Gubitak ukusa usko je vezan uz gubitak morala

Midhat Hajdarević 2016-03-15

Gubitak ukusa usko je vezan uz gubitak morala Milivoj Solar, teoretičar književnosti i sveučilišni profesor

Razgovarao Ivan Pavlović
/dalicom.eu/

Zadnjih dvadesetak godina na snazi je pobuna protiv svake teorije: pišite kako hoćete, a kritičko je ocjenjivanje nikakvo / Ne tako davno, u nacističkoj Njemačkoj i komunističkom SSSR-u, vlast se strašno bojala književnosti, a sad se nijedna vlast ne bori protiv knjige, jer to više nikoga ne zanima / Europska Unija tobože propagira toleranciju, no u kulturi se to ne vidi, ona je tu marginalizirana više kao ukras, a ne u funkciji razumijevanja svijeta / Svi će se narodi pomiriti, mislio je Goethe, u jedinstvu različitosti, no ujedinjenje nam je donijelo pomirenje samo na razini trivijalizacije / Slična eksplozija tehnologije kakva se događa danas dogodila se i u Prvom svjetskom ratu, a dogodila se i pri kraju Drugoga, to mora izazvati posljedice kojima se nitko još ne bavi kako bi trebalo / Humanističke znanosti i umjetnost mogle bi pomoći u tome da se ljudi snađu na ovom svijetu kojim dominira tehnologija, da ih se osposobi da razumiju što ona donosi, ne samo da njome ovladaju / Trendovi u obrazovanju idu u smjeru njegova ukinuća / Trebalo bi pisati i misliti na vlastitom jeziku.

Milivoj Solar, jedan od naših najistaknutijih teoretičara književnosti, profesor emeritus zagrebačkog Filozofskog fakulteta na kojem će, kao jedna od ključnih figura Odsjeka za komparatistiku, ove godine zaokružiti pedeset godina predavačkog staža, akademik i vlasnik dviju nagrada za životna ostvarenja – one iz rodne Koprivnice te državne Nagrade Vladimir Nazor, prije dva mjeseca primio je i treću – nagradu Kiklop za životno djelo. Bio je to neposredan povod da porazgovaramo o nekim od njegovih vječnih i iznimno aktualnih tema – granicama postmoderne, relativizmu i nivelaciji vrijednosnih kriterija, krizi ukusa, mogućim rješenjima, trendovima u obrazovanju, globalnoj ekspanziji tehnologije i komunikacije, pratećoj vladavini mode i trendova…

Stotinu je godina od kraja prve moderne, u međuvremenu završila je i druga, preživjeli smo i promjene koje su se najavljivale na prelasku tisućljeća – nazire li se kraj postmodernističkoj zbrci?

Čini se da kraja nema. Mislim da je dosta važno što će se dogoditi upravo s kritikom, s ocjenjivanjem, jer zadnjih je dvadesetak godina, kao nekada protiv pozitivizma, na snazi pobuna protiv svake teorije: pišite kako hoćete, sve može, a kritičko je ocjenjivanje gotovo nikakvo. Kritika, čini se, vodi unaprijed izgubljenu bitku, prije svega s reklamom, a onda možda i s modom, prvenstveno odnosom između mode i ukusa. Borba je svakako vrlo teška, no opet mislim da o toj borbi dosta toga ovisi – hoće li ostati ovakvo stanje ili neće. Sloboda kritike, koju zastupa dobar dio suvremenih književnih teorija, vodi do toga da sve ide, a ako sve ide znači da zapravo ništa ne ide, pa mislim da će se u budućnosti morati uspostaviti ipak nekakav kriterij razlikovanja između onoga što je dobro i što ipak i nije tako dobro, a kako će se to dogoditi ne znam, no svakako je usko vezano s tekućim problemom – eksplozijom komunikacije na svim razinama i pratećim tehnološkim dostignućima koja imaju svoje zahtjeve i, očito je, mijenjaju sve, a kojima se, čini se, teorija ne bavi dovoljno.

O rasapu vrijednosnih kriterija govorite i u svojoj Kritici relativizma ukusa ukazujući na paradoks „društva znanja“ koje počiva na tom radikalnom relativizmu svega pa onda i svih etičkih i estetičkih kriterija. Je li postmoderna, ukinuvši vrijednosnu opreku između visoke i niske književnosti, i konačno dokrajčila dobar ukus koji je zamijenilo jednakovrijedno sviđanje, odnosno lajkanje, trenutni dojam?

Tako je. Kada bi to sviđanje bilo utemeljeno na nekakvom širem ukusu, da ga barem jedna veća skupina ljudi prihvati i uspostavi kao kriterij, onda bih mogao reći da se događa nešto novo, no lajkanje se, mislim, svodi na to da ti se jedan dan sviđa jedno, drugi dan nešto drugo – ukus bi ipak bilo nešto što bi malo duže trajalo, znamo da se i on mijenjao kroz povijest, no opet je u nekim razdobljima nešto duže postojao kao neki opći kriterij razumijevanja i vrednovanja i na tome je stvoren kakav-takav kanon po kojem su u povijesti neka djela nezaobilazna, čitaju se i smatraju vrijednima. Ako jedan dan mislite da je dobro jedno, a potom nešto sasvim suprotno, bojim se da to neće završiti ni s čime osim nekom borbom za tržište.

Ekspanzija tehnologije još je ojačala te postmodernističke težnje?

Danas se k tome raslojila i publika – pomirenje između nekadašnja dva tipa ukusa – visokog i trivijalnog implicira da danas i jedni i drugi mogu oboje, što je mislim dosta diskutabilno. Nijedan obožavatelj trivijalne literature, primjerice, ne može pročitati Ecov U ime ruže ili Kafkin Proceskao krimić jer mu je to onda dosadno. Sumnjam stoga da se doista dogodilo pomirenje, nego je u pitanju takvo raslojavanje da postoji nekoliko institucija književnosti – ona koja brani krimiće, pa dječju književnost, znanstveno-fantastičnu… Moj kolega iz Australije izjavio je da je Shakespeare danas živ da bi pisao reklame. Je li to doista tako ili bi ipak mislio da njima nije moguće izraziti baš sve ono što želi, to je, mislim, ključno pitanje kojim se teorija, nažalost, premalo bavi.

Znači li to da smo, nakon velikih ideologija, prilike za otrežnjenje i povratak zdravom razumu, u neovisnoj i slobodnoj uspostavi vrijednosnih kriterija zajedničko pomirenje uspjeli pronaći jedino u trivijalnome?

I ja sam dugo mislio da će otrežnjenje ići u smislu povratka zdravom razumu pa sam, poput Lyotarda ili Borgesa, smatrao kako postmoderna s razlogom više ne vjeruje velikoj priči jer više nema velikih ideologija, no čini se da nije baš tako. Čitaju se evo i debele knjige, krimići danas imaju ambiciju prerasti i u kritiku društva, da ne govorimo o epskoj fantaziji kako je taj žanr zvao moj kolega Kravar. Čudno je što je književnost ne tako davno – u nacističkoj Njemačkoj potom i SSSR-ovom komunizmu, bila pritisnuta ideologijama, no kada se vlast tako strašno bojala književnosti, očito je mislila da knjiga nešto vrijedi, da je vrijedan neprijatelj, a sad se nijedna vlast ne bori protiv knjige – na snazi je krilatica „pišite što god hoćete“ pa mi izgleda da je književnost postala nešto poput hobija, kao recimo uzgajanje cvijeća – možete kaktuse, možete orhideje, maćuhice, svejedno je – neka cvate tisuću cvjetova, ha ha, jer to više nikoga ne zanima! Književnost se, nakon sloma ideologija kada je njihov pritisak doista bio veći nego možda i u cijeloj povijesti, održala ne kao suprotna ideologija, nego zato što nije bila ideologija, jer je bila nešto drugo, a to se drugo što ju je održalo danas, čini se, počelo gubiti.

U borbi za demokratizaciju vrijednosti kao jedno od temeljnih ljudskih prava izboreno je pravo na loš ukus?

Procesi globalizacije rekli su – doći će do nivelacije, a ona će se dogoditi na najnižoj razini – mobitelske poruke koje putuju svijetom kratke su i mahom govore o ugođaju i trenutnom dojmu, nema drugog sadržaja. Problem je i da je danas sve postalo igra. Očekuje li nas stoga nešto poput „igre sa staklenim perlama“ koju je Hesse izmaštao još 1942, s ključnom tezom da će nakon rata doći do pomirenja, a da će nakon toga zavladati trivijalizacija? Potom će se, kako je to prikazao, kultura raslojiti na elitnu visoku i onu nisku – kao da je pogodio ono što imamo danas – ljudi dolaze na predavanja o knjigama koje nikad nisu čitali, gledaju filmove koji ih ne zanimaju, natječu se u količini informacija… No i Hesse je izgleda shvatio da ni takva visoka, elitna igra sa znanošću i umjetnošću nije rješenje.

Koliko je toj nivelaciji kriterija doprinijela i hiperkorektnost i hipertolerancija prema svemu, kao propis i norma suvremenog svijeta, o kojoj se, kao i o ukusima, ne smije raspravljati – u protivnom se automatizmom ispada iz globalne igre?

To je mislim tekući problem, koji ja ne znam riješiti. Europska Unija tobože propagira toleranciju, no u kulturi se to baš i ne vidi, ona je tu marginalizirana više kao ukras, a ne u funkciji razumijevanja svijeta, općeg života… Svi će se narodi pomiriti, mislio je nekad Goethe, u jedinstvu različitosti, razvojem svjetske književnosti svaki će stvarati svoje i svi ćemo se čitati, no ujedinjenje nam je očito donijelo pomirenje samo na razini trivijalizacije – samo neka zvone mobiteli, a sad – je li to doista komunikacija, kultura ili jednostavno – buka, ono što je već davno Faulkner, uz bijes, parafrazirajući Shakespearea, nazvao životom koji ne znači ništa? Nekakvo će se značenje ipak morati konstituirati u svemu tome jer u protivnom bojim se za kulturu u kontekstu razvoja novih tehnologija.

Mislite na projekcije koje su donedavno bile teme znanstveno-fantastičnih distopija?

Razvoj biologije, genetske manipulacije, proizvodnja ljudi – tko će držati neki opći vrijednosni kriterij? Čitao sam svojevremeno raspravu koju su vodili Ratzinger prije nego što je postao papa i zadnji marksistički ideolog Habermas – i oni su se slagali – da nije dobro ako počnemo proizvoditi ljude, međutim nisu pronašli što bi se trebalo napraviti da se to ne dogodi jer sve što se nasluti kao tehnološko dostignuće, obično se, manje-više, i ostvari… Ja sam pisao o krizi ukusa, no gubitak ukusa uvijek je usko vezan i uz gubitak morala, a u slučaju da propadnu svi kriteriji mislim da će ne samo kultura nego i civilizacija time biti vrlo pogođene. Na koji način će se uspostaviti neki novi vrijednosni kanoni, ne znam, no mislim da je promjena tako velika što se tiče komunikacije da će ona sama sebi morati donijeti neka rješenja. Nikada na planeti nije bilo toliko ljudi, a mobitela je, primjerice, još više od njezinih stanovnika. Slična se eksplozija tehnologije dogodila i u Prvom svjetskom ratu, dogodila se i pri kraju Drugoga, a ako se i sada nešto tako slično događa, mora izazvati posljedice kojima se, bojim se, nitko još ne bavi kako bi trebalo.

Jesu li te tehnološke i komunikacijske promjene doista toliko veće i značajnije od, primjerice, Kolumbovih, Gutenbergovih ili Kopernikovih otkrića ili je ipak samo riječ o uobičajenoj fazi u povijesti kulture i civilizacije?

Velike su se promjene, dakako, događale i prije, no sve su to – od pojedinačnog otkrića do trenutka kada ono uđe u svakodnevnu svijest – bili dugotrajni procesi, a ovi se danas odvijaju munjevitom brzinom. Najveći je, vjerojatno, civilizacijski skok bio prijelaz iz usmene u pisanu kulturu, što je trajalo stoljećima, potom Gutenberg i velika otkrića – već nešto manje od jednog stoljeća, a ovi današnji događaju se u dva tjedna. U pedeset godina koliko traje moj predavački staž, promjene su iznimno velike na svim razinama i odvijaju se zapanjujućom brzinom – od svakodnevice bez hladnjaka i struje, do promjene u medijima ili u samoj struci. Dovoljno je samo spomenuti dominirajuće teorije kojima sam se pokušavao baviti kad sam počinjao studirati – od varijante blažeg, zapadnog tipa marksizma, potom egzistencijalizma, formalizma, strukturalizma, psihoanalize, do danas kada je nemoguće i nabrojati sve teorije. Takve tehnološke promjene itekako bi zahtijevale jednu veliku priču kojom se nitko ne bavi.

Može li nam tu još pomoći književnost, da shvatimo što nam se događa?

Sumnjam, no ne sumnjam samo ja. Junak Barnesove Flaubertove papigepokušao je otprilike isto – razumjeti i pronaći smisao i istinu kroz književnost i književni simbol, no na kraju nije mogao utvrditi koja je ona prava. Činjenica je i da se sve svelo na natjecanje, natjecateljsku igru, trebate samo pobijediti. Kada se govori o napretku tehnologije, obično se govori o razvoju nekih uređaja i slično, no jasno je da je posljedica da se promijenio opći tip komunikacije – prosječan čovjek veći dio vremena provodi komunicirajući preko ekrana – televizijskog, računalnog, mobitelskog, općeći sa strojevima puno više nego s ljudima…

Ne otvara li nedostatak ukusa i ukinuće kanonskih vrijednosnih kriterija i sjajan prostor za manipulaciju? Možda i za nametanje neke nove ideologije, ne tako eksplicirane, već prikrivenije sugerirane?

Manipulacija može biti iskorištena za ideologiju, no nije nužno ideologija, ona ima i elemente igre – oni koji to rade poigravaju se mogućnošću da time sugeriraju određene sadržaje koji im padaju na pamet i oduševljeni su što to mogu bez obzira ima li to ikakve ideološke predznake. Medij je ipak obrađena, a time i manipulirana poruka – na televizijskom ekranu možete vidjeti sve, a da na kraju ne vidite ništa. Na njemu je lakša manipulacija, zgodniji je za to nego, primjerice, veliki ekran, na kojem ipak imate mogućnosti bolje se koncentrirati i zapaziti više stvari. Mali ekran tjera vas na selekciju samo onoga što je istaknuto ne pokazujući vam čitavu sliku, poput slike u vijestima gdje se stvari mogu pokazati strašnijima ili manje strašnima od onoga što doista jesu. Jedan od suvremenih užasa je i to golemo mnoštvo programa – ja na kraju gledam krimiće jer su jednostavno kvalitetnije napravljeni od nekih sadržaja koji su možda ozbiljniji ili govore o relevantnim društvenim problemima. Jedan od fenomena je i da je u trendu estetizacija, ne više ružnoće, već odvratnosti – kategorija odvratnog je svakako moda, vidljiva u mnogim suvremenim serijama i svakako nova u estetici.

Upravo je selekciju, s obzirom na razvoj tehnologije i dostupnost goleme količine informacija, postalo nemoguće provoditi pa je, kako ističete, logično da se ona prepusti nekom drugom – je li stoga vladavina mode, odnosno trendova jača nego ikad prije?

Sve se doista počelo svoditi na tržište – svojevremeno sam predavao trač pa su studenti proučavajući suvremene tiskovine, uz prevlast usmenosti i slika uočili da izvještaj sa svadbe neke slavne osobe uključuje obavezno i podatak o cijeni – haljine, hrane, cipela, čitavog događaja – taj je podatak dakle čitateljima bitan, no što sugerira – ili ja to nikako ne mogu jer nisam celebrity ili uspostavlja nešto vrlo slično ukusu. Moda nudi zavodljivi ideal slobode, no po čemu na kraju odlučujete – koliko novca imate. Ona se također i svaki čas mijenja – nije problem taj da ima lošeg ukusa, nego taj da nema nikakvoga. Kant je mislio da čovjek, kao što ima sposobnost brzo naučiti materinski jezik, na sličan način vrlo brzo nauči što je vrijedno i dobro, a što nije, a ta je sposobnost danas mislim ugrožena. Ako danas mislite jedno, a sutra potpuno drugo, vi ste potpuno izgubljeni.

Ili postajete idealan potrošač?

Mogućnosti nisu beskrajne pa se sve nivelira. Ne samo u odjeći, robnim markama, nego i u mojoj struci – u suvremenim se teorijama ono što je nekad bilo, sada s malim izmjenama ponavlja, pa izgleda tobože originalno, a zapravo je stara stvar. Nivelacija je također i kultura zaborava – zaboravlja se što je bilo jučer. Možda se ipak sve svodi na to da smo počeli živjeti od danas do sutra, da smo izgubili kategorije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koje je moja generacija ipak koliko-toliko imala, svi smo bili dosta različitih uvjerenja, no opet smo mislili da će tehnologija napredovati i da će sutra biti bolje. Mlada je generacija, a vidio sam to po mnogim studentima, dosta dezorijentirana, izgubljena u prostoru i vremenu, nitko ne zna odgovor na pitanje zašto studira i što želi biti – kažu diplomat, novinar, celebrity… A to je doista ništa ili je, ako hoćete, svedeno samo na svakidašnji život.

Je li moguće, s obzirom na tehnološke promjene, ali i činjenicu kao što ističete – da je po prvi puta ovolika količina ljudi na planeti, kako je zapravo riječ o prirodnom procesu gdje se uz pomoć nivelacije, zaborava i manipulacije mnogo lakše kontrolira mase koje je sada u prvom redu ipak potrebno nahraniti pa su kultura i komunikacija i zato u potpunosti podređeni ekonomiji?

Još je Hegel sa svojom čuvenom tezom kako sova mudrosti izlazi u sumrak, tvrdio da je došao kraj povijesti jer ona sada više ne brine ni za što drugo osim kako nahraniti mase i smiriti eventualne pobune. To je s jedne strane točno, no isto su se tako i silno povećale mogućnosti manipulacije. Kamo zapravo smjera razvoj koji kao cilj ima samo nahraniti – što se na svjetskoj razini donekle i uspjelo razvojem tehnologije – to postaje sve važnije pitanje i tu, čini mi se, upravo humanističke znanosti i umjetnost mogu nešto ponuditi i možda pokazati ono što tehnologija i druge znanosti ne vide. Mogle bi pomoći u tome da se ljudi snađu na ovom svijetu kojim dominira tehnologija, da ih se osposobi da razumiju što ona donosi, ne samo da njome ovladaju.

Čini se da je u globalnim procesima ipak jednostavnije sudjelovati ako ne razumiju – slijedi li taj trend ukinuća kriterija, ukusa, koji pak za posljedicu ima lakoću manipulacije, i skorašnje ukinuće obrazovanja kao nepotrebne gnjavaže koja je uostalom u suprotnosti s globalnim trendovima?

Trendovi u obrazovanju idu u tom smjeru. Njegov ideal vidi se u sitnicama – u mojem je svijetu na moje predavanje mogao doći tko god je htio, ne samo članovi seminara, to je bio Humboltov ideal – obrazovati ljude tako da eventualno znaju kako-tako kritički misliti, dok je danas ideal suprotan te je tako nešto prema bolonjskom procesu nezamislivo – sve je podijeljeno po sektorima i seminarima, nastojte studente odgojiti u trendu, da budu dobri radnici i da znaju operirati tehnologijom. Naravno da je bitno ovladati tehnologijom jer jedino se tako može razabrati i njezine loše strane i ne podlijegati manipulaciji koju će se tek onda naučiti prepoznavati – ja recimo još uvijek pišem na pisaćoj mašini, ha ha. No teza o općem dokidanju kriterija i kritičkog mišljenja kao prikrivenoj ideji u svrhu manipulacije ipak mi se čini odviše u skladu s modernim teorijama urote. Mislim ipak da je riječ o jednom globalnom trendu koji naprosto sve ljude obuzme i još je uvijek beskrajno zanimljivo kako je netko nekad uopće povjerovao Koperniku, Galileu ili Einsteinu? Popularni prikazi fizike danas su bolje štivo od bilo kakvog romana znanstvene fantastike i pokazuju da svijet više ne funkcionira po modelu zdravog razuma i da se na njega u tom smislu više ne možete osloniti.

Je li uopće moguće pomiriti globalizaciju s težnjom za osobnošću i identitetom, s obzirom na dominirajuću vladavinu trendova ojačanu novim tehnologijama po kojoj smo svi ujedinjeni u trivijalizaciji, istim brendovima i suvremenim običajima potrošnje?

I ja bih to vrlo rado znao. Mogu jedino reći da mislim da bi trebalo ne samo pisati nego i misliti na vlastitom jeziku. Možda ipak ima nešto u kineskoj poslovici – ako govorite dovoljno dobro u svom selu, doći će cijeli svijet da vas čuje. Ne mislim da je naš jezik sad neko posebno svjetsko otkriće kako su nekada u klasičnom njemačkom idealizmu smatrali za njemački, ali jedino što može imati neku važnost i biti neki znak protesta protiv tog tipa globalizacije kao jedinstva u nivelizaciji i relativizmu svega je da na svom jeziku kažete nešto pametno. Hoće li to itko čuti, pitanje je, no gore je da nitko ništa ne kaže nego da kaže jedan pa makar ga i proglasili, kako to Nietzsche kaže, mahnitim. Tada bi ga možda netko i čuo – ako ljudi ne pišu samo zato da proizvode ono što prolazi na tržištu, nego zato što je to ipak nešto sasvim njihovo, što pripada njihovom jeziku i kulturi u širem smislu. Možda loše zvuči, no nekakvi mahniti ljudi mogli bi promijeniti stvari. Počeli smo s mahnitim Orlandom, traži se novi mahniti da zaključimo s nivelacijom.

Posljednji ste ministar kulture i prosvjete u socijalizmu, da se danas prihvatite istog posla bi li vam on bio teži ili lakši? Biste li uspostavili nekakvo Ministarstvo dobrog ukusa?

Ministarski posao je nešto sasvim drugo od onoga što ljudi misle – u tome sam se, moram priznati, vrlo teško snalazio, očito nemam taj nos za politiku pa mi je bilo beskrajno komplicirano svakodnevno donositi neke odluke koje nisu ni u kakvoj strategiji. Nakon što sam shvatio da školski sustav treba korjenite promjene, brzo su mi objasnili da to što mislim ne mogu provesti u djelo. Zauvijek sam zapamtio rečenicu svoga savjetnika – „Nećete u školstvu sve popraviti novcima, ali bez novaca nećete popraviti ništa.“

Je li onda, imamo li na umu postmoderne trendove, doista tako zazorno što ste na istoj ovogodišnjoj dodjeli nagradu dobili i vi i kolegica Celzijus?

Kada je nastao taj prijepor, vodile su se nekakve polemike koje doista nemaju nikakve veze s temom. Mislim da je to prvi puta u povijesti da sud dodjeljuje nagradu za književnost, što je također jedan od zanimljivih fenomena. Vidio sam dodjelu na televiziji i, kada bi se po televizičnosti sudilo, moram reći da gospođa Drpić svakako zaslužuje nagradu puno više od mene!