Jeftine suze i pogrešne mete u Srebrenici

Ne treba nama puno, pa da nam se krug u kojem kidamo luđačke košulje i kožu s grudi koje sve više stišće nemogućnost ostvarenja, zatvori i raspukne u novim mržnjama, povicima protiv drugog i kamenjima što se odbijaju u ogledala naše budućnosti.

Krugovi se zatvaraju pred izbore, lokalne i opće, na kojima se i mali i veliki ponašaju kao najveći, a mi biramo kao najgluplji. Krugovi se zatvaraju pred godišnjice – priznanja, nepriznanja, potpisivanja, prekršenih potpisa, ovisnosti i neovisnosti, ranjavanja, proboja, ubijanja, pokolja. Redovito, svake godine, pred istim spomenicima, nad istom zemljom, koja se nagutala krvi a mržnje nikako da izguta, kriknemo novim krikovima sebi u lice i skujemo kariku u lancu koji nas u ludilu drži. I opet, progutanih suza, lutajući od glasačkih kutija do otvorenih raki, pretvaramo se u sjene života, tvrdeći da su našu zemlju ovakvom učinili samo oni drugi.

Mašemo ostacima nečijih najmilijih

Kako nam se život sveo na izblijedjelo življenje, tako i jedni i drugi i treći jedva dočekamo da zamahnemo kostima mrtvih jednima, drugima i trećima u lice pljujući na svetu, Sestricu, smrt, prizemnim željama da dokažemo jednima drugima i trećima tko je više umirao. Mašemo ostacima nečijih najmilijih znajući da bi oni svoju smrt da mogu, gledajući u čijim je rukama i na čijim je usnama, zabranili spominjati. Jer, iskreni budimo, ni jedni, ni drugi, ni treći, nisu ginuli za one koji mašu njihovim kostima i njihovu žrtvu koriste za obračune i učvršćivanje poljuljanih stolica.

Dovoljno je vidjeti lica licemjera pred spomenicima onima čija se smrt svela na datum u rokovniku službenih putovanja i ceremonija i stavku poluperačine novca u rođakovoj cvjećarni. Zapitaju li se mahači kostima, ako već tvrde da su iskreni, zašto su spomenici pred kojima glume uzdisaje, redovito nedovršeni i gdje su novci od izvikane ljepote u kamenu nad onima koji su život dali da oni zarađuju i na vijencima?

Smrt se u Bosni i Hercegovini, gdje godinama život zapinje za prešućene kosti jednih, drugih i trećih, pretvorila u oruđe za život. Kad ne može riječima, onda se košćati obarač potegne i pukne vječito pitanje tko je koga više i bolje ubio. Pitanja oko kojih su se trebali potezati moždani obarači, padaju su u zaborav, a mozgova koji bi trebali riješiti probleme, sve je manje.

Jeftine suze

Srebreničke suze, kao i suze s mnogih stratišta diljem zemlje, uporno se iz godine u godinu pojeftino prodaju. Zaboravljamo kako ljudi u foteljama naplaćuju smrti svojih roditelja, tereteći proračune i budžete svojom tugom i pretrpljenom boli, pa se petocifreni iznosti isplaćuju za utjehu. Zaboravljamo da su za njih obljetnice tek govori napisani krupnim fontom isprintanih printerima čiji toneri trpe peračine i poluperačine novca, a da su suze samo bodovi za galamu tko je koga više ubio. I to sve dok se živi ne možemo prebrojati.

Jer, kad se živima ne može ponuditi smrt bez opterećenja tko će i hoće li imati novca za jeftini kovčeg od izvezenog pa uvezenog drveta, onda im se može ponuditi smrt nekog njihovog na oltaru i oltarima poludomovine za koju nitko od njih nije ginuo ovakvu.

Srebrenica je kamenjem u srbijanskog premijera još jednom postala tragedija bez obzira tko se prvi i u čije ime izuo i bacio cipelu, pa pokrenuo lavinu bijesa, boca, kamenja, pijeska i bliceva fotoaparata i modernih telefona. Ruku na srce, ako se već kamenjalo, bilo je nekih koji su ranijih godina došli u Potočare, pa su prošli bez kamena, a i na posljednjem pogrebu moglo se umjesto pljeskanja, zviždati onima koji su čekali s vojnom intervencijom, koji negiraju genocid nad drugima i koji su navodno slušali svojeg oca kako govori da treba žrtvovati Srebrenicu za više ciljeve i kašike kojih nema.

Za bol ne treba definicija

Srebrenički bijes, ako je uopće bačen iz ruke Srebreničana, neće vratiti mrtve i neće učiniti ni težom ni lakšom suzu nad grobnicama koje se, uz dušno poštovanje boli, sve više pretvaraju u daske loših političkih predstava. Srebrenički bijes nije nikakav korak naprijed, nego još jedno tjeranje u grob života, suživota, regije i svih misterioznih reformi koje smo lažno obećali.

Navikli smo, i jedni i drugi i treći da se, otkopavajući mrtve, živi zakopavamo. A srebrenički bijes, promašen je bijes. Jer, za nečiju bol ne treba definicija. Službeni pečat genocida je samo politička igrarija, kojom se održava kuhanje čorbe na prostorima na kojima nikada nije završen niti jedan rat.

Nitko od pogođenih srebreničkim kamenjem preživjelima nije ukrao traktor i ciglu donirane za povratak, suživot i preživljavanje. Ukrali su to oni što peru novac i na vijencima naše tuge i žive na nepogođenoj razini vadeći po potrebi naše, bolje ubijene, mrtve. Da se živi sahranimo.