-TopSLIDEBiHPrivreda

Zašto je uvođenje minimalnih plata loše po radnike

Krajem oktobra ove godine (2019), Savez samostalnih sindikata zatražio je da minimalna plata u FBiH bude 1.000 maraka. Svega nekoliko dana prije njih, isti zahtjev mogao se čuti i od SDA-ovog načelnika Semira Efendića koji je, također, predložio da minimalna plata bude 1.000 maraka. I tako, osobe koje nemaju ni dana iskustva u privatnom sektoru, a već decenijama žive na račun naroda predlažu da pekar, stolar, mehaničar, ugostitelj, zidar, stolar, prodavač, vozač, itd., ima minimalnu platu od 1.000 maraka. Sjajno!

Ali, zašto minimalna plata ne bi bila 2.000 maraka? Ili 3.000 maraka, pa da budemo u rangu zemalja EU? Jer ako možemo odrediti da bude minimalno 1.000 maraka, zašto ne odredimo da bude bar dvije ili tri hiljade?

E pa, očito da ekonomija niti određivanje plata ne funkcioniše tako u realnom (privatnom) sektoru. U državnom, odakle i dolaze zagovornici takvih nesuvislih ideja, ovakve stvari su moguće, jer državni uhljebi niti zarađuju novac koji sami sebi isplaćuju, niti brinu o tome na koji način će isplatiti svoje plate. To može biti nametanjem novih poreza, uvođenjem akcizama na akcize, novim kreditnim zaduženjem i sl.

Kratko i jasno, određivanje minimalnih plata je štetno po samu ekonomiju i radnike, naročito one ugrožene i slabije kvalifikovane, a koje upravo namjeravaju da zaštite sindikalni i državni dušebrižnici.

Plata je zapravo cijena usluge rada, a samo uvođenje ovog termina – plata – umjesto cijena usluge rada, napravilo je pometnju u razumijevanju ekonomskih termina i problematike. Dakle, riječ je o izrazito emotivnoj i politički pristrasnoj problematici i upravo zbog toga veliki broj ljudi bez dubljeg razmišljanja o posljedicama i izvodivosti istog, najseda na zavodljivu priču sindikalista i političkih populista.

Vještačko podizanje ili određivanje cijena, što se nebrojeno puta moglo vidjeti u socijalističkim društvima, stvara lažni utisak i šalje pogrešne signale društvu, što uvijek za posljedicu ima katastrofalne rezultate.

Prva stvar koja se događa, na primjer, kad se donese zakon da niko ne smije da bude plaćen manje od 1.000 maraka, jeste da će ostati bez posla svi radnici koji za svog poslodavca nisu vrijedni 1.000 maraka. Kao što kaže američki ekonomista Henry Hazlitt u Economics in One LessonNe možete vrednovati čovjeka po određenom iznosu i proglasiti nezakonitim ako mu se ponudi manje od toga. Vi ga time jednostavno lišavate njegovog prava da zaradi onoliko koliko mu dozvoljavaju njegove sposobnosti i njegova situacija, i istovremeno lišavate društvo čak i najskromnijih usluga koje on može da pruži. Drugim riječima, vi nisku zaradu zamnjenjujete nezaposlenošću.

TRI RAZLOGA ZBOG KOJIH JE MINIMALNA PLATA LOŠA

1. UBIT ĆE POSLOVE

Jedna od osnovnih lekcija ekonomije je da kada cijene odu gore, ljudi kupuju manje. Na primjer, kada cijena kafe poraste, ljudi će kupovati manje kafe, što je poznato kao zakon potražnje, a za posljedicu će prvenstveno pogoditi niže kvalifikovane radnike. Time će niže kvalifikovani radnici postati neisplativi svojim poslodavcima, a kasnije i potpuno neupotrebljivi u društvu, jer vještine koje imaju ne ispunjavaju ekonomska očekivanja – 1.000 maraka plate plus 562 marke doprinosa i poreza (platu i doprinose možete sami izračunati ovdje).

Umjesto povećanja plate, takvi potezi bi donijeli masovno gubljenje poslova.

istraživanju iz 2014. godine, Jeffrey Clemens i Michael Wither došli su do zaključka da je tokom 2000-tih, nakon uvođenja zakona o minimalnoj plati u svih 50 američkih saveznih država, bez posla ostalo 1.4 miliona ljudi.

2. MINIMALNA PLATA DISPROPORCIONALNO POGAĐA MARGINALIZIRANE GRUPE

Minimalna plata pogađa najviše ljude kojima želimo pomoći. Nakon uvođenja minimalnih plata, bez posla ostaju svi radnici za koje poslodavac procijeni da ne vrijede 1.000 maraka plate. Mladi ljudi, studenti, nekvalifikovani radnici i osobe bez iskustva, neće moći pronaći zaposlenje i stjecati vještine jer za poslodavca, naročito u industrijama koje jedva da preživljavaju, takve osobe neće vrijediti tih 1.000 maraka minimalne plate.

Bez posla ostaju ljudi kojima je posao zapravo najpotrebniji. Ovakvi zakoni ne pogađaju šalteruše, stranačke ili uhljebe u državnim preduzećimaveć upravo pokretačku snagu ekonomije – privatni sektor, koji zarađuje svoje i plate 220.000 birokrata na državnim jaslama.

Uostalom, zar mislite da radnik u pekari, konobar u kafiću, vozač autobusa, radnik na kasi u marketu i sl., mogu u toku mjeseca svojim radom ostvariti prihode koji će im priuštiti platu od 1.000 maraka (plus doprinosi i porezi)? I ako to mogu ostvariti, na primjer, u Sarajevu (a ne mogu), zar mislite da je takvo nešto izvodivo u manjim sredinama poput: Olova, Kladnja, Cazina, Donjeg Vakufa, Teočaka, Tešnja i većine bh. gradova. Neizvodivo je!

Zakon o minimalnoj plati neće pogoditi programere, doktore, prosvjetne radnike, inženjere i druge visokoobrazovane grupe ljudi i uposlenike u državnim, tj. stranačkim preduzećima, već nekvalifikovanu radnu snagu i osobe čije usluge cijene rada realno ne vrijede 1.000 maraka.

3. PLATE TREBA DA RASTU NA DOBROVOLJNOJ OSNOVI

Istraživanja su pokazala da 96% zaposelnih u Americi ima platu veću od minimalne plate, što pokazuje da poslodavci plaćaju više nego što to zakon nalaže. Plaćaju više jer vrednuju svoje uposlenike, a profit koji donose, dozvoljava im da im dadnu veću platu.

Jedan od najžešćih zagovornika minimalne plate od 15 $ u Americi, kongresmen Bernie Sanders, našao se u žiži skandala ove godine, nakon što je otkriveno da je uposlenike u svojoj predizbornoj kampanji plaćao na godišnjem nivou 36.000 dolara, a pri tome su radili 60 sati sedmično (prosjek je 44 sata u SAD-u), što znači da su plaćani 13 $ po satu. Dakle, minimalna plata ne funkcioniše baš kao u teoriji.

ŠTA JE RJEŠENJE?

Pitanje nije da li želimo da svima bude bolje već kako da svima bude bolje. Nemoguće je dijeliti novac ljudima prije nego ga zaradimo. Isto tako, nemoguće je da poslodavac plaća radnika 1.000 maraka, ako sama usluga tog radnika ne vrijedi toliko. Dakle, najbolji način da se povećaju plate jeste da se poveća produktivnost, a produktivnost se povećava povećanjem broja mašina koje pomažu radniku, novim izumima i otkrićima, efikasnijim upravljanjem i boljom obukom. Što više radnik proizvodi, on povećava bogatstvo cjelokupne zajednice. Što više proizvodi, njegove usluge se vrednije za potrošače, a samim tim i za poslodavca. A što je on vredniji za svog poslodavca, biće i bolje plaćen. Realne (privatničke) nadnice nastaju iz proizvodnje, a ne iz vladinih dekreta.

Politika države ne bi trebalo da bude usmjerena ka nametanju sve težih i težih zahtjeva za poslodavce, već ka sprovođenju reformi kojima se stimuliše profit, a samim time i da poslodavac proširuje proizvodnju, ulažući u novije i bolje mašine čime bi povećao produktivnost radnika – nakon čega se može očekivati realno povećanje plata i poboljšanje uslova rada.

Piše: Resul Mehmedović

Dialogos

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close