logo
bios

Zmaj od Šipova: Pričam ja!

Objavljeno prije 3 mjeseca . u pet, feb 22nd, 2019
Promišljanje o fenomenu jezika u jednom netipičnom, neknjiževnom kontekstu

Mada ovakav pristup i(li) izbor teme pomalo izmiču onom što se inače podrazumijeva pod ozbiljnim analitičkim diskursom, smatrao sam zanimljivim i eventualno korisnim promišljati o fenomenu jezika u jednom netipičnom, neknjiževnom kontekstu. Pozabavio sam se specifičnostima pojedinačnog govornog stila, odnosno pitanjem kako se jezik kao sistem znakova i kao ‘posljedica svojevrsnog društvenog ugovora’ manifestira na primjeru individualnog govornog čina. Ilija Grahovac, poznatiji po nadimku Zmaj od Šipova, krajiški je farmer i pastir. Njegovo neobično ponašanje i retorika rezultirali su milionskim pregledima na internet platformi YouTube. Veliki broj ljudi našao je, u vremenu intenzivne urbanizacije ali i tehnološkog napretka i dostupnosti, atraktivnim i zanimljivim isječke iz svakodnevnog života jednog šaljivog zemljoradnika i seljaka. Međutim, ono što je interesantno za ovaj tekst odnosi se prije svega na to kako se u svom nastupu Ilija Grahovac služi jezičkim materijalom.

Već nakon prvog pogledanog video snimka jasno je kako Grahovac nije obični farmer i uzgajivač stoke – njegova ekstrovertna i ekscesna narav, gesta, pokret i govor elementi su koji sačinjavaju Zmajev ‘osebujni performans’. Ipak, ne može se reći da je Grahovac glumac, profesionalni izvođač, jer se njegov nastup odvija spontano, improvizacijom unutar jasno definisanog prostora. Taj prostor podrazumijeva epski okvir, te ambijent i kulturu sela. Ako Vešović, umjetnički artikulisano, jezičko bogatstvo i raznolikost crpi iz zavičajne leksike i pozicionira lirskog subjekta kao vanvremensku figuru, onda Zmaj od Šipova, pristupajući zavičajnoj građi intuitivno i već svojim načinom života (i video snimcima koji iz toga proizlaze) – predstavlja modernu (komičnu) parafrazu epskog junaka. Veza sa arhaičnim i mitskim vremenom uspostavlja se još u samom imenu Zmaj – biću iz bajki i legendi. Grahovac govori brzo, britko, ‘grleno’, sugestivno, sa izrazitom dinamikom i, s obzirom na formalno obrazovanje i način života, neočekivanom erudicijom i elokvencijom. Od pobjeda na koridama, preskakanja konopca, preskakanja vlastite noge, puzanja uz nauljen stub, kupanja u zaleđenom jezeru, preko priča i predaja o događajima iz šipovačkih davnina, do demonstriranja stočarskih i poljoprivednih vještina – folklor Zmaja od Šipova po svemu je netipičan za današnjeg zemljoradnika.

Pošto su za razgovorni stil karakteristični ‘nepripremljenost i spontanost, brza smjena tema i govornika’, dakle prije svega forma dijaloga, Grahovac neprestano narušava te konvencije pretvarajući razgovor u vlastiti monološki iskaz. Njegovo ponašanje na snimcima ne razlikuje se mnogo od onog iz životne svakodnevnice, ali je jasno uočljiva svijest o prisutnosti kamere i mogućim reakcijama nakon objavljivanja video materijala. Ilija Grahovac je, prema tome, i pripovijedač i junak legende o Zmaju od Šipova.

Zmajev govor obiluje arhaizmima, lokalizmima, narodnim poslovicama, citatima iz usmene književnosti, stihovima iz guslarskih pjesama, ali i improvizacijom, kakva bi se slobodnije mogla usporediti sa fristajlom iz rep kulture. „Dok Zmaj konja jaše, i djedovu sablju paše, neće moje biti vaše“ najupečatljiviji je dio odgovora o imovinsko-pravnom sporu sa opštinskim vlastima. Ili na pitanje o strahu i noćenju u šumi kraj stoke – „Reci Zmaju bojiš li se koga? Boga malo, a cara nimalo. A vezira ko dorata svoga“ – odgovor preuzet iz narodne pjesme o junaku Aliji Bojičiću. Ili pojašnjenje zašto je korisno da stoka pase ispod snijega: „Kako god se ja kupam zimi na dvajest jedan ispod nule, a snijeg do koljena, i ništa mi ne udi, tako ne udi ni mom blagu. Ovaj snijeg, ova prljuga, ovo trijest centi, ovo nije ništa, ovo je oprašica, a vidi da blago pase“. Grahovac ovdje koristi nesvršeni glagol udi, nepravilan oblik glagola nauditi, koji je po vidu svršeni i neadekvatan u ovoj konstrukciji. Tako se Zmajev kalambur pokazao korisnim i razumljivim u datom kontekstu. Tu je i anafora kao stilsko sredstvo svojstveno usmenoj tradiciji. „Pripremio sam drenovu sovu, onu sto su se nekad konji tovarili, pa ću ga ja izmjeriti drenovom sovom iza vrata kud se tele veže, da ga odmah prostrem“; zatim glagoli ljudovati, ciganiti, hladovati – Zmajev jezik prepun je stilskih figura i spretnih formulacija pa se tako po svojoj preciznosti i ornamentici nerijetko približava poetskom izrazu.

Devet je konja crklo u rijeci kupajući se sa mnom, četiri su crkla odmah a pet se razboljelo; u tom kupanju, u tim planinskim oštrim rijekama, u sred zime kada je snijeg, oko Božića i Svetog Jovana, gledali su svjedoci očima svojim kad ja zajašem konja i idem u vir, i zajedno sa konjem plivam, a on kad izađe dobije tešku bolest, takozvanu sakagiju. Od te sakagije nisu uspjevali veterirani da (ga) spase, konj dobije sipnju i nastupi smrt, a ja samo gripu.“

Upečatljive su i njegove tačke za vrijeme boravka u rijalitiju. Posebno se ističe ona kada Zmaj, tokom rasprave ili svađe sa nekim učesnikom (koje on apriori smatra direktnim suparnicima), ispreplete prste i podigne ruke iznad glave, formirajući tako oblik kupole ili tornja, uz neizostavni narodski kalambur ”Neš nadame!”. Zmajeva poruka sasvim je jasna. Drugi prepoznatljiv manir, trejdmark, njegovog sukobljavanja sa protivnicima odnosi se na prosti ali znakoviti iskaz ”Pričam ja”, izgovoren sporije, uz naglašavanje svakog sloga, kojim Grahovac svaki put iznova potvrđuje i podsjeća na svoju dominatnu poziciju govorničkog autoriteta. Umjesto očekivanog i uobičajenog ”Ja pričam”, Zmaj se služi inverzijom kako bi na kraju, poput pančlajna, mogao naglasiti svoju omiljenu ličnu zamjenicu – Ja. Retorička vještina od svojih je početaka podrazumijevala ornamentalni i persuasivni kvalitet. Prvi je po svojoj suštini povezan sa književnošću i estetskom funkcijom jezika, a drugi se odnosi na ubjedljivost, argumentaciju i sposobnost djelovanja na slušatelja. U Grahovčevom govoru su dobrim dijelom realizirana oba aspekta.

Ako je problematično razdvojiti lirskog pjesnika od njegovog kazivača iz zavičajnog ciklusa, tipskog glumca od njegove najpoznatije uloge, još je teže odvojeno posmatrati Iliju Grahovca kao građansko lice od njegovog alter ega Zmaja od Šipova. Radi se naravno o šoumenu naturščiku, ali i, u širem kulturnom smislu, osebujnoj, anahronoj figuri koja, kakav je slučaj valjda sa svim arhaičnim i tradicionalnim formama smještenim u savremeni kontekst, prije svega proizvodi komički efekat.

Ilija Grahovac svojim performansom, pripovijedanjem i oponašanjem junaka iz usmene književnosti – što se, više nego u pokretu, gesti i stavu, manifestuje u govoru – iz današnje perspektive pomalo parodijski, ispoljava duh kolektiva i oživotvoruje folklor epskog pjevača i narodnog junaka.

Autor: Omar Brkan, Prometej.ba

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh