Nakon što je narod “pogrešno” glasovao na referendumu o Brexitu, referendumu u Italiji nakon kojeg su na vlast došli “populisti”, na izborima u Austriji, Mađarskoj i drugdje, sve više se čuju glasovi o potrebi ukidanja općeg prava glasa.
Ova ideja zapravo nije nova i slikovito ju je opisao Winston Churchill, kada je rekao kako glavni problem s demokracijom svakome postane očit nakon pet minuta razgovora s prosječnim biračem.
Već neko vrijeme je među liberalnim demokratskim krugovima u modi rasprava o ukidanju općeg prava glasa i stvaranje “republike prosvijetljenih”. Mudraci talijanske i svjetske liberalne ljevice, ako su još uvijek išta može nazvati ljevicom u ovoj truloj Europi, bore se za ovu ne baš novu ideju. Naime, nižim slojevima društva, neukim, nepismenim, radnicima, nezaposlenima i siromašnima oduzeti pravo glasa. Tvrde da će to spasiti državu od novih populističkih tendencija i uspona istih na vlast.
Dakle, “lijek” protiv populista bi bio radnicima i narodu oduzeti pravo da sami biraju svoje predstavnike. Rizik je previsok. “Plebs” ili puk bi mogao podleći iskušenju, biti prevaren od strane populističkih demagoga, urlaju ti prvaci slobode. Bolje je ostaviti teret i obvezu glasa samo onim “najboljima”, “učenima”, onima koji sve znaju i koji uglavnom glasaju za liberalnu “ljevicu”, stjegonošama unipolarne globalizacije.
Biračko pravo bi zadržali samo predane pristaše ove zlokobne ideje, te profesori, liječnici, novinari, intelektualci, pjevači, umjetnici i glumci koji nisu izgubili posao zbog konkurencije iz Kine ili nisu dobili otkaz zbog bankrota njihove tvrtke, bolje rečeno tvrtke u kojoj su vjerno služili svojim gazdama.
Nemate se što buniti vi obični djelatnici i tvornički radnici, zidari i blagajnice, a ako se žalite, znajte da je to zato što se glasali “pogrešno”. Bili ste u krivu jer niste razumjeli stvarne probleme vaše zemlje i Europe.
Koga briga ako u mjesecu jedva spajate kraj s krajem, ako živite u najmu u garsonijerici u predgrađu ili ako radite pod ugovorom o radu na određeno vrijeme i kao pripravnik zarađujete par stotina eura mjesečno.
Vaša će prava braniti uobičajeni režimski novinari iz njihovih vila na moru, gdje ih ima prilično kao da svi imaju sušicu i prepisano im je da izričito budu na čistom morskom zraku. Oni će sastavljati članke i pišući s Rolexom na ruci će vam reći što je krivo, a što pravo.
O jadna ljevico?! A bilo je vremena kada je ista ta ljevica ustajala protiv gazda i borila se do krvi za opće biračko pravo. Marx, Engels i Lenjin bi se u grobu okrenuli kada bi znali koliko se svijet promijenio. Crvenim zastavama se više ne maše protiv moćnih, nego za obranu prava nove aristokracije, novih odabranih, kako bi se Europa spasila od nasrtaja puka i “populista”.
Pitate se zašto ovaj uvod? Jer je lijevo-liberalna Demokratska stranka u Italiji s 18% podrške prema najnovijim anketama pala na samo 3%, a zbog “budala” koje bi mogle koristiti opće biračko pravo može nestati s političke scene u zemlji i Europi. A Jean-Claude Juncker, Macron, Merkel i ostali su bili fascinirani mladim Matteom Renzijem, koji je trebao dati vjetar u jedra nove Europske unije, na više kolosijeka i s više brzina.
Ali čak i s ovih jadnih 3% Demokratska stranka se ne da i vjeruje kako mora braniti demokraciju do posljednjeg daha. “Diktatura” Lige i Pokreta 5 zvijezda mora nestati. No, kao to učiniti? Italija je republika i svoje ime duguje dvije jednostavne latinski riječi: “res” – stvar i “publica” – javna, narodna, svih. Stoga Republika Italija pripada svima, ona je “javna” i pripada svakom građaninu. Svaki član društva ima dužnost ne samo brani njegova postignuća, nego i da ga gradi i da odlučuje, ali i da to društvo brani, ako bude potrebno.
Ako novi odabranici demokracije vjeruju da su jedini dostojni da budu njen dio, jer je stanovništvo ionako nepismeno i nije obrazovano, neka sami stave puške na rame i kape na glavu i služe takvoj državi za koju tvrde da je samo oni mogu birati i predstavljati.
Hoćete isključivo vlasništvo nad državom. Izvolite. Bilo bi lijepo gledati sve te “pametne” studente, profesore, novinare i “ugledne” intelektualce kako satima marširaju u vojarni ili osiguravaju javne trgove loveći nekoliko skitnica.
Istina, zbog društvenih mreža i interneta ima vijesti lažnih i istinitih. Smjenjuju se tako brzo da ih je nemoguće pratiti, ali samo nekoliko stvarno obrazovanih znaju razlikovati istinu činjenica. Ali s kojim pravom se neki od njih smatraju boljima od drugih? Odakle dolazi taj visoki rang koji misli da možete isključiti nekoga iz onoga što ga kvalificira građaninom jedne suverene države? Ima ljudi koji neke stvari ne mogu naučiti. Postoje ljudi koji rade u tvornici ili se najmanje osam sati pate na svom radnom mjestu. Nakon posla idu ravno kući, preumorni za čitanje članaka uglednih politologa i gledanje beskrajnih rasprava na televiziji.
Onima koji pozivaju na ukidanje općeg prava glasa bi bilo bolje da počnu raditi među ljudima, da ih upoznaju i da ljudi upoznaju njih, a ne predlagati ukidanje pravo glasa. Ako su ljudi glasali “pogrešno”, nisu “pogrešni ljudi” nego vi koji to predlažete. Nemojte svoje pogreške prebacivati na druge.
Za kraj bi treba pročitati dio intervjua kojeg je ugledni filolog i povjesničar Luciano Canfora dao za portal Linkiesta.
Dakle, je li u redu da glas obrazovanih vrijedi jednako kao glas neukih i nezaposlenih ljudi?
Luciano Canfora: To je problem o kojem se raspravljalo široko i duboko. Ja ću odgovoriti na ovaj način. Prije nekoliko dana sam bio Tarantu, tijekom sastanka za odbore za referendum, kada sam javno postavio to pitanje. Čini se da je, zbog rezultat glasovanja na Brexitu, čovjek obično vrlo suosjećajan kao što je Mario Monti rekao da je krajnje vrijeme “da se od ljudi prestane tražiti da glasaju”, ili nešto takvo.
On je govorio o “napadu na demokraciju” od strane Camerona.
Luciano Canfora: Eto. Čak je i filozof poput Umberta Galimbertija javno raspravljao o tome da se pravo glasanja o važnim pitanjima ne bi trebalo proširiti na sve. Rekao bih da je to naizgled racionalan argument, ali je naposljetku neodrživ.
Zašto?
Luciano Canfora: Jer svako glasanje o javnoj stvari na kraju ima takve implikacije da uvijek, i u svakom slučaju, izazove slično razmišljanje. Ne vrijedi i ne može biti valjano samo za referendum o napuštanju Europske unije. Ako je kriterij odgovornost birača, onda se to može primijeniti za svako glasanje, čak i za opće izbore, europske, gradske, a mjesecima bi se proučavali programi kandidata. Dakle, argument pripreme je slab. Umjesto toga, otkriva drugu stvar.
Što znači…?
Luciano Canfora: To je razmišljanje koje na kraju vodi do izbora uskog broja ljudi, što je drevni san liberalnih režima kada je veliki zemljoposjednik imao glas koji je vrijedio pet, dok je glas malog poljoprivrednika vrijedio jedan. Objašnjenje je bilo to što je vlasništvo velikog zemljoposjednika veće i imovina mu je bila izložena većim rizicima, stoga je imao veće pravo odlučivanja. No, to su vizije arhivirane, već konzumirane. One pripadaju antici”.
Profesor Luciano Canfora je uvjeren kako ove ideje pripadaju antici, ali je priznao da mu je Mario Monti, bivši premijer Italije koji je u ured ušao bez ijednog glasa talijanskih birača, u ljeto 2016. u Tarantu rekao “kako je vrijeme da se narod prestane pitati da svoje mišljenje izrazi na izborima”.
