče, ne zaslužuje da rukom pravde bude zaobiđen – pa kojoj god etničkoj ili inoj grupi pripadao. Jesu li, pak, desetorica iz Posavine uhićenih među takvima, ne znam. Ali znam, i to bih, kad bi me pitali, ponovio i na eventualnom suđenju njima, da sam se u drugoj polovici 1995. godine, stjecajem okolnosti, i sam našao u Posavini – i da sam tom zgodom upoznao jednog od uhićenih. Generala Matuzovića, koji je na mene ostavio dojam časna čovjeka. I danas se sjećam priče mu kako je rat, i u njemu svakakva svijeta – i kako čini sve da nečasne, tamo gdje im je nadređen, stavi pod kontrolu i običaje ratnog prava. Iz njega, dakle, nije progovarala ni trunka mogućnosti da bi u pitanju mogao biti čovjek sklon ratnim zločinima. Sve to, naravno, ne znači kako sam u njegovu nevinost i apsolutno siguran. No, sud je mjesto na kojem se i to dokazuje, zar ne?
Nažalost, ovdje bi – a svi se kunu u neovisnost sudske vlasti – pravdu u ruke, umjesto tužiteljskih i sudskih institucija, rado preuzeli oni kojima to posao nije, političari posebice. Pri tome, matrica koju slijede od prvog do zadnjega je potpuno identična – i ona svjedoči kako se, iako je prošlo preko 20 godina, od devedesetih bogzna koliko odmakli nismo ni danas. Po njoj, uhićivanja ratnih aktera su najzorniji dokaz nacionalne ugroženosti čitava naroda. U konkretnom slučaju, dokaz su „đavoljeg plana“ protiv Hrvata, kao što su neki drugi slučajevi dokaz istog tog „šejtanluka“ protiv Srba i Bošnjaka ove zemlje. I ne samo to. Radi li se o Srbima i Hrvatima, „hladnu glavu“ zadržati ne uspijevaju ni u susjedstvu BiH. Ovih dana to se pokazuje čak i izvan mjere dobra ukusa.
O stilu novog hrvatskog premijera sam se, to nije tajna, izjašnjavao gotovo u superlativima. Ni na kraj mi pameti, međutim, da će čovjek učiniti sve kako bi me čim prije i demantirao. Jer, tako ispade, gospodinu nije najvažnija stvar jesu li optuženi činili nešto od onoga što im se stavlja na teret ili nisu. Nevažno mu je, očito, i to da su optužnice sastavljene temeljem dokumenata dobivenih od zemlje kojom kormilari. Ali, zato mu je problem činjenica da je te dokumente netko dao – a to, onda, znači da, radi li se o pripadnicima vlastita naroda, ne treba čak ni pomagati u utvrđivanju istine. Nastavi li gospodin premijer istom logikom, pričom koju fura ovih dana, i njegova briga za sunarodnike u BiH će se, kao i kod svih mu prethodnika, završavati na mahanju nacionalnim barjacima. A od njih se, pa što god tko o tome mislio, ne živi. Niti će oni zaustaviti sve intenzivnije „curenje“ Hrvata ove zemlje – što prema njegovoj, što prema drugim „matičnim“ zemljama ovog svijeta.
Uhićenje posavske desetorice je, potom, kao „kec na deset“ došlo i domaćim „zaštitnicima“ hrvatskih interesa. Među prvima se, dakako, oglasi „legendarni doktur“ – onaj isti što je priču o nacionalnoj ugroženosti unovčavao i do sada. Nećemo više tolerirati ponižavanje Hrvata, ponovo grmi Ljubić. Pa, dokle čovječe? Tu priču ponavljaš 20 godina. I dok jadni Hrvati svaki u Boga dan cure prema Njemačkoj, ti si k’o brod – sve puniji.
Krokodilske suze lije i „prvi“ u Hrvata. Iako, ne bih ruku u vatru stavio da u čitavoj ujdurmi, ako je ima, nema i njegova masla – i da je nije osmišljavao sa svojim banjalučkim pajtašom. Ostavimo, međutim, iznijetu sumnju sudu vremena. Prije ili kasnije, naime, ona će, bez da se njome mučimo danas, i tako ugledati svjetlost dana – i, ako je „veliki vođa“ s đavlom „tikve sadio“, isplivat će to na površinu i bez nas.
Ovih dana čovjek, međutim, i istim povodom, izjavi i još nešto – što, dakako, zavrjeđuje pažnju. Hrvatima se, veli, „stalno događa kriminalizacija Domovinskog rata i branitelja, gospodarstvenika, političara“. Zašto? Zbog, zaključuje „veliki vođa“, etničke strukture državnoga pravosuđa. Jer, kao, u državnom je pravosuđu tek pet posto Hrvata.
Kriminalizacija hrvatskih gospodarstvenika? Kojih? Je li kriminaliziran vlasnik grudske Violete? Nije. Naprotiv, Violeta je danas jedan od vodećih bosanskohercegovačkih brendova. A vlasnik Grafotiska? Ni slučajno. Čovjek je, dapače, primjer gospodarstvenika od kojega treba učiti. A vlasnik širokobriješkog Feala? Ni on. Sasvim suprotno, u kola mu upirati pomažu svi – jer, čovjek je svojim radom i rezultatima to i zaslužio.
Pa, tko je onda kriminaliziran? „Vođa“ se, istina, nije izjasnio. Ali, ja ću mu pomoći. Direktori javnih poduzeća – i to ne svi, samo oni koji mu nisu dopuštali da iz firmi kojima su rukovodili izvlači lovu za sebe i svoju družinu.
Ovih dana, recimo, i ne mogu se oteti potrebi da o tome javno progovorim, Sud BiH nevinim proglasi Stipu Prlića, dugogodišnjeg direktora mostarskoga HT-a, optuženog prije godinu i nešto. Kojemu je, po nalogu „velikoga vođe“ prišiveno da je, zajedno s još jednim članom uprave – koji se u čitavoj priči našao ni kriv, ni dužan, kao, eto, krunski dokaz da se radi o borbi protiv kriminala, ne i obračunu s ljudima koji pred silom ne „skidaju gaće“ – zloupotrijebio položaj i ovlasti, primao mito i sam Bog zna što sve ne. A, zbog neosnovanih optužbi troškove suda će morati snositi poreski obveznici, koji pune proračunska sredstva ove zemlje – i koji, usput, nemaju nikakve veze s njihovim krčmljenjem.
Sud je, dakako, postupao temeljem optužnice državnoga tužiteljstva, na koje se „veliki vođa“ žali da je bez Hrvata. Iako, da će optužnica protiv Prlića biti podnesena, znalo se puno prije, neposredno nakon izbora 2014. godine. Tada je lider HDZ-a, slaveći u društvu „legendarne“ Soko-grupe, i valjda temeljem pristanka ne-Hrvata u državnom tužiteljstvu, ali i ne pomišljajući da bi ga neki od judolikih sokolovaca mogao i „provaliti“ – a provalu sam bio u prilici slušati na vlastite uši – obećao kako će on, zbog svega čime ga je prethodnih petnaest godina ovaj zadužio, Prlića srediti osobno.
Zašto? Zbog čega? Zbog, da ne duljim, činjenice da radi bivšeg direktora HT-a petnaest godina nije mogao ni prismrditi ovom javnom poduzeću, kamo li iz njega izvlačiti milione kao što ih je izvlačio iz drugih – Elektroprivrede i inih. O tome, ako se već hoće, imam pravo govoriti jer sam i sam svjedok njegovih devrova u HPT-u koncem devedesetih. Za neke od njih je, uostalom, bio i optužen.
I ne samo to. Privatizacija Eroneta je na najvišoj sudskoj instanci proglašena nezakonitom, pljačkom društvene imovine – a provedena je pod njegovom dirigentskom palicom. Presudom je, usto, utvrđena i šteta koja je alkaponeovskim drpisanjem Eroneta nanesena državnomu kapitalu – ali, zbog toga nikada na odgovornost nije pozvan i političar koji ju je uzrokovao. Zašto? Još k tome, u Tužiteljstvu BiH su, da se poslužim Čovićevim vokabularom, sve sami ne-Hrvati? A, dužnost im je za učinjenu štetu državnom kapitalu ionako bila podići optužnice. Zašto to nisu i učinili? I po čijim su nalozima postupali?
Prlić mu je, da skratim, kriv jer nije pristajao na devrove koji su od njega traženi. Kriv je jer je tvrdoglavo istrajavao da se državi, ono što joj je ukradeno, vrati. I stoga je morao platiti ceh – ni kriv ni dužan čamiti po zatvorima, trpjeti javno pljuvanje, Čovićevih medijskih gurua posebice. Onih koji sve to čine, ne naroda nego vlastita dupeta radi. Jedan od tih hajvana je, zbog iskazane gorljivosti, čak i ambasadorskom pozicijom nagrađen. Nije, istina, išlo u Americi – jer, Amerikanci ne žele ni čuti, kamo li biti domaćini diplomatima koji bi kod njih zastupali državu koju svaki dan oblajavaju – ali u Evropi jeste. Što o tome mislim, pitaše me ovih dana? Za razliku od prije godinu dana, velim, mislim da je u pitanju dobra vijest. Bolje da govno smrdi po svijetu nego ovdje. Ako ništa, imat ćemo, koliko-toliko, čistiji zrak.
Zbog neodanosti „velikom vođi“, na koncu, Prlić je danas i bez posla – jer, koji ga je vrag tjerao da se zamjeri silniku kome se zamjeriti ne smije. Tobože, otkaz mu je zbog odnosa prema poslu dao direktor – čovjek, čisto da se zna o kome se radi, koji danas kao zaposlenik tuži sebe kao direktora firme kojoj je na čelu. Smiješno. Strah ih istine. A istina je da je i iza toga glavni šerif – radi poruke, da se zna kako završavaju svi koji mu ne idu niz dlaku. A siroti direktorčić je samo egzekutor. Jer, čovječuljci, nađu li se pred logikom ili-ili – ili ćeš to uraditi, ili ćeš i sam kao on završiti – puno češće pokleknu no što uspravni ostanu. Zbog toga, doduše, nerijetko, istina u drugim vremenima, i „mačka za rep povuku“. No, u momentu dok jad čine, čovječuljci o posljedicama ne razmišljaju.
Protiv „velikoga vođe“ Prlić je, ima Boga, jednu bitku ovih dana dobio. Siguran sam, dobit će i rat kojeg mu je izgonom iz firme nametnuo. Istina, posljedice će, siguran sam i u to, nakon svega osjetiti. Ali, imati će i zadovoljstvo. Jer, vlastitim će primjerom pokazati da se i protiv sile može – i da ni ona nije nesavladiva.
Što se, pak, mene tiče, ovo sam s javnošću morao podijeliti. Iako, odmazdu „velikog vođe“ sam i na vlastitim plećima imao priliku osjetiti. No, ni u mojem mu slučaju nije išlo. Likovati je mogao tek na preživljenom mi fizičkom premlaćivanju. Ali, nije me prisilio i da o zlu koje čini ušutim. Neće me ušutjeti ni priredi li mi, osim ako me fizički ne likvidira, istu ili sličnu priču ponovo. Naprotiv. O svakom, pa i njegovu zlu ću i u budućnosti zboriti. Jer, nijedno zlo nije dovijeka – siguran sam, dovijeka neće biti ni njegovo. Kraj su, uostalom, doživjeti morali od Čovića mnogo beskrupulozniji – kad-tad, to će morati i on sam. A oni koji pred njim nisu spremni bili podviti rep – među njima i moj grudski prijatelj – tada će, ako ništa, barem dobiti satisfakciju za sve muke na koje su zbog toga bili osuđeni.
