Socijaldemokratske stranke gube podršku zadnje dvije decenije – ali podređivanje desničarskim anksioznostima vezanim za imigraciju nije rješenje
Među starim uzdanicama lijevog centra postoji jednostavno objašnjenje za pad popularnosti stranaka koje su nekoć vodili: imigracija. U skorijim intervjuima za Guardian, Hillary Clinton, Tony Blair i bivši italijanski premijer Matteo Renzi su izrazili isto mišljenje – Evropa se “mora bolje nositi sa imigracijom” da bi zaustavila desničarski populizam. Ne prođe ni sedmica a da neki kandidat ili kolumnista ne kaže da jedini način na koji će liberali povratiti svoju moć je da zatvore granice.
Opsesija imigracijom nije slučajnost. Ona odražava popularno uvjerenje da je pad velikih stranaka lijevog centra širom Europe – Socijalističke partije (PS) u Francuskoj, Demokratske stranke (PD) u Italiji, Socijaldemokratske stranke (SPD) u Njemačkoj – uzrokovan usponom novih populističkih radikalnih stranaka, koje su “ukrale” glasove radničke klase sa nativističkim, pa čak i autoritarnim porukama. Shodno tome, političari/ke lijevog centra pokušavaju da osmisle politiku koja bi “vratila” povjerenje radničke klase. (Blair je zbog toga bio zabrinut već 2001. godine, prema riječima njegovog bivšeg savjetnika za EU Stephena Walla, koji se prisjetio da je premijer rekao: “Jedina stvar zbog koje bih mogao izgubiti na sljedećim izborima je imigracija.”)
Ovakva uvjerenja nisu vezana samo za Clinton i Blaira. Nakon neočekivane pobjede Donalda Trumpa, mnogi američki liberali su insistirali da se “vraćanje pojasa hrđe” može dogoditi samo ako se demokrate počnu baviti strahovima bijelaca o imigraciji. Zaista, i sama Clinton ima dugu historiju izjava i glasova u Senatu protiv “ilegalne” imigracije i za “graničnu sigurnost” (uključujući i “ogradu”), dok istaknuti evropski socijaldemokrati pozivaju na “imigracioni realizam” od kraja 2000-ih.
Međutim, od takozvane izbjegličke krize 2015. godine ove brige eskalirale su u paniku, dok su lideri evropskih socijaldemokratskih stranaka pokušavali da pokažu svoju zabrinutost zbog imigracije. Prošle godine, lider belgijske Socijalističke stranke objavio je deklaraciju da se „migracija u Evropu mora smanjiti“, dok je nova liderica njemačkog SPD-a rekla da njena zemlja „ne može prihvatiti sve“ one koji traže azil. Članovi danske Socijaldemokratske stranke su otišli tako daleko da se njihove izjave o imigraciji teško razlikuju od onih krajnje desničarske Danske narodne stranke – optužujući muslimane u Danskoj da žive u “paralelnim društvima”, i tvrdeći da imigracija “podriva” Dansku kao socijalnu državu.
Ovaj dramatični preokret u retorici prividno centralno-lijevih stranaka je dio šire panike oko pitanja kako zaustaviti širenje desničarskog populizma širom Zapada u posljednjih nekoliko godina. Konvencionalna mudrost je u velikoj mjeri vođena rastućom grupom akademika i stručnjaka, koji često dolaze iz desnice i političkog centra, koji nude isti savjet: socijaldemokratske stranke će nestati ako se ne pobrinu za “izostavljene” glasače – tako što će ograničiti imigraciju. Neki akademici idu čak tako daleko da otvoreno brane takozvanu politiku bjelačkog identiteta.
Argument da će oštriji stav o imigraciji oživjeti socijaldemokratske stranke, i zaustaviti rast radikalne desnice, zasnovan je na dvije osnovne greške, koje zajedno odražavaju veći nesporazum o historijskoj ulozi stranaka lijevog centra.
Prva greška je pretpostavka da su porast desnog populizma i propadanje tradicionalno ljevičarskih stranaka dvije strane istog novčića – zbog toga što su birači radničke klase napustili socijaldemokrate zbog nativističkih poruka populističke radikalne desnice.
Druga pogrešna pretpostavka, usko povezana sa prvom, je da su birači koji sada podržavaju populističku radikalnu desnicu uglavnom bjelačka radnička klasa koja je prije glasala za socijaldemokratske stranke.
Ipak, podaci pokazuju da obje ove često ponovljene pretpostavke stoje na slabim empirijskim temeljima. Zapravo, većina onih koji su glasali za populističku radikalnu desnicu nisu radnička klasa, a većina radničke klase ne podržava populističku radikalnu desnicu.
Ove greške se zasnivaju na većem nesporazumu o historiji socijaldemokratskih stranaka.
Socijaldemokratija je ideologija koja podržava egalitarizam i socijalnu pravdu kroz okvire liberalne demokratije i mješovite ekonomije. Inspirisana marksističkim konceptom klasne borbe, socijaldemokratija teži da osnaži sve marginalizirane grupe. Oni koji tvrde da se stranke lijevog centra trebaju potčiniti zabrinutosti bijelaca zbog imigracije zapravo govore da su socijaldemokratske stranke prije svega interesna skupina za “radničku klasu” – koja je uvijek, prateći takvu logiku, bjelačka.
Ova pogrešna dijagnoza pada lijevog centra, i uspona populističke desnice, dovodi do pogrešnog recepta za oživljavanje socijaldemokratije. Stranke lijevog centra pokušavaju imati “čvrst” pristup imigraciji već decenijama, i često su podržavale politike koje ograničavaju imigraciju, ali to nije spriječilo njihov pad.
Od početka novog stoljeća bjesni rasprava o tome kako odgovoriti na desničarski populizam – uglavnom među onima koji ga smatraju nusproduktom “ekonomske anksioznosti”, i onima koji ga vide kao oblik kulturološke negativne reakcije. Međutim, obje strane imaju pogrešnu preporuku: ako socijaldemokratija želi preživjeti, njezini političari se moraju vratiti svojim temeljnim vrijednostima – umjesto da ganjaju fatamorganu koja izgleda kao njihovi bivši glasači.
Ključ za oživljavanje socijaldemokratije nije u tome da se prilagodi nativizmu dijela bijele radničke klase, već da prihvate ideje i politike koje su fundamentalne za socijalnu demokratiju – egalitarizam, socijalna pravda, solidarnost, pravo na socijalnu zaštitu i sveobuhvatna socijalna država. Ove vrijednosti predstavljale su široko rasprostranjeno shvatanje ogromne većine Evropljana u drugoj polovini 20. vijeka – prije nego što su njihovu hegemoniju narušile tri decenije neoliberalnih ideja i politika. Jedini put nazad za socijaldemokratiju je borba da se ove vrijednosti ponovo učine dominantnima.
Na prvi pogled, ima smisla povezati pad socijaldemokratskih partija sa usponom populističkih radikalnih desničarskih stranaka. Ali korelacija ne znači uvijek i uzročnost. Kao prvo, to dvoje se nije dogodilo u isto vrijeme. Još važnije, ima odvojene uzroke.
Ako pogledamo prosječan udio glasova socijaldemokratskih stranaka u Zapadnoj Evropi, možemo vidjeti da je on porastao na više od 30% u 1950-im i ostao stabilan do kasnih 80-ih. Krajem 90-ih, prosječan broj glasova pao je na nešto manje od 30%, na što je naglo opao u 2000-ima. Danas je nešto iznad 20%.
Sve do početka 1980-ih, populističke radikalne desničarske stranke su bile, u velikoj mjeri, irelevantne u Zapadnoj Evropi te ja za njih glasalo oko 1% glasača. Do 90-ih, ovaj broj se blago povećao na oko 5%. Međutim, kada je postotak glasova za socijaldemokratske partije pao u ovoj deceniji, populističke stranke nisu rasle. U 2000-im godinama, postotak glasova se ponovo počeo povećavati, iako skromno, te danas u prosjeku iznosi oko 10%.
*
Prosječan udio glasova socijaldemokratskih i desničarskih populističkih stranaka 1940-2010, izvor: Parlgov.org
Ove brojke predstavljaju prosjek glasova širom Zapadne Evrope, ali ako posmatramo određene zemlje još je jasnije da uspon populističkih radikalnih stranaka nije uzrokovao pad socijaldemokratskih stranaka. U većini slučajeva, glasovi populističkih radikalnih stranaka su se povećali bez ikakvog usporedivog pada glasova za lijevi centar; u drugim slučajevima, pad broja glasova za stranke lijevog centra počeo je znatno prije nego što je postojala neka velika populistička desničarska stranka.
U Švicarskoj, najuspješnija populistička radikalna desničarska stranka u Zapadnoj Evropi, Švicarska narodna stranka, gotovo je udvostručila svoju podršku između 1995. i 2015. godine, sa 14,9% na 29,4%, dok je Socijaldemokratska partija Švicarske izgubila samo 3% u tom istom periodu. Pad njemačkog SPD-a počeo je nakon 1998. godine, ali ova stranka je svoj najveći udar doživjela 2009. godine, četiri godine prije nego što je osnovana populistička radikalna desničarska stranka Alternative für Deutschland (AfD).
Holandska Stranka rada (Partij van de Arbeid ili PvdA) je 2002. godine doživjela pad nakon uspona populističke desne Pim Fortuyn List, ali se oporavila već sljedeće godine. Najveća implozija u 2017., kada je izgubila 19,1% glasova (više od tri četvrtine ukupnog broja iz 2002. godine), desila se nekoliko godina poslije najvećeg uspjeha ”Stranke za slobodu” (PVV) Geerta Wildersa, 2010. godine. PVV i novi Forum za demokratiju (FvD) ostvarili su samo relativno umjeren uspon (+ 4,9%) u 2017. godini. Da ne govorimo o Socijaldemokratskoj stranci Španije, čiji se broj glasova prepolovio prije nedavnog uspona populističke radikalne desnice Vox, koja je zatim postigla značajnu pobjedu (sa usponom od 22,6% na 28,7%) na istim izborima u kojima je Vox ušao u parlament sa 10,3% glasova.
Postoji jednostavno objašnjenje za to. Pad socijaldemokratskih stranaka ima uglavnom različite uzroke od uspona populističkih radikalnih desničarskih stranaka. Prvo i najvažnije, pad socijaldemokratskih stranaka uglavnom je uzrokovan transformacijom ekonomije koja je utemeljenja na industriji u onu koja je temeljena na uslužnim djelatnostima. To je, između ostalog, dovelo do naglog pada tradicionalnih poslova u radničkoj klasi i relativnog pada ljudi iz radničke klase u široj populaciji.
Suočeni sa opadajućom radničkom klasom i rastućom srednjom klasom, socijaldemokratske stranke su se usmjerile na drugu, na račun prve skupine glasača. Inspirisan uspješnim prelaskom Billa Clintona u centar na predsjedničkim izborima SAD-a 1992. godine, Tony Blair je 1994. godine preimenovao Laburističku stranku u stranku Novih laburista i prihvatio novi “integracijski koncenzus” koji se bazirao na kulturnoj (multikulturalizmu), ekonomskoj (neoliberalnoj globalizaciji) i nacionalnoj (EU) integraciji.
Štoviše, on je pokušao “depolitizirati” politiku – tvrdeći da propagira novi “pragmatični” pristup i “zdravorazumska” rješenja, gdje su svi pobjednici. Uskoro su i druge zapadnoeuropske socijaldemokratske stranke pratile ovaj primjer, kao što su nizozemski PvdA i njemački SPD, čiji je lider Gerhard Schröder tvrdio da predstavlja “novi centar”. Polako, ali sigurno, čak su i francuski socijalisti i razne južnoeuropske stranke slijedile taj primjer.
*
Evropski desničarski lideri u Koblenzu, Njemačka, s lijeve strane: Matteo Salvini (Lega), Frauke Petry (AfD), Geert Wilders (PVV) i Marine Le Pen (National Rally). Fotografija: Wolfgang Rattay / Reuters
Tokom 90-ih godina, prosječan procenat glasova socijaldemokratskih stranaka se malo smanjio – dok procenat glasova populističkih radikalnih desničarskih stranka uopšte nije rastao. Do velike transformacije je došlo tek 2000-ih, naročito nakon terorističkih napada 11. septembra. “Rat protiv terorizma“ pomogao je da se kulturne tačke “paljenja” poput imigracije, islama i sigurnosti pretvore u istaknuta pitanja novog vijeka. U mnogim zapadnoevropskim zemljama, ovo novo političko poravnanje, definisano u kulturnom, a ne ekonomskom smislu, dovelo je do toga da su Zeleni postali glavna ljevičarska stranka, a populistička radikalna desnica je postala glavna desničarska stranka.
Lideri populističkih radikalnih stranaka vole biti viđeni kao nasljednici starih socijaldemokratskih “radničkih stranaka” – kao autentični predstavnici “stvarnih radnih ljudi”. Naprimjer, bivša liderica stranke AfD, Frauke Petry, otvoreno je izjavila da “AfD želi da postane novi SPD”. Također, samoproglašeni desničarski ambasador, bivši savjetnik Trumpa, Steve Bannon, tvrdi da “na strani Bernie Sandersa ima dosta ljudi koji će doći i glasati za nas 2020.” .
Ali čak i ova ambicija uključuje pogrešnu pretpostavku o historiji glasanja radničke klase. Istina je da je radnička klasa u Zapadnoj Evropi od Drugog svjetskog rata nesrazmjerno glasala za socijaldemokratske stranke i, gdje je primjenjivo, komunističke stranke – ali značajan dio radničke klase uvijek je glasao za desničarske stranke.
Od nastanka populističke radikalne desnice početkom 1980-ih, njena biračka baza se stalno mijenjala i razvijala – s radnicima bijelcima kao važnim, ali daleko od dominantne komponente. Ono malo populističkih radikalnih desničarskih stranaka osamdesetih je imalo nizak postotak glasača, manje od 5%, a njihove glasače su činile različite klase i prošla glasačka kultura. Stranke, kao što su belgijski Vlaams blok i francuska Nacionalna fronta (FN), bile su posebno popularne među onima koji su samozaposleni, ali su privukle i fizičke i visokostručne radnike. To nije začuđujuće, uzimajući u obzir da su se populističke radikalne desničarske stranke izjasnile kao alternativa i ljevici i desnici, te su privukle glasače sa obje strane, one koji prvi put glasaju ili nisu nikada ni glasali.
Kada su neke populističke radikalne desničarske stranke počele postizati bolje rezultate tokom devedesetih godina, između 5% i 15% glasova, došlo je i do vidljive promjene sastava njihovih pristalica. Te stranke su zadržale svoje pristalice iz srednje klase, ali su dobile i značajan broj glasova od radničke klase. Hans-Georg Betz, jedan od pionira akademske studije populističkih radikalnih desničarskih stranaka, bio je prvi koji je zabilježio ono što je on nazvao “proletarizacija” populističkih radikalnih stranaka.
Percepcija da je radnička klasa promijenila usmjerenje i postala saveznik sa populističkim radikalnim strankama tokom kasnih 90-ih bila je dodatno ojačana promjenom propagande ovih stranaka. Ranije su mnoge od tih stranaka podržavale tipično neoliberalne politike kao što su niži porezi i privatizacija, ali sada su počele snažnije podržavati šovinističku socijalnu državu – onu čije bi koristi bile robusne, ali samo za “naš narod”.
Kao posljedica toga, glasači uspješnijih populističkih radikalnih desničarskih stranaka, poput francuske FN i austrijske Slobodarske stranke, činili su klasnu strukturu koja podsjeća na onu klasičnih socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka 1990-ih. U popularnim i akademskim djelima, na prijelazu u novo stoljeće, ove uspješne populističke radikalne desničarske stranke počele su se nazivati “radničkim strankama” – jer su bile među popularnijim strankama za (bijelu) radničku klasu. Stereotipni populistički radikalni desničarski glasač u Zapadnoj Evropi sada je prikazan kao mlađi muškarac sa nižim stepenom obrazovanja koji pripada radničkoj klasi.
Ali to je bila zavaravajuća slika: mladi glasači iz radničke klase zaista jesu bili znatno zastupljeni u biračkim tijelima uspješnih populističkih radikalnih desničarskih stranaka, u usporedbi sa tim koliko su činili društva u cjelini – ali ipak, u najboljem slučaju, oni su činili pluralitet, a ne većinu, među biračkim tijelima tih stranaka.
*
Predsjednica njemačkog SPD-a, Andrea Nahles, ovog mjeseca. Fotografija: Ronald Wittek / EPA
Zapravo, većina glasača populističkih radikalnih desničarskih stranka nisu iz radničke klase – a većina glasača iz radničke klase nije glasala za populističku radikalnu desnicu. Nedavno istraživanje je pokazalo da je “samo” 31% “radnika u proizvodnji” i 23% “uslužnih radnika” glasalo za zapadnoeuropske populističke radikalne desničarske stranke između 2000. i 2015. I dok su FN i Slobodarska stranka Austrije izuzeci, radnici čine 45% i 48% njihovih glasača, za druge stranke ti brojevi su znatno niži, na primjer, 18% glasača talijanske stranke Lega Nord čine radnici.
Nadalje, ankete pokazuju da populističke radikalne desničarske stranke ne uzimaju prvenstveno glasače socijaldemokratskim strankama. Sa druge strane, glasači koji odustanu od socijaldemokratskih stranka ne prelaze prvenstveno na populističke radikalno-desničarske stranke.
Na njemačkim parlamentarnim izborima 2017. godine, SPD, koja je pala s 25,7% na 20,5% glasova, izgubila je više glasova zbog drugih popularnih stranka i zbog onih koji nisu glasali, nego zbog AfD-a. Sa druge strane, stranka AfD, koja je tada prvi put ušla u Bundestag sa 94 mjesta (12,6% glasova), je “preotela” više glasova od Kršćansko-demokratske unije Angele Merkel i “drugih stranaka” (posebno od radikalne desničarske Nacionaldemokratske stranke), nego od SPD-a.
Sličan primjer mogli smo vidjeli u Nizozemskoj i Italiji. 2017. Nizozemska stranka PvdA spala je sa 25% na 6% glasova – ali njezini bivši glasači uglavnom su se prebacili na zelene, radikalnu ljevicu i socijal-liberalne stranke, a ne na populističke radikalne desnice FvD i PVV. Sljedeće godine u Italiji je Demokratska stranka Mattea Renzija izgubila vlast – ali gotovo niko od njenih glasača nije prešao na stranku Mattea Salvinia Lega Nord, koja je uglavnom uzela glasove drugih desničarskih stranki i glasača koji su glasali po prvi put.
Ono što ovi primjeri pokazuju jeste da skoriji rast populističkih radikalnih desničarskih stranaka, za razliku od njihove početne ekspanzije tokom 1990-ih, nije podstaknut pridobivanjem radničke klase. Zapravo, odgovori na događaje kao što su 11. septembar i “izbjeglička kriza” od strane glavnih popularnih komentatora i političara doveli su argumente populističke radikalne desnice u svakodnevne rasprave – i njihova “rješenja” su stoga postala prihvatljivija za širu javnost. Kao rezultat toga, najuspješnije populističke desničarske stranke sada su Volksparteien – “narodne stranke”, a ne “radničke stranke” – i ne predstavljaju samo radničku klasu.
Ovo nije samo akademska debata. Ove zablude o glasačima populističkih desničarskih stranaka imale su ozbiljne posljedice za politiku lijevog centra, jer su navele mnoge socijaldemokratske stranke da preuzmu propale strategije protiv populističke radikalne desnice.
Kako je postalo jasno da je “treći put” samo odgodio pad socijaldemokratskih stranaka, počela je potraga za alternativama. Međutim, fokus njihove strategije je bio na tome kako “vratiti” nazad “napuštene” glasove (bjelačke) radničke klase.
Ovim argumentom se služe dva suparnička tabora – liberali protiv socijalista. Svaki tabor ima drugačiji pogled na glavni uzrok propadanja socijaldemokratskih stranaka i uspon populističke radikalne desnice, ali dijele ideju da je “vraćanje radničke klase” najvažniji zadatak.
Jedna verzija ove debate je održana u SAD-u nakon Trumpove pobjede na izborima: da li su se (bijeli) glasači Michigana i Ohia odlučili za Trumpa zato što su patili financijski (“ekonomska anksioznost”) ili je to bilo zbog rasne i etničke nadmoći ( “kulturološke negativne reakcije”)?
Liberali često razmatraju podršku radničke klase populističkoj radikalnoj desnici prvenstveno u smislu negativne kulturne reakcije, iako ne poriču da je i ekonomija odigrala određenu ulogu. To je tačno, što ćemo uskoro vidjeti, ali njihovi odgovori su bili neučinkoviti, često u vidu nejasnih poziva za “povrat nacionalizma”, koji se gotovo uvijek svodi na pooštravanje zakona vezanih za imigraciju.
Dok su mnogi liberali bili na čelu napada protiv “populizma” kao najveće prijetnje demokratiji danas, mnogi istaknuti liberali su implicitno prihvatili uokvirenja populističke desnice. Sigmar Gabriel, koji je predvodio njemački SPD gotovo čitavu deceniju, izjavio je 2016. da je lekcija gubitka Clinton od Trumpa bila da “one koji gube podršku radnika u pojasu hrđe ne mogu spasiti hipsteri Californije”. Ova izjava nije previše daleko od pojednostavljene populističke dihotomije između “pripadajućih” i “posvuduša” koje je popularizirao pisac David Goodhart.
Za liberale poput Tonyja Blaira, čiji je istoimeni Institut za globalne promjene na čelu “progresivnog pristupa” imigraciji, populistička negativna reakcija se nije desila zbog neoliberalne globalizacije i masovne ekonomske nejednakosti koju je ona stvorila u dosad poprilično izbalansiranim društvima u Zapadnoj Europi, već zbog “stvari koje ljudi osjećaju da su štetne u europskoj imigraciji”.
To je već poznata priča, prepričavana i od strane socijaldemokrata i od populista radikalne desnice: socijaldemokratske stranke podržavaju otvorene granice protiv želje “naroda”, što obično znači (implicitno bjelačke i nativističke) radničke klase. Decenijama, populistički radikalni desničari su tvrdili da su socijaldemokratske stranke “izdale” bijelu radničku klasu, u korist imigranata i muslimana, navodno, njihovog novog glasačkog tijela. U stvarnosti, socijaldemokratske stranke imaju mnogo složeniji odnos sa imigracijom i multikulturalizmom.
Većina socijaldemokratskih stranaka su zaista i bile otvorene pristalice imigracije i multikulturalizma, posebno tokom 1980-ih i 1990-ih. U mnogim zapadnoevropskim zemljama veze između stranaka i antirasističkog pokreta su bile čvrste – kao u Francuskoj, gdje je prvi predsjednik SOS Racisme kasnije postao prvi sekretar PS-a. Socijaldemokrate su bile na čelu političke borbe protiv krajnje desnice.
Međutim, socijaldemokratske stranke širom Zapadne Evrope su često davale manje podrške ovim problemima kroz konkretne politike koje su provodile. One nisu prihvatile niti priznale da su njihove države postale “imigracione zemlje”, poput SAD-a ili Kanade – i implicitno ili eksplicitno su podržavale ograničenja kako ekonomske imigracije (na primjer, nakon naftne krize ranih 1970-ih) tako i političkih azila (na primer, nakon jugoslovenskog građanskog rata početkom 1990-ih).
Slično tome, njihova podrška „multikulturalizmu“ bila je uglavnom simbolična – budući da nijedna stranka nije razvila koherentnu politiku, a kamoli socijaldemokratsku viziju multikulturalizma. Blairovo vlastito nasljeđe je dobar primjer. Kako tvrdi Will Sommerville iz Instituta za politiku migracija, Blair i New Labour su proširili ekonomsku imigraciju, ali su javno zagovarali “jači, restriktivniji pristup azilu i sigurnosti”.
Na mnogo načina Blairov pristup ilustruje zbunjeni način na koji su socijaldemokratske stranke odgovorile na sve veću politizaciju imigracije tokom 1990-ih godina. Sa trećim putem koji više nije pretpostavljao njihov pad na izborima, stranke lijevog centra su se pridružile desnici u strategiji kooptacije – drugim riječima, prihvatile su probleme populističke radikalne desnice u pokušaju da marginalizuju stranke koje ih zastupaju. Broj poziva na „realniju“ imigracionu politiku povećao se nakon terorističkih napada 11. septembra, kao i na „oštriju“ politiku integracije za (uglavnom) muslimanske imigrante. Prisjetimo se govora Gordona Brauna “Britanski poslovi za britanske radnike” 2007. godine, koji je bio jasan poziv populističkoj desnici – Nacionalni front je vodio kampanju sa sličnim sloganom 70-ih godina.
Preostala alternativa ovom nesigurnom liberalnom pristupu došla je od onih koji se obično identifikuju kao “demokratski socijalisti”. Ovaj tabor je otvoreno prihvatio ideju “lijevog populizma”, pod velikim utjecajem Chantal Mouffe, belgijske političke teoretičarke sa sjedištem u Londonu i njenog pokojnog supruga, Argentinca Ernesta Laclaua. Oni su najpoznatiji po svojoj kritici aspiracija trećeg puta da eliminišu konflikt i partizanstvo iz politike – i njihov poziv na post-marksističku “radikalnu demokratiju” utjecao je na čitavu generaciju ljevičara i političara, posebno u Latinskoj Americi i Južnoj Evropi.
Od Laclauove smrti 2014. godine, Mouffe je postala najglasnija nositeljica novog lijevog populizma, što je i pokazala njena nova knjiga prigodno naslovljena “Za lijevi populizam”. Ona koristi termine „lijevo“ i „populizam“, međutim ne definira ih jasno. Njen ključni argument je da ljevica mora poremetiti neoliberalni konsenzus tako što će “repolitizirati” politiku – prihvatajući da su sukobi između suprotstavljenih grupa fundamentalni za politički život. Za razliku od ortodoksnih marksista, Mouffe tvrdi da se ovaj sukob ne bi trebao odvijati tradicionalnim klasnim linijama razdvajanja – ili općenito bilo kakvih drugim linijama razdvajanja. Umjesto toga, ona tvrdi da se ljevica mora ujediniti oko namjerno nejasnog programa protiv ustaljenja, osmišljenog da prihvati najšire moguće koalicije progresivnih ciljeva i žalbi.
Mouffe i mnoge druge pristalice ove lijeve populističke strategije uvidjele su uspon progresivnosti sa uspjehom na izborima Podemosa u Španiji i Syrize u Grčkoj, nekoliko godina nakon ekonomske krize – ona je čak i objavila knjigu s jednim od vođa Podemosa, Íñigom Errejónom. Ali od tada, Syriza je slomila srca populističke ljevice širom Evrope, kada je podlegla pritisku EU, dok je Podemos izgubila popularnost kao posljedica ličnih i političkih sukoba. Mouffe se sada uzdaje u Jean-Luca Mélenchona, francuskog socijaldemokratskog insajdera, koji se preinačio u populističkog ljevičarskog autsajdera.
*
Igoñigo Errejón, jedan od vođa Podemosa, vodi kampanju tokom regionalnih i evropskih izbora u Španiji. Fotografija: Victor Lerena / EPA
Iako Mouffe ostaje podalje od nativizma nekih drugih populističkih ljevičara, posebno od Sahre Wagenknecht i njenog novog pokreta Aufstehen (Ustani) u Njemačkoj, ona također jasno cilja na bijele glasače radničke klase, posebno one koje je treći put izgubio od populističke radikalne desnice. Mouffe je u nekoliko intervjua rekla: „Kada građani idu da glasaju, oni ne vide razliku između izbora ispred njih. To je omogućilo razvoj desničarskog populizma. Marine Le Pen obraća se boli popularnih klasa, govoreći im da su stranci uzrok njihovih problema. Potreban nam je još jedan, suprotstavljajući diskurs izgrađen na osnovu jednakosti.”
Ljevičarski populisti pretpostavljaju da (bijela) radnička klasa glasa za radikalnu populističku desnicu zbog ekonomske anksioznosti, a ne zbog kulturološke negativne reakcije. Stoga smatraju da, kada im ljevica pruži bolju socio-ekonomsku alternativu, radnička klasa se više neće brinuti o islamu i muslimanima.
Međutim, kao što je američki politički sociolog Seymour Martin Lipset pokazao prije više od 60 godina, jedan dio radničke klase je autoritaran i nativistički nastrojen. Decenije istraživanja su od tada potvrdile da su ti nativistički glasači radničke klase, kao i ostali glasači koji podržavaju populističku radikalnu desnicu, prije svega motivisani protivljenjem imigraciji (i islamu). Drugim riječima, kulturološka negativna reakcija umjesto ekonomske anksioznosti.
Dok “liberalni populisti” kao što su Blair ili Clinton imaju bolje razumijevanje u to šta pokreće glasače populističke radikalne desnice nego lijevih populista, njihovo predloženo rješenje problema je samo pogoršalo stvari. Akademska istraživanja konstantno pokazuju da, kada se popularne stranke kreću ka desno u pokušaju da interpretiraju pitanja radikalne desnice, to ne čini štetu populističkim radikalnim strankama – štaviše, često im ide u prilog. Također, druga istraživanja pokazuju da to ne zaustavlja ni opadanje popularnosti socijaldemokratskih stranaka.
Ovo savršeno ima smisla. Naglašavajući imigraciju kao pitanje – i potcrtavajući negativnu sliku o imigrantima i imigraciji – popularne stranke samo pomažu glavnim pitanjima i okviru u kojem djeluje radikalna desnica. Također, glasači populističke radikalne desnice nisu samo nativistički nastrojeni, također su i populisti, što objašnjava zašto je “imigracijski realizam” socijaldemokratskih stranaka u suštini potpuno neefikasan. Čak i kada odu dalje od puke retoričke podrške za oštrija imigracijska i integracijska rješenja, većina glasača (radničke klase) koji su protiv imigracije, i vjeruju da je to glavna tema, također vjeruju da se popularnim strankama uglavnom, a posebno socijaldemokratskoj stranci, ne može vjerovati. Štaviše, njihovo skretanje udesno se uzima kao potvrda da je glas populističkoj radikalnoj desnici najučinkovitiji izbor, jer osigurava da druge stranke izvršavaju njihove politike.
Da bi povratila relevantnost u 21. stoljeću, socijaldemokratija mora biti veća od populizma – i liberalnog i ljevičarskog. Iznenađujući uspjesi Jeremya Corbyna u Velikoj Britaniji i Berniea Sandersa u SAD-u su već pokazali da ima prostora za oživljavanje socijaldemokratije.
Ali prije nego što socijaldemokratija može biti restaurirana i spremljena za 21. stoljeće, mora se suočiti sa svojom ulogom u političkom modelu koji sada otvoreno brani radikalna desnica. Dok socijaldemokratija nikada nije otvoreno branila nadmoć bijelaca, njen politički sistem i socijalna skrb su izgrađeni na društvenom sistemu koji je preferirao domaće radnike bijelce nad ostalim “gostujućim radnicima” – i prihvatio diktaturu patrijarhata u kojoj muškarac jedini zarađuje i dominira u porodičnom životu. Iako su socijaldemokratske stranke, i trgovinske unije, bile brze u obraćanju ne-bijelim radnicima, ipak nisu značajno promijenile svoje osnovne modele.
Socijaldemokratija mora ponovno uspostaviti svoje ideale na način da uključuje sve radnike. Treba se vratiti teoriji prije negoli praksi evropske socijaldemokratije – egalitarne ideologije temeljene na solidarnosti sa svim slabijim društvenim grupama i pojedincima, bez obzira na klasu, rasu, ili spol. U ranim fazama 21. stoljeća, kroz cijelu Zapadnu Evropu, rastući procenat sve manje radničke klase će biti ženski i ne-bijeli (ili porijeklom imigrantski). Štaviše, prema današnjim standardima, tradicionalni radnici u fabrikama imali su relativno privilegovan položaj, kao i dobro osiguran i dobro cijenjen stalni posao. U svijetu neoliberalne globalizacije, ne samo da su mnoge od ovih klasičnih pozicija radničke klase proslijeđene siromašnijim zemljama, one su zamijenjene nesigurnim pozicijama kojima manjka sigurnost i zaštita. Veliki je izazov socijaldemokratiji u 21. stoljeću da pronađe način da integriše takozvani “prekarijat” u širi pokret za ekonomsku i socijalnu pravdu. Da li je ovo moguće još uvijek uraditi pod tradicionalnim okvirom “radničke klase” je druga briga. Ono što je važnije jeste da je identitet izgrađen na socioekonomskom interesu prije nego na etnonacionalnom identitetu.
Važno je naglasiti da ovo čemu svjedočimo trenutno jeste kriza socijaldemokratskih stranaka – ne kriza socijaldemokratskih ideala. Možda se čini iluzornom ova tvrdnja u vremenu neprestanih izbornih poraza socijaldemokratskih stranaka, ali socijalna demokratija je živa i zdrava. Čak ne mogu da se sjetim drugog perioda u svom punoljetnom životu da je bila ovako zrela rasprava o budućnosti socijalne demokratije. Da budemo iskreni, ovakva rasprava teče, ironično, samo u SAD-u i to pod jako pogrešnim terminom “demokratski socijalizam”, ali ne jenjava, i to ne samo u klasičnim progresivnim “taborima”.
Mnoge tradicionalne socijaldemokratske politike je podržala većina stanovništva u Evropi i Sjevernoj Americi. Nedavna studija OECD-a, naprimjer, pokazala je da većina širom 21 države članice podržava veće poreze za bogate koji bi pomogli siromašnima. Više od polovine ljudi žele da njihove vlade osiguraju bolje penzije (54%) dok gotovo polovina ima isto mišljenje o boljem zdravstvenom osiguranju (48%). Više od trećine (37%) čak podržava i zagarantovanu najnižu plaću.
Unatoč svemu, socijaldemokratske stranke nastavljaju da gube izbornu podršku a socijalna država, institucionalni izraz koji označava mnoge od ovih politika, biva konstantno razložena. Razlog za ovo je to što su politike, kao što su veći porezi za bogate i veća socijalna davanja, temeljene na socijaldemokratskim ideologijama koje su izgubile svoju hegemoniju nad neoliberalizmom od 1980-ih godina.
Neoliberalizam nije samo ekonomski sistem, nego je i ideologija koja je iz temelja promijenila način na koji ljudi vide politiku. Ustvari, moglo bi se reći da je neoliberalizam bio uspješniji kao ideološki projekat nego kao ekonomski program. Aktivni državljani postali su pasivne mušterije, koje smatraju javni sektor neefikasnom alternativom privatnom sektoru – i smatraju konkurenciju između firmi i pojedinaca najboljim modelom za idealno društvo.
Kao posljedica toga, prije nego što se može desiti bilo kakvo izborno oživljavanje socijaldemokratskih stranaka, socijaldemokrate se moraju suočiti sa pretpostavkama neoliberalnog društva i ponovno predstaviti svoje ideje egalitarizma i solidarnosti kao novi zdrav razum. Kao što je talijanski marksista Antonio Gramsci objasnio skoro prije stotinu godina, politički uspjeh može doći samo nakon što je uspostavljena kulturna hegemonija. Samo onda kada ljudi podržavaju temeljne vrijednosti socijaldemokratije, socijaldemokratske stranke mogu uspješno voditi kampanje sebi svojstvenih politika. Štaviše, i bez šire podrške za ključne socijaldemokratske vrijednosti, mogu se popularne politike lako poraziti.
Projekat ponovnog uspostavljanja kulturne hegemonije socijaldemokratije i njenih ideja će zahtijevati mobilizaciju ljudi izvan postojećih političkih stranaka, uključujući i socijaldemokratske. U većini zemalja, ove stranke svakako vode ljudi koji su im pristupili tokom vrhunca pokušaja pomirenja različitih političkih krila, i koji su greškom smatrali da je to vrhunac “prave” socijaldemokratije. Slično tome, ideološko osvježenje bi se trebalo desiti sa suradnjom, ali nezavisno od zelenih i “radikalno lijevih” stranaka, koje imaju zajedničke, ali temeljno drugačije ideološke projekte.
Oživljavanje socijaldemokratije će zahtijevati novu kulturnu i političku infrastrukturu, temeljenu, na početku, izvan izborne politike. Trebala bi uključivati trgovinske unije, koje, unatoč slabijem članstvu i snazi, još uvijek imaju bolje veze sa radnim narodom. Trebala bi uključivati progresivne organizacije manjina, naročito one koje se fokusiraju na socioekonomske probleme i nove aktivističke organizacije osnovane u lokalnim zajednicama.
Ukratko, oživljavanje socijaldemokratije će zahtijevati novi socijaldemokratski pokret – onaj koji je veći, hrabriji i energičniji od postojećih stranaka.
Autor: Cas Mudde, The Guardian
S engleskog jezika prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba
Ilustracija: Getty/Rex/Guardian Design
