logo
bios

Zašto se ne (smije) govori(ti) o tome što se događa(lo) na terenu?

Objavljeno prije 2 mjeseca . u čet, mar 28th, 2019

BiH je , opet, remizirala s Grčkom, u utakmici u kojoj je pokazala sva svoja lica. Zašto su važni fudbalski blogovi i pisanje o fudbalu koje ne ovisi o Savezu i klubovima?

Piše:  Ahmed Burić

Pobjeda protiv Armenije (2:1) i remi protiv Grčke u dobroj su mjeri pokazale gdje na evropskoj ljestvici stoji Reprezentacija Bosne i Hercegovine: između relativno visokog «B» ranga, gdje je došla nakon pobjede u grupi Lige nacija, i očaja u posljednjih desetak minuta utakmice s Grčkom u kojoj je spašavala kožu nakon što je do 64. Minute vodila 2-0. Dakle, otkad je stigao na kormilo A reprezentacije, od onoga što je imao, Robert Prosinečki je napravio, valjda, najbolju moguću «pitu».  Sa osvojenih deset od mogućih dvanaest bodova zasjeo na prvo mjesto «B» divizije: to je rezultat bolji od Ukrajine, Švedske ili Danske. I odmah je podigao apetite ionako (uspjeha) gladne nacije.  

Kad je obavljen žrijeb za završnicu Evropskog prvenstva 2020., euforija je uzela maha. Opći dojam je bio «sigurno idemo», što je razumljivo kao navijački credo, ali previše smo se puta opekli da ne bismo znali kako je pogrešno misliti o sebi da si favorit. Odmah se zaboravilo kako smo s Grčkom više puta ostajali kratkih rukava nego što smo pobjeđivali: pretposljednji put u Atini, sjetimo se, Reprezentacija BiH je vodila sve do sudijskog vremena, praktično, čekajući da primi taj gol koji je za Grke stigao u 90. minuti. Grci, ekipa koja umori i sebe i protivnika, i publiku, i gledaoce ispred tv ekrana , ovoga puta, u Zenici, nisu «umorili» samo holandskog sudiju Makkelia, koji je za dvije minute dosudio penal za Grčku, i dao crveni karton Pjaniću. Dakle,donekle, izrežirao utakmicu koja je izgledala kao gotova stvar. Barem u našim glavama. U kojima, očigledno, nešto fali, jer nije gotovo kad mi mislimo da je gotovo, nego kad se ugase svjetla na Bilinom Polju i započne konferencija za štampu.

Uvijek, nekako, mučna kad su ovakve utakmice i ovakav rezultat u pitanju. Završilo je, to sigurno znate, 2:2, uz strahovanje i za taj jedan bod. Bilo kako bilo, nismo dobili odgovor ni na jedno pitanje koje se suštinski tiče utakmice, nego smo opet dobili ono što smo vidjeli: u redu, lako je biti pametan poslije utakmice, ali teško je ne zapitati se zašto je Robert Prosinečki (da ne bude zabune, vrlo pozitivna, stručna i blagotvorna persona, plus beskrajno simpatična onome što ovo piše), čekao do 80. minuta da nešto promijeni. Za to vrijeme je njegov kolega Anastasiadis dvoje minute nakon crvenog kartona na teren poslao Kolovosa, koji je pet minuta prije kraja i postigao izjednačujući pogodak. Bez pretenzija da iko ikome miješa u posao – pogotovo to nema pravo ovaj površni «znalac» s tribina nekome ko je, poput Prosinečkog bio evropski i svjetski prvak i igrao na svim stranama svijeta  i u najboljim klubovima – ali zar nije primarno da se, prosto rečeno, prvo «ugasi» požar, a penal i crveni karton to, svakako, jesu, pa da se eventualnom daljom prekompozicijom ekipe pokuša sačuvati vodstvo do 2-1, koje nije veliko, ali je, ipak, prednost? Zašto je sve važnijeZašto se više priča o tome kako je Baho Topalbećirević prenosio utakmicu (btw, onako kako to manje – više uvijek radi), nego šta se u toj utakmici događalo? Zar je sve skupa otišlo dovraga!?   

Jer, o tome šta je stvarno posrijedi, kod nas se obično ne razgovara. Jer javnost, ni ona sportska, ne postoji: postoji privid. Neko od novinara najčešće bliskih Savezu obično postavi najočekivanije pitanje tipa – «da li nas je sudija oštetio?», Selektor kojem je neprijatno zbog toga što je izgubio utakmicu koju je trebalo dobiti, nešto promrmlja, i stvar ostane na tome da nismo doznali šta od toga je li iko svjestan svojih pogreški. Baš kao i u Atini prije dvije godine, vodili smo većinu meča, bili i bolji na terenu, i na kraju – poklekli. Što je, izgleda, sudbina Bosne i Hercegovine, ne samo u fudbalu, nego i u drugim oblastima egzistencije.  

Za to je, naravno, zaslužan mentalitet, ali i «javnost» koja postavljanje pitanja i razgovore o stvarnim problemima uvijek proglašava nedostatkom patriotizma i «nelojalnošću». Jer, ne možete biti velika ekipa – bez obzira što ti igrači igraju u najboljim svjetskim klubovima – sve dok se ne izađe pred ljude i kaže: «jeste, pogriješili smo!»

Šta je, k vragu, toliko loše u tome u tome da se kaže da Pjanić ne ide đonom u ljude kad igra za Juventus!? I da je Džeko igrao ispod svog prosjeka? Hoće li nekom nešto biti zbog toga? Hoće li Reprezentacija BiH manje vrijediti? Ne. To joj na dugi rok može samo koristiti. Ali, mi jednostavno nismo spremni da se pogledamo u ogledalo. Čemu još uvijek u dobroj mjeri kumuje Savez, pokrovitelj sudijskih i menadžerskih marifetluka, i takmičenja za koje vas je ponekad stid što gledate takve utakmice i ono što se poslije njih događa. I, onda je i očekivano da za ozbiljnije takmičenje selektor Prosinečki ne može računati na igrače iz domaće Premier lige.

Oni, samo u krajnjoj nuždi, i prijateljskim utakmicama mogu računati na nacionalni dres, a klubovi – osim F.K. Sarajevo, izuzetka u posljednjih par sezona –  se vrte ukrug. Zato je važno da se Savez otvori, i da postoji nezavisna, kritička misao o tome šta se događa na terenima i u utakmicama koje se tiču Bosne i Hercegovine. Samo tako se može naprijed. Smatrati svakoga ko ponudi svoje viđenje situacije neprijateljem je totalitarizam. I vodi tamo gdje se BiH našla u zadnjih 10 minuta protiv Grčke, i gdje se u mentalnom smislu nalazi uvijek kada stvari krenu loše.

U grču, i strahu za vlastiti opstanak i postojanje. U takvom  raspoloženju se ne postiže mnogo. Tek jednom pobijediti Grčku u dvadeset godina. I deset utakmica. Premalo? Možda, ali to jeste realnost. A izgledalo je da je nedostajalo tako malo…

I tako će i ostati. Sve dok mentalitet bude ovakav. Sluganski.  

Radiosarajevo.ba

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh