Romano Guardini i naslovnica njegove knjige o krepostima
Krepost koja je u naše vrijeme pretrpjela mnogo štete jest istinoljubivost: riječ tako shvaćena da podrazumijeva ljubav prema istini, volju da istinu treba spoznati i prihvatiti
Ona najprije znači da onaj koji govori izriče ono što jest, onako kako on to vidi i shvaća. Dakle, da ono što u sebi nosi, to također riječima izriče. Okolnosti to mogu otežati, prouzročiti nepriliku, štete i opasnost; ali savjest nas podsjeća da istina obvezuje; ona je nešto bezuvjetno, uzvišeno. O njoj se ne može kazati: Možeš reći istinu ako ti je zgodno, ili kad želiš dosegnuti neki cilj, nego: Kada govoriš, trebaš govoriti istinu; ne smiješ je prikratiti, niti mijenjati. Trebaš je uvijek i naprosto govoriti; i onda kada bi ti situacija nalagala da šutiš ili kada bi mogao na pristojan način izbjeći neko pitanje.
Bez obzira na to, čitavo naše postojanje počiva na istini, o čemu ćemo još govoriti. Međuljudski odnosi, društvene strukture, državni poredak, sve što označava uljudbu, kao i ljudsko djelo u svim njegovim bezbrojnim oblicima – sve počiva na općevaljanosti istine.
Istinoljubivost znači, dakle, da čovjek ima neproizvoljni osjećaj: istinu treba govoriti, naprosto. Naravno, još jednom naglašavamo, pod pretpostavkom da drugi ima pravo o tome biti obaviješten. Ako ne, onda je stvar životnoga iskustva i razboritosti pronaći ispravan oblik njezina neizricanja.
Mora se osim toga napomenuti da za istinoljubivost svakodnevnoga života nije svejedno posjeduje li se unutarnja sigurnost naspram različitih životnih situacija; isto tako raspolaže li se jezikom i umije li ga se brzo formulirati. Stvar je moralnoga obrazovanja o kojem se odgoj treba pobrinuti. Neke laži nastaju iz stidljivosti i zbunjenosti – a isto tako iz nedostatnog vladanja jezikom.
Posebna pitanja postavljaju ona stanja koja poznajemo iz prošlosti a i sadašnjosti: kad neka nasilnička vlast vrši nasilje nad životom i ne dopušta osobno uvjerenje. Tada je čovjek u stalnoj nužnoj obrani. Oni koji vrše nasilje nemaju nikakva prava zahtijevati istinu i znaju također da je ne mogu ni očekivati. Nasiljem jezik gubi svoj smisao. Onome pak nad kim se provodi nasilje jezik postaje sredstvom samozaštite, osim ako je situacija takva da zahtijeva svjedočenje kojim onaj koji govori riskira imanje i život. Da se to prosudi, stvar je savjesti – i onaj koji živi u sigurnijoj slobodi, prije nego to prosudi, treba se zacijelo ispitati ima li on pravo suditi.
I istina se ne samo govori, nego i čini; jer može se lagati djelima, ponašanjem i pokretima, ako oni prividno izražavaju ono što nije
U svakom slučaju istinoljubivost znači da čovjek govori istinu; i to ne samo jednom, nego uvijek iznova; tako da iz toga nastane trajni stav. Ona unosi u čitava čovjeka, u njegovu bit i djelovanje određenu jasnoću i čvrstinu. I istina se ne samo govori, nego i čini; jer može se lagati djelima, ponašanjem i pokretima, ako oni prividno izražavaju ono što nije.
No, istinoljubivost je još nešto više. Već je bilo riječi o tome da ne postoji zasebna krepost. Sigurno nam je upalo u oči da priroda ne poznaje izdvojeni, «čisti» ton, nego naprotiv ima više i niže tonove, što je dakle akord; kao što se isto tako ne pojavljuje čista boja, nego jedino s drugim bojama pomiješana. Ne može stoga postojati ni «puka» istinoljubivost; bila bi tvrda i prometnula bi se u nepravdu. Postoji živa istinoljubivost u kojoj djeluju drugi elementi dobra.
Ima ljudi koji su po naravi istinoljubivi. Prepošteni su da bi mogli lagati; preusklađeni sa sobom, ponekad se mora također reći: preponosni su na to. To je prije svega prekrasno; ali takav čovjek lagano upada u opasnost da rekne stvari neprimjerene trenucima; da druge povrijedi ili im našteti. Istina kazana u krivom trenutku ili na kriv način može nekog čovjeka također tako poremetiti da ima muku da se ponovno snađe. To nije nikakva životna već jednostrana istinoljubivost, koja škodi, štoviše razara. Postoje zacijelo trenuci kada se ne smije gledati ni desno ni lijevo, nego izići s golom istinom. No, kao pravilo vrijedi da se postoji u kontekstu uzajamnog postojanja i da u njemu, osim zahtjev za istinom, postoji obzir prema drugim ljudima. Da bi izricanje istine zadobilo istinsku ljudsku vrijednost, mora stoga biti upravljano taktom i dobrotom.
Da istina bude živa, mora joj pridoći ljubav
Istina se ne izgovara u prazan prostor, nego drugom čovjeku; odatle onaj koji govori mora osjećati kako ona djeluje na drugoga. Pavao je izrekao riječ čije se bogatstvo značenja ne može prevesti: oni kojima piše pismo, naime kršćani u Efezu, treba li bi aletheúein en agápe [istinovati u ljubavi]. Tu je glavna riječ alétheia, istina, pretvorena u glagol «istinovati», što znači «istinu govoriti, istinu činiti, biti istina» – ali u «ljubavi» (Ef 4,15). Da istina bude živa, mora joj pridoći ljubav.
Obratno, postoje i takvi ljudi u kojih se razvio vrlo jak osjećaj za drugog čovjeka. Oni odmah zamjećuju kako je drugome; osjećaju njegovo biće i stanje; shvaćaju njegove potrebe, strahove, tjeskobe, i stoga su u opasnosti da popuste utjecaju svijeta drugoga. Tada oni ne samo da imaju obzira, nego se prilagođavaju; oslabljuju istinu ili je prenaglašavaju; dopuštaju jednakost mišljenja gdje je u stvarnosti nema. Dapače, taj utjecaj već unaprijed može odrediti vlastito mišljenje tako da se ne gubi samo vanjska neovisnost govora i ponašanja, nego i unutarnja neovisnost prosuđivanja. Tu je također životnost istine u opasnosti budući da joj pripada sloboda duha da se vidi ono što jest: odlučna odgovornost koja postojano drži svoj sud naspram simpatije i spremnosti za pomoć; snaga osobe koja zna da s vjernošću istini stoji i pada vlastito dostojanstvo.
Ovdje su tako već dva elementa koja se moraju pridružiti volji za istinom kako bi nastala puna krepost: obzir prema onomu tko sluša i hrabrost kad je izricanje istine teško.
Ali tomu pripada još toga: na primjer, životno iskustvo i razumijevanje za životni put. Tko vidi život prejednostavnim, vjeruje da izriče istinu, a ustvari vrši nasilje nad njom. Ponekad taj kaže za drugoga: «Taj je plašljivac!» U stvarnosti taj čovjek nema pravocrtnost onoga koji je siguran u sebe; kolebljiv je u savjesti i ne usuđuje se djelovati. Taj sud se činio točnim; međutim, onomu koji ga je izrekao nedostajalo je poznavanje života, inače bi razumio znakove zakočenosti u drugome… Ili sud znači da je drugi drzak, ali se straši i traži da preskoči svoje unutarnje sputanosti…
Jedan prijatelj u razgovoru je primijetio: «Istinoljubivost je najsuptilnija od svih kreposti. Ali ima ljudi koji s njome postupaju kao s batinom.»
Moglo bi se o tome još toga reći. To bi iznova dovelo do uvida da živa snaga istine zahtijeva čitava čovjeka. Jedan prijatelj u razgovoru je primijetio: «Istinoljubivost je najsuptilnija od svih kreposti. Ali ima ljudi koji s njome postupaju kao s batinom.»
Na vjernosti istini počivaju svi odnosi među ljudima, čitav društveni život.
Čovjek je otajstveno biće. Kad netko stoji preda mnom, vidim njegovu vanjštinu, čujem njegov glas, mogu dohvatiti njegovu ruku; ali što je u njemu, meni je skriveno. Što je nešto bitnije, to je unutra dublje smješteno. Odatle proizlazi uznemirujuća činjenica da međuljudsko odnošenje – što znači najveći dio života – jest odnos koji se kreće iz jedne u drugu skrovitost. Što pri tom čini most? Izraz lica i pokreta, držanje, djelovanje, ipak prije svega riječ. Riječju ophodi čovjek s čovjekom. Što je riječ pouzdanija, to je ophođenje sigurnije i plodnije.
Ljudski odnosi su različite dubine i značenja. Stupnjevitost vodi preko pukoga izlaženja na kraj jednih s drugima i preko jednostavne koristi do života srca, stvari duha, pitanjâ odgovornosti, do odnosa osobe prema osobi. Put ide sve dublje u posebno, osobno-vlastito; u područje slobode, gdje zakazuje svaka računica. Istina riječi postaje stoga sve važnija. To vrijedi za sve vrste odnosa – potpuno za one na kojima počiva istinski život: prijateljstvo, zajedništvo u radu, ljubav, brak, obitelj. Ti načini zajedništva koji trebaju trajati, rasti i biti plodni moraju sve čišće urastati u istinu jedne osobe prema drugoj, inače se raspadaju. Svaka laž razara zajedništvo.
Tajna međutim seže dalje. Ne sastoji se samo u tome da svaki odnos polazi iz skrovitosti jednoga ka skrovitosti drugoga, nego svatko se ophodi i sa samim sobom. Pritom se čovjek gotovo razdvaja na dva bića i sučeljava se sa sobom. Ja se promatram, ispitujem i prosuđujem; odlučujem se o sebi. Zatim se ta dvojnost opet ujedinjuje u jedinstvo osobnosti i nosi u sebi datost onoga nasuprot. U nastavljanju unutarnjeg života to se uvijek događa; to je oblik njegova ostvarenja.
A što ako nisam istinit prema samome sebi? Ako samoga sebe obmanjujem? Ako si nešto umišljam? I zar mi to uvijek iznova ne činimo? Nema li čovjek, koji uvijek «ima pravo», na najopasniji način ustvari krivo? Zar čovjek za koga su uvijek krivi drugi, nikada ne uviđa vlastitu krivnju? Zar onaj koji uvijek provodi svoju volju, nije u kobnoj obmani o tome kako je nerazuman, uobražen, sitničav, nasilan i koliko nesreće nanosi? Želim li se ispravno odnositi prema sebi – i od sebe prema drugima – onda ne smijem ne osvrtati se na svoju stvarnost, ništa sebi umišljati, nego moram biti istinit prema sebi. Ali kako je to teško; i kako jadno izgledamo sebi samima ako se pošteno propitujemo!
Istina daje čovjeku postojanost i čvrstinu. To mu je potrebno jer život nije samo prijatelj nego i neprijatelj. Posvuda se sudaraju interesi. Posvuda ima razdražljivosti, zavisti, ljubomore, mržnje. Već različitost obdarenosti i motrišta stvaraju zamršenosti. Čak i jednostavna činjenica da za mene postoji «drugi» za kojeg sam ja također «drugi», korijen je konflikata.
Kako ću se u tome snaći? Zacijelo, tako da sebe branim; život je u mnogim odnosima borba, i u toj borbi, laži i obmane mogu se ponekada činiti korisnima. Ono što pak u cjelini daje postojanost i čvrstinu jest istina, poštenje, pouzdanost. One stvaraju ono što traje: poštovanje i povjerenje.
Najstrašniji izraz nasilja je onda kada je čovjeku slomljena savjest za istinu tako da više nije u stanju kazati: «To je… ono nije.»
Ovo vrijedi također i za onu veliku moć koja prožima i oblikuje čitav život, koja se zove «država». Nije nimalo slučajno da uvijek kada od države, kojoj bi u temelju trebali biti pravda i sloboda, nastane vladavina nasilja, u jednakoj mjeri raste i laž. Još više: istina se obezvrjeđuje, dokida se kao norma, a na njezino mjesto stupa uspjeh. Zašto? Jer se istinom čovjekov duh uvijek iznova potvrđuje u svojoj izvornoj biti; osoba se provjerava u svom dostojanstvu i slobodi. Ako ta osoba kaže: «To je tako», i taj izričaj ima javnu težinu jer se poštuje istina, tada je to također zaštita protiv volje za moć koja je na djelu u svakoj državi. Uspije li država obezvrijediti istinu, tada joj je pojedinac izručen na milost i nemilost. Najstrašniji izraz nasilja je onda kada je čovjeku slomljena savjest za istinu tako da više nije u stanju kazati: «To je… ono nije.» Onima koji to čine – u političkoj praksi, u pravnom životu i drugdje – trebalo bi postati jasno što čine: oni čovjeku oduzimaju njegovo čovještvo. Taj bi ih jasni uvid uništio.
Karakter počiva na tome da je čovjeku u bit ušla ona čvrstoća koja se izražava riječima: Što jest, jest, ja stojim iza toga
Istina je također ono po čemu čovjek stvara svoju postojanost, kako postaje karakterom. Karakter počiva na tome da je čovjeku u bit ušla ona čvrstoća koja se izražava riječima: Što jest, jest, ja stojim iza toga. U mjeri kako se to događa, čovjek stječe postojanost u sebi.
No, ovo potonje nije li samorazumljivo? Zar svatko ne stoji na tome da je on upravo on-sam stvarno i u sebi? Kao što je svaka životinja ona sama, lastavica upravo lastavica, i lisica lisica?
Ovdje ne smijemo misliti površno, jer od točnosti u ovim stvarima ovisi mnogo toga. Zašto životinja ostavlja snažan dojam jedinstva sa sobom? Zato jer je to «priroda»; živo biće bez osobnoga duha. «Duhovno» u njoj – red, smisleno postojanje i ponašanje – Stvoriteljev je, a ne njezin vlastiti duh. U čovjeku je naprotiv vlastiti duh, on je osoba koja misli i koja je slobodna. Time je čovjek za čitav jedan svijet iznad životinje – zbog toga mu upravo nedostaje njezina prirodna jedinstvenost sa sobom. On je ugrožen od vlastitoga duha koji trajno može prekoračivati vlastito postojanje i raspolagati sobom – i upravo se time može dovoditi u pitanje i krivotvoriti se. Ako k svemu tome još pridođe ono što nam vjera kaže o baštinjenom poremećaju po prvom grijehu i po svim sljedećim, onda vidimo da je čovjek u temelju ugroženo biće i da se u vlastitoj nutrini stalno mora sučeljavati sa zlim mogućnostima. Imajući to u vidu, čovjek «nije» naprosto on sam, svoje pravo sepstvo, nego na putu k njemu, u potrazi za njim i kada ispravno radi, to i «postaje». [Sepstvo – ono što je unutarnje u čovjekovoj prirodi i duhu; psihofizička ukupnost osobe, uključujući i svjesne i nesvjesne osobine; jastvo. Nap. pr.]
Važno je dakle pitati odakle se, s onu stranu svih napetosti i smetnji, u najdubljoj nutrini egzistencije oblikuje pravo sepstvo. Odgovor na to pitanje – prije svih odgovora koji se inače mogu dati – glasi: događa se voljom za istinom. U svakoj istinitoj misli, riječi i djelu učvršćuje se, neprimjetno, ali učinkovito unutarnje središte, istinsko jastvo. Kako je u tome samo štetna čovjekova obmana o svom pravom biću, kako se ona trajno promiče u govoru, pismu i slikama. Tako jako da se s užasom osjeća: O čemu govore znanost, književnost, politika, novine, film nego o čovjeku – a on to uopće nije! To je neka iluzija, ili neka teza za nekakve druge svrhe, ili sredstvo za borbu, ili puka nepromišljenost.
Naša su razmišljanja odmakla daleko. U prvoj meditaciji kazali smo da je svaka krepost čitav čovjek; to se i ovdje potvrdilo. Ona čak seže povrh njega, do Boga.
Ako sam stvarno spoznao, tada znam: To je tako. Što stvara tu rijetku ničim dohvatljivim zaštićenu duhovnu čvrstoću? To može biti samo nešto što dolazi od Boga. Nešto što ne potječe od čovjeka ulazi u ljudsko djelovanje i iskustvo
Zamislimo se malo nad sljedećem: Kada kažem da su dva i dva četiri, tada znam da su posve četiri, samo četiri i uvijek četiri. Znam da je to ispravno i da nikada neće doći trenutak da ne bi bilo tako ispravno – osim, zacijelo, ako bi iznova bili dani jednoznačni uvjeti više matematike. Što utemeljuje tu stalnost da ne može biti drukčije nego što jest? Odakle to da iznad tih najjednostavnijih značenjskih odnosa svaka prava spoznaja u trenutku svoga objavljenja daje sigurnost da je to tako? Naravno, mogu se prevariti ako nisam dovoljno pomnjivo gledao i dovoljno ispravno razmislio. To se može dogoditi i događa svaki dan. No, ako sam stvarno spoznao, tada znam: To je tako. Što stvara tu rijetku ničim dohvatljivim zaštićenu duhovnu čvrstoću? To može biti samo nešto što dolazi od Boga. Nešto što ne potječe od čovjeka ulazi u ljudsko djelovanje i iskustvo. Neka moć; i to ne takva koja postoji ili prisiljava nasiljem, nego koja poziva i uvjerava smislom; moć smisla koja u čovjeku stvara onu čvrstinu koju nazivamo «uvjerenjem». Na tom temeljnom iskustvu Platon je zasnovao svu svoju filozofiju. On je tu moć nazvao «svjetlom»; najvišim, štoviše istinskim koje dolazi od istinskoga sunca. A to sunce je Bog, kojeg – već smo kazali – on naziva agathón, «Dobro». Tu je pak misao Augustin, oslonjen na Ivana, uveo u kršćansko mišljenje i u njemu je ona postala plodna zauvijek.
Što je konačno i zapravo istina? To je način na koji je Bog «Bog» i kako sebe poznaje; sebe zna i u svome znanju nosi sama sebe. Istina je nerazoriva i nedohvatljiva čvrstoća kojom Bog spoznajući u sebi je utemeljuje. Ona izlazi od njega u svijet i daje mu da postoji. Prodire u ono što postoji i daje mu bit. Svijetli u ljudskome duhu i daje mu onu jasnoću koja se naziva spoznajom.
Naposljetku važi sljedeće: Tko pristaje uz istinu, pristaje uz Boga. Tko laže, ustaje protiv Boga i izdaje izvorni smisao postojanja.
«Sud» znači da prestaje mogućnost laganja jer istina svemoćno prožima svaki duh; jer prosvjetljuje svaku riječ; jer gospodari u prostoru
U svijetu je istina nejaka. Dovoljna je neka malenkost da je prekrije. Najgluplji čovjek je može napasti. Ali jednom dolazi čas kad se stvari mijenjaju. Tada djeluje Bog da istina dobije toliko moći koliko je ona istinita i to će biti sud.
«Sud» znači da prestaje mogućnost laganja jer istina svemoćno prožima svaki duh; jer prosvjetljuje svaku riječ; jer gospodari u prostoru. Tada će se laži očitovati što su, i kad su još tako svrhovite bile, tako pametne, tako pune ukusa – razotkrit će se kao privid, kao jedno ništa.
Dopustimo da nam ove misli prođu kroz glavu, štoviše, kroz svijest, kroz srce. Vjerojatno će nas tad prožeti osjećaj za ono što je istina: ono neopozivo u njoj, tiho svjetlo, uzvišenost. Tada ćemo se htjeti s njom povezati, s najunutranjijim i najpovjerljivijim u nama. Preuzet ćemo odgovornost za nju i potruditi se oko nje. U svemu tome iskusit ćemo otpore, krize – zato smo ljudi. Ali u našem životu mora stajati da je istina temelj svega: temelj odnosa čovjeka s čovjekom; čovjeka sa samim sobom; pojedinca prema svemu – i povrh svega temelj odnosa prema Bogu, zapravo Boga prema nama.
Iz knjige: Romano Guardini, Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 20-29. S njemačkog preveo Ivan Šarčević.
polis.ba
