logo
bios

Ziauddin Sardar: Bosna i postmoderni zagrljaj zla

Objavljeno prije 4 mjeseca . u ned, jul 8th, 2018

ZIAUDDIN SARDAR

O ISLAMU, NAUCI I BUDUĆNOSTI

“Već dugo vremena ne postoji ozbiljno promišljanje islama. Muslimani se udobno oslanjaju, odnosno vraćaju na stara tumačenja islama isuviše dugo. I to je razlog zašto se osjećamo tako mučno i bolno u savremenom svijetu, te zašto toliko nelagodno doživljavamo moderno doba. Učenjaci i mislioci već dulje od stoljeća preporučuju da se moramo ozbiljno posvetiti idžtihadu, misaonim naporima i promišljanju, a sve s ciljem da reformišemo poimanje islama. Početkom XX stoljeaća, Džemaludin Afgani i Muhammed Abduhu pokrenuli su novu vrstu idžtihada. Mnogi uvaženi intelektualci pridružili su se ovoj ideji, kao i akademici i mudri ljudi poput Muhammeda Ikbala, Malika ibn Nebija i Abdul Kadira Avde. Ipak, idžtihad predstavlja jedinstvenu stvar u muslimanskim društvima koja nije uspjela. Postavlja se pitanje zašto je to tako…..

….

čini mi se da smo prihvatili sve povijesne i savremene zapadne predodžbe islama i muslimana koje su nas demonizirale stoljećima. Moram priznati da mi sada, ustvari, nosimo odoru onih istih demona koje je Zapad projicirao na našu kolektivnu osobnost.

Međutim, bilo bi krajnje nazadno kriviti Zapad, ili pojam instrumentalne modernosti, da su neprijateljski isključivo prema nama. Istina je da Zapad, a posebno Amerika, moraju odgovoriti na brojna pitanja. A muslimani su posebno hitri da ukažu na nepravde američkih i evropskih vanjskih politika, kao i na hegemonističke tendencije. Međutim, to je samo jedan dio, te prema mom vlastitom mišljenju nesavladiv dio spomenute bolesti. Hegemonija ne bude uvijek nametnuta. Ponekad se ona sama prizove. Unutarnja situacija u islamu predstavlja jednu otvorenu pozivnicu za to.
Nismo uspjeli odgovoriti idžtihadu zbog nekih temeljnih razloga. Primarni jeste činjenica da je kontekst naših sakralnih tekstova – Kur’ana i primjera iz života poslanika Muhammeda, a.s, što je naš apsolutni referentni okvir – okoštao u povijesti. Prema tekstu se interpretativno možemo odnositi samo ukoliko se taj tekst poima trajnim. Međutim, ukoliko interpretativni kontekst teksta nikada nije naš sopstveni kontekst, naše vrijeme, teško da interpretacija može imati neki stvarni značaj ili smisao za nas koji živimo ovdje i sada.
Povijesna tumačenja konstantno nas vraćaju i vuku nazad u povijest, ka okoštalim i zatvorenim kontekstima prijašnjice. Gore od toga jeste da nas ovakva tumačenja vraćaju ka smišljenim i romantiziranim kontekstima koji nikada nisu postojali u povijesti. Ovo je razlog zašto i pored činjenice da su muslimani veoma emotivno privrženi islamu, islam sam po sebi, kao jedan svjetonazor i etički sistem, ima jako malo ili tek samo posredno relevantnosti za svakodnevnicu muslimana, osim jasne pažnje i fokusa na obrede i molitve. Idžtihad i nova promišljanja nisu bili mogući jer nije postojao kontekst unutar kojeg se oni ustvari mogu realizirati.

Okoštalost tumačenja i zatvaranje “kapija idžtihada”  imali su pogubne učinke na muslimansku misao i djelovanje.

Konkretnije, to je dovelo do onoga što opisujemo kao tri metafizičke katastrofe: uzdizanja Šerijata na nivo Božanskog, konstantno   oduzimanje prava na djelovanje samih vjernika, brisanje njihove uloge u društvu, i izjednačavanje islama sa državom. Dopustite da sve ovo sada obrazložimo. Većina muslimana smatra da je Šerijat, uobičajeno prevođen kao “islamski zakon”, Božanske naravi. Međutim, ne postoji ništa Božansko u šerijatu. Jedina stvar koja se legitimno može označiti kao Božanska u islamu jeste Kur’an. Šerijat predstavlja ljudski konstrukt, jedan pokušaj da se Božija volja razumije u određenom kontekstu. Zbog toga se većina Šerijata sastoji od fikha ili prava, a sve to jesu samo zakonita mišljenja klasičnih pravnika. Sam pojam fikh nije upotrebljavan sve do abasijskog doba, kada je ustvari formuliran i kodificiran.
Međutim, kada je fikh poprimio sistemsku pravnu formu, on je inkorporirao tri značajna aspekta muslimanskog društva u abasijskom periodu. Na toj vododjelnici, muslimanska povijest bila je u svojoj ekspanzionističkoj fazi, tako da je i fikh inkorporirao logiku muslimanskog imperijalizma tog razdoblja. Fikhski propisi o otpadništvu ili apostaziji, naprimjer, nisu izvedeni iz Kur’ana, nego iz spomenute logike. Štaviše, svijet je u to doba bio jednostavan i stoga se mogao prosto podijeliti na bijele i crne. Otuda i podjela svijeta na “kuću islama” (darul islam) i “kuću ratovanja” (darul harb).
Nadalje, kako donosioci zakona nisu u ovom razdoblju bili i osobe koje su upravljale društvom, zakon je postao puka teorija koja nije mogla biti mijenjana. Donosioci propisa nisu mogli uvidjeti gdje se nalaze propusti, te koji dijelovi zakona treba da budu osvježeni i preformulisani. Ovako se fikh, kakav poznajemo danas, razvio na temelju podjele između onih koji upravljaju i bivaju odvojeni od društva i onih koji donose zakon. Tako je i nastala “zlatna” pretpostavka o “zlatnoj” fazi muslimanske povijesti. Stoga, kada Šerijatu pridodajemo značenje Božanskog, mi, ustvari, taj kvalitet pridodajemo pravilima zastarjelog fikha….

PDF: KNJIGA

 

BOSNA I POSTMODERNI ZAGRLJAJ ZLA

Crknite bando i balije, Srbi su junaci i pobjednici. Izađite na terasu i pozdravite bijelu srpsku rasu.

(Pjesma koja je puštana na radiostanicama bosanskih Srba nakon što je objavljeno da se “slobodna Srebrenica” vratila u normalno stanje.)1

Razmislite o dva nepovezana događaja koji su dominirali u britanskoj štampi sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Prvi je vezan za pojedinca Sedrika Brauna, generalnog direktora kompanije British Gas. Kada je ovo javno dobro, British Gas, bilo privatizovano, Braun je otpustio hiljade radnika govoreći kako su oni “višak radne snage”, a Braun je sam sebi pomogao koristeći plate otpuštenih radnika da sebi poveća platu za oko četiri stotine puta, te se nagradio dividendom od milion funti. Nadalje, on je povećao zaradu British Gas-a povećavanjem cijene gasa, smanjivanjem usluga, zatvaranjem prodajnih poslovnica i odbijanjem da poveća plate radnika za tri procenta. Nacija je bila bijesna ovom ciničnom upotrebom moći i ovlasti, ali niko nije mogao ništa poduzeti. Parlamentarna komisija koja je bila zadužena da pozove Brauna da obrazloži svoje postupke bila je u potpunosti impotentna. Vlada je objavila da ne postoji “praktično” rješenje za ovakav vid korporacijske pohlepe. Određeni dioničari pravili su buku na marginama događaja, ali su bili u potpunosti nemoćni pred korporativnim dioničarima. U međuvremenu, Braun se pojavljivao na televizijskim ekranima sa sve širim osmijehom.

Sada razmislite o drugom događaju: patnji malog naroda u Bosni i Hercegovini. Srbi su željeli izbrisati ovaj narod u procesu ostvarenja svog sna o “velikoj Srbiji”. Srpska vojska bila je jako dobro naoružana, sastojala se uglavnom od jedinica bivše Jugoslovenske narodne armije, dok su muslimani uglavnom bili nenaoružani. Srbi nisu bili tek puki agresori, nego su, organizovani u državu, pokazivali snažnu tendenciju ka fašizmu. S druge strane, Bosanci su imali etabliranu tradiciju multikulturalizma. Ujedinjene nacije nametnule su i jednoj i drugoj stani embargo na oružje, te su na taj način efektivno osigurale da se Bosanci ne mogu braniti. Kada su Srbi počeli vršiti masovne pokolje, Ujedinjene nacije su nekoliko gradova proglasile “sigurnim zonama”, razoružale su Bosance i oduzele im teško naouružanje, do kojeg su došli uprkos sankcijama, te dostavljale hranu narodu zarobljenom u spomenutim enklavama. Na oltaru “humanitarne pomoći” žrtvovano je dostojanstvo jednog naroda, što je popraćeno osjećajem ovisnosti i potištenosti. Srbi su bjesomučno nasrtali na nebranjene “zaštićene zone”, a šta su radile Ujedinjene nacije? UN su, poput parlamentarne komisije koja je ispitala Brauna, iskazale svoju ogorčenost, ali nisu mogle stati ni na jednu stranu ili zaustaviti Srbe da rade šta god su htjeli. Malkom Rifkind, u to vrijeme ministar vanjskih poslova, izjavio je da ne postoji “realno vojno rješenje” za bosanski problem. (Sam Rifkin ne bi postojao da je Churchill izjavio da ne postoji “realno vojno rješenje” za Hitlera, ali ostavimo ironiju postrani!) Nekoliko novina i pojedinaca dizali su buku sa strane, ali su u osnovi bili nemoćni. U međuvremenu, naši televizijski ekrani bili su ispunjeni slikama uplakanih žena i djece, kolona očajnih izbjeglica, raskomadanih tijela muslimana i ljudi u redovima koji se bore za komad hljeba.

Retorika u Velikoj Britaniji koja se odnosi na Brauna i Bosnu začuđujuće je slična. Ponekad se koriste i iste riječi i fraze u razmatranju ovih dvaju problema. Zašto je tako? Zbog toga jer je to retorika cinične moći. U postmodernim vremenima, moć se ne odnosi samo na snagu ekonomije i vojske, nego i na sve ostalo. Moć je vezana i za cinizam. Drugim riječima, oni koji su na vlasti i koji imaju moć isključivo su motivirani samoveličanjem, koje se dodatno kristalizira demonstracijama totalne nemoći žrtava režima. Braun je iskoristio svoju moć i ovlasti da poveća lični značaj, te se smijao nemoći ostalih da ga u tome zaustave. Zapad nije koristio moć da zaustavi Srbe, jer to ne bi dovelo do samoveličanja. To bi dovelo do mogućeg gubljenja života Britanaca, Francuza ili Amerikanaca, ali ne bi polučilo nikakvu konkretnu korist “kontaktnoj grupi” zemalja koje su trebale brinuti o “zaštićenim zonama”.

Postmoderna cinična moć tako nema ništa s etikom ili moralnošću. Ustvari, postmodernizam je srušio sve dominantne vrijednosne i etičke sisteme, te ih zamijenio vakuumom. Mi zbog toga treba da se radujemo i smatramo da je vakuum vrijednost po sebi. Postmoderne sile pokreću se samo onda kada mogu povećati sopstveni značaj i važnost. Međutim, rat u Bosni, za razliku od Zaljevskog rata, nije bio prilika da se poveća taština ili moć Zapada. Dakle, tu je bila riječ o rasizmu i fašizmu, o moralnosti i etici. Upravo zbog toga Zapad nije poduzeo ništa u vezi s Bosnom. On je svjesno i namjerno učinio da Bosna krvari do smrti, te da postoji samo u stanju vječne i nerazriješene patnje.

Poređenje rata u Bosni i Zaljevskog rada otkriva nam mnogo toga. Zaljevski rat se vodio zbog materijalnih dobara, dok u Bosni to nije riječ. Bosna nema ništa s potrebama Zapada, te se u trenutnom stanju ne može smatrati “tržištem”. Zaljevski rat vezan je za cinizam. On je predstavljao demonstraciju vojne moći Zapada, te poniženje agresora, koji je prikazan kao potpuno nemoćan pred zapadnom silom, usljed čega je moralo umrijeti četiri stotine hiljada mladih iračkih regruta. Zaljevski rat se vodio zbog novca. Saudijci i Kuvajćani založili su dvije decenije svoje budućnosti da plate ovaj rat i zapadnu intervenciju. Bosna nije mogla platiti ništa! U Zaljevskom ratu testirao se široki arsenal novog oružja. U Bosni, prirodno okruženje i nepostojanje pravilne linije razdvajanja između sukobljenih strana nisu dozvoljavali da se testira novo naouružanje, ukoliko je nakon Zaljevskog rata ostalo bilo kakvo novo oružje koje je trebalo testirati. Zaljevski rat je vezan za demonizaciju. Međutim, i dok se Sadam Husein mogao lahko demonizirati, jer je crn i neevropljanin, evropski Srbi nisu mogli biti demonizirani. Oni jesu dio zapadne kulture i civilizacije. Stoga, uprkos genocidu koji se dešavao pred televizijskim kamerama, masovnim grupnim silovanjima djevojaka i žena, “etničkom čišćenju”, držanju UN-ovog osoblja kao talaca, jasnoj upotrebi rasističke terminologije i retorike, Srbi su Srbi. Oni nisu “teroristi”, “fundamentalisti”, “divljaci žedni krvi”, “bezvrijedni”, a sve su ovo atributi koji se olahko pripisuju nezapadnjacima, bilo da je riječ o pojedincima ili grupama, općenito, te muslimanima, posebno. Uistinu, većina medija i televizijskih programa stidjeli su se da Srbe imenuju fašistima.

Stoga, ne iznenađuje da niko nije čuo kada je predsjednik Žak Širak kazao da “ukoliko imamo volje, možemo zaustaviti mašineriju koja ponovo želi uništiti naše vrijednosti”.
O kojim vrijednostima on govori? Kao prvo, postoji jako malo vrijednosti preostalih u postmodernim vremenima koje se ustvari prepoznaju kao takve. Premijer Džon Mejdžer ovo je otkrio prije nekoliko godina kada je pokrenuo nacionalni program kojim se Velika Britanija trebala vratiti “svojim osnovnim vrijednostima”. Cjelokupna kampanja morala je biti ukinuta kada se otkrilo da nisu postojale osnovne vrijednosti kojima se trebalo vratiti!3
Drugo, čak i ukoliko zaključimo da su preostale neke vrijednosti, za njih se posve sigurno ne vrijedi boriti, niti umirati zbog istih. U postmodernom vremenu, sve vrijednosti su relativne. Možete se zalagati ili boriti protiv nekih vrijednosti, ali one nisu trajne i vječne, jer sve, uistinu sve, prolazno je i neizvjesno. Treće, vrijednosti ne motiviraju nikoga na Zapadu, a posebno ne političare, čija sumotivacija samo ego i zarada.
Tako, kada je predsjednik Širak izjavio da je “prisustvo snaga UN-a teško shvatiti kao bilo šta drugo osim saučesnika barbarizmu”,4 on je govorio iz okvira modernosti. Barbarizam je čedo modernosti, odnosno njegov neodvojivi dio, kao što je to lijepo objasnio Stjepan Meštrović, između ostalih.5 Kao što među banditima postoji čast, tako i u barbarizmu postoji neka vrsta moralne razboritosti. Modernost je stvorila holokaust,6 ali je polučila želju da se zaustavi barbarizam Trećeg rajha. U doba modernosti, želja da se spriječi barbarizam i bori protiv njega (koji je često oličen u Drugom ili
neevropskim kulturama) jeste urođena i automatska. Međutim, postmoderna vremena nisu vezana za barbarizam. Ona su vezana za potpuno prigrljavanje zla. Zapadna reakcija na srpsku agresiju nije posljedica neke zavjere o nemoći, ili nepostojanja volje da se suoči s barbarizmom. Ona predstavlja svjestan čin i projekat. Drugim riječima, to što potiče i motivira Srbe, motivira i Zapad. Bosna, kao jedna multikulturalna država u srcu Evrope, stoji nasuprot svemu za šta se zalaže Zapad. Ona utjelovljuje sve što je Zapad neprestano projicirao na druge. Bošnjaci, baš kao i radnici kompanije British Gas, predstavljaju “višak potreba”. Jedan predstavnik UNHCR-a opisao je Srebrenicu kao “zoološki vrt”. “To je zoološki vrt u kojem ljude hrane Ujedinjene nacije, a čuvaju ih Srbi” – kazao je ovaj službenik listu Observer.7
Međutim, Bosanci imaju manju vrijednost čak i od životinja, jer dok se Bosanci drže u kafezima zoološkog vrta, u Velikoj Britaniji je sve više protesta i demonstracija protiv uvoza živih životinja u Evropu. Brojne od ovih demonstracija budu i nasilne, pa se demonstranti čak proglašavaju mučenicima, poput žene koju je pregazio jedan kamion koji je prevozio žive životinje u Evropu. Ova žena poginula je u nastojanju da zaustavi navedeni kamion. S druge strane, nije održana nijedna demonstracija zbog Bosne! Zapadni teror, u kojem je sve izvan okvira instrumentalnog racionalizma i prosvjetiteljstva ujedno izvan svjetla i vidokruga, doživio je tako upotpunjenje. Kao što nam Bodrijar kaže, zlo može biti transparentno,8 ali u ovim najboljim postmodernim vremenima, Zapad pronalazi opravdanja za zlo, uživa u potpunoj nemoći koje zlo donosi svojim žrtvama, pa ga čak i slavi.

Predsjednik Alija Izetbegović je kazao: “Naš narod je dobar narod. Kada je počeo rat, otkrili smo također da je to jedan hrabar narod. On je stvorio nešto praktički iz ničega.”9 Razmislite sada o vremenu dvije decenije nakon ovoga. Razmislite o djeci čiji su očevi bili odvođeni na “klaonice” u “kojima su im bili prerezani grkljani”,10 čije su majke i sestre neprestano bile silovane, koji “nemaju kuda otići”,11 o djeci koja su u pelenama postala siročad, raseljena i siromašna pred voajerskim kamerama koje su bilježile njihovu patnju samo da bi povećale procenat gledanosti svojih kanala kod publike koja je bila mnogo zabrinutija za život stoke nego ljudskih bića. Zamislite kada se Zapad bude pravdao zbog zla jer je ono izrazilo njegovu volju za moći i kada ova djeca odrastu. Razmislite o tome šta je Zapad učinio? I šta će Zapad učiniti od multikulturalnog društva naklonjenog miru i poznatog po ljubavi prema umjetnosti i kulturi?
[ . . . ]

 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh