logo
bios

Yasser Louati: Francuska je laboratorija islamofobije već decenijama …

Objavljeno prije 6 mjeseci . u uto, feb 12th, 2019
Razgovor sa Yasserom Louatijem

Vrijeme je da francuski muslimani i muslimani Zapada, gdje god da su, presijeku veze sa režimima koji vladaju u muslimanskom svijetu. Kada su posljednji put vladari većinski muslimanskih zemalja podržali borbu protiv islamofobije, policijske brutalnosti, masovnog nadzora ili ekonomske nerazvijenosti u kojoj mnogi muslimani žive? Nikada nisam vidio da su vladari Maroka, Alžira, Saudijske Arabije, Egipta ili UAE pružili ruku muslimanima na Zapadu. Naprotiv. Vidjeli smo, na primjer, kako su u Egiptu ugostili Marine Le Pen, doveli je za govornicu na Al Azharu, kao i da Mohammed Bin Zayed ne zazire da podrži krajnju desnicu širom Evrope i Sjeverne Amerike, a na crnu listu stavlja organizacije poput CAIR u Sjedinjenim Državama ili UOIF u Francuskoj, samo zato što ih se doživljava kao „organizacione platforme muslimana“, pa time i opasan izvor nadahnuća njihovim vlastitim narodima.

Yasser Louati je francuski aktivista za ljudska prava i zagovornik građanskih sloboda. Nalazi se na čelu Komiteta za pravdu i slobode za sve (The Justice and Liberties For All Committee). Autor je izvještaja o islamofobiji za Francusku za 2016. i 2017. godinu.

U Francuskoj je niz vlada od 1980-ih nastojao stvoriti jedan brend islama, specifičan za Francusku, sa navodnim ciljem integracija muslimanske manjine u zemlji i borbe protiv islamističkog ekstremizma. Zašto je Francuska tako ustrajna u stvaranju „francuskog islama“ i kako biste procijenili njenu uspješnost u tome?

Riječ integracija, kada je riječ o francuskim muslimanima, nikako ne odgovara. Kako francuski državni organi misle integrirati vlastite građane? Kada govorite o francuskim muslimanima, ako upotrijebite riječ „integracija“, vi indirektno implicirate da „postoji  problem s muslimanima koji se mora rješavati,“ a Francuska duguje muslimanima slobodu što su se za nju borili protiv nacista, dok se njena bijela elita prodala nacistima, kao što im duguje i ekonomski napredak zato što su obnavljali zemlju nakon Drugog svjetskog rata.

Što se tiče pitanja o nekakvom „francuskom islamu“, taj projekt već decenijama propada i propadat će i dalje, sve dok francuska država ne omogući muslimanima da se organiziraju kako žele i dok im ne omogući autonomnost.

Francuska država tvrdi da je sekularna, pa ipak hoće nekakav „francuski islam“, te uvozi strane imame, iz Alžira ili Maroka, koji ništa ne znaju o stvarnosti francuskih muslimana i koji sa sobom donose odnos potčinjenosti prema režimima koji vladaju u njihovim domovinama, pa ga kopiraju ovdje, u Francuskoj.

Francuska je sekularna zemlja, gdje su država i religija odvojene. Međutim, samo se muslimanima zabranjuje da koriste zagarantovane slobode i organiziraju svoje vjerske poslove, imenuju sami svoje religijske vođe, upravljaju svojim bogomoljama, itd..

Takvo miješanje je naslijeđe iz kolonijalnog doba, kada je francuska država u kolonijama odbijala provesti Zakon o odvajanju crkve od države iz 1905. godine, na isti način kako ga je provodila u Francuskoj, zato što je tako mogla održati čvrstu kontrolu nad religijskim poslovima i iz dubokog straha da će islam nadahnuti autohtono stanovništvo da se organizira u pravcu oslobođenja. Iako muslimani nisu bili u ratu sa Francuskom, francuski  kreatori politike su se ponašali kao da jesu, i još uvijek koriste jedan zastarjeli ideološki pristup prema njima, zasnovan na dominaciji, discipliniranju i kažnjavanju.

Drugi problem dolazi od samih muslimana i pojedinih osoba koje se nastoje izdati kao njihovi predstavnici. Francuska trenutno svjedoči podmukloj borbi između mnogih koji bi željeli biti oni „muslimani kojima će se obraćati“ francuska država, koji će reprezentirati muslimane i koji će biti „sklopka“ između dviju navedenih strana.

Postoji i problem sa načinom poučavanja islamu, sa sjevernoafričkog ili bliskoistočnog stajališta. Previše je imama koji kopiraju isti odnos koji sa državom imaju kod kuće, u svojim domovinama. U mnogim zemljama, imami su državni uposlenici zbog čega rade u korist države, kao (u)miritelji. U takvim okolnostima i odnosu snaga njihova stajališta nikad se ne dovode u pitanje. Pa zato, umjesto da u francuskim džamijama imamo imame koji muslimanima daju snagu da se pojedinačno i kolektivno bore za zaštitu svojih prava i da daju sve od sebe da doprinose i ostatku društva, oni samo – kao što je jedan od njih običavao činiti u glavnoj džamiji u južnom Parizu – vaze: „Morate slušati i pokoravati se,“ obeshrabrujući na taj način društveni angažman muslimana pod izgovorom da je „politika zlo“. Osim toga, veoma često je slučaj, da su upravo imami oni koji se prvi usprotive muslimanskim aktivistima koji se suprotstavljaju francuskoj državi.

Na žalost, normalno je da su u Francuskoj imami takvi i ne čudi što su svi, direktno ili indirektno, povezani sa državom, francuskom, alžirskom, marokanskom, itd..

Spas Francuske će ovisiti o spremnosti francuskih muslimana da ponovo preuzmu kontrolu nad svojim poslovima, a to počinje na lokalnom nivou, u džamijama, tako što će ih se zaštititi od miješanja države, bilo francuske, bilo neke strane države.

Zašto muslimani, kada svoju religijsku pripadnost iskazuju kroz kodeks odijevanja ili u javnim vjerskim aktivnostima, postaju politički sumnjivi i zašto ih se doživljava ne kao vjernike, nego kao promotore nekakve globalne ideologije?

„Povratak“ islamu mnogih potomaka robovske i postkolonijalne imigracije iznenadio je francuske elite. Na njih se uvijek gledalo kroz sočiva međunarodnih odnosa. Zato što ih nisu smatrali punopravnim građanima koji pripadaju ovdje, sada možete vidjeti da mediji o muslimanima govore kao o ventilu globalnih terorističkih grupa koje su nastale kao posljedica direktnih francuskih, britanskih ili američkih miješanja u većinski muslimanskim zemljama, međutim, kada njihova ideologija uništenja, silovanja i ubijanja dospije do ovih zemalja, nakon što je uništila bliskoistočne ili afričke zemlje, onda se lokalne zajednice ili smatraju odgovornima za to ili se prema njima postupa kao da su na neki način udružene sa takvim grupama.

Kada se obični muslimani povezuju sa globalnim ratom protiv terora, na primjer, onda je lakše uvesti to u zemlju, primijeniti na lokalne muslimane, te olakšati nadzor nad njima, opravdati inače neprihvatljiva kršenja ljudskih prava i sloboda, posebne propise ili, jednostavno, i dalje im uskraćivati mogućnosti da budu ravnopravni sa ostalim stanovništvom.

S druge strane, demonizacija „uočljivih“ muslimana ima isto toliko veze sa religijom koliko i sa rasnom dominacijom. Francuski muslimani, koje danas možete vidjeti kako idu u džamije, poste sveti mjesec ramazan, prihvataju čedno oblačenje i otvoreno se identifikuju kao muslimani, noćna su mora francuskih elita. Na isti način su prethodne generacije crnaca, Arapa i naseljenika iz predgrađa (tzv. banlieue [banlje]) demonizirane zato što su marširale sa ljevičarima protiv rasizma i policijske brutalnosti.

Postupanje zasnovano na sumnjičenju izraz je muke bijelačkih supremacista što vide da oni koji nisu bijeli osporavaju status quo i ne žele više prosjačiti svoja prava, nego ih zahtijevaju kao građani. Oni podsjećaju Francusku – i svijet, zapravo – da su proklamovani republikanski ideali „liberté, égalité, fraternité [sloboda, jednakost, bratstvo]“, za koje tvrde da su kolijevka ljudskih prava ili moralno uzvišeni principi, samo laži ako se primijenjuju samo na bijelu većinu.

Francuska je udžbenički primjer zemlje koja provodi temeljitu politiku sekuritizacije islama. U kojoj mjeri takve sigurnosne mjere utječu na zakonodavstvo i na ostvarivanje religijskih sloboda francuskih muslimana? 

Sekuritizacija islama i muslimana omogućit će francuskim kreatorima politike da oslabe Ustav i institucije Francuske za čiju su zakonitost zaduženi.

Islamofobija je dobar izgovor da se Francuska pretvori u policijsku državu, u kojoj policija misli da su rasizam i mizoginija sve prihvatljiviji. Tokom proteklih 30 godina, Francuska je uspješno usvojila niz zakona koji posebno obilježavaju muslimansku manjinu kao metu. Zabrana marame iz 2004. bila je jedina posljedica petnaest godina duge kampanje cijelog francuskog političkog spektra, od krajnje ljevice do krajnje desnice, sa različitim zahtjevima. Neki su tražili zaštitu laicizma (francuskog sekularizma, laïcité), drugi „zaštitu muslimanskih djevojčica od njihovih porodica“ ili „zaštitu francuskih vrijednosti“. To eksplicitno pokazuje da se političari, medijske ličnosti, kreatori javnog mnijenja, kreatori politike i političke stranke ne moraju slagati u mnogim stvarima, ali da su bliski u tretiranju muslimana kao unutrašnjih neprijatelja.

Prvi uspješan zakon koji je direktno targetirao primjetnost muslimana u javnom prostoru bio je upravo Zakon o zabrani marame iz 2004, a bio je usvojen uz objašnjenje da marama krši državnu religijsku neutralnost. To je bila apsolutna besmislica, pošto se laïcité odnosi samo na državu i njene službenike, a ne na korisnike državnih usluga kakve su javne škole. To je bio stav i državnog savjeta (najviše upravne vlasti) 1989. godine, kada je donio ukaz da škole Republike nemaju pravo birati učenike. Međutim, nakon petnaest godina, ta logika se obrnula i od tada smo imali i debatu i zakon kojima su meta bili muslimani u školama, na radnim mjestima, u bolnicama, na univerzitetima itd..

Posljedice su bile katastrofalne. Islamofobija je još više oslabila institucije Republike Francuske, diskreditirala koncept jednakosti pred zakonom, obodrila antimuslimanske aktiviste i još više polarizirala francusko društvo.

Muslimani su prepušteni sebi samima, zato što nisu nikom politički profitabilni i nema nikog ko bi se zalagao za njihova prava. Međutim, dobre vijesti za muslimane su što su, pored svega, time što su se organizirali i što se nisu bojali suočiti se sa političarima, tražeći svoja legitimna prava, uspjeli da više ne budu žrtve.

Belgija je nedavno zabranila halal i košer klanje, izazvaši gnjevne reakcije muslimanskih i jevrejskih grupa. Zakon koji zabranjuje ovakvo obredno klanje pokrenuli su desničarski političari. Zašto desničari smatraju da je halal meso prijetnja i da li mislite da bi se sličan zakon mogao donijeti i u Francuskoj? 

Odgovor je sadržan u vašem pitanju. Jevreji i muslimani su reagirali na tu mjeru, umjesto da su djelovali ranije, na vrijeme, dok su te mjere bile tek ideja. Mnoge jevrejske organizacije se danas žale što desničari imaju na meti njihovu vjersku praksu, ali zato šute kada se ona osporava muslimanima.

Francuska je laboratorija islamofobije već decenijama i mnogi zakoni koje je usvojila u proteklih trideset godina su podstakli druge zapadne zemlje da učine isto… često sa manjim uspjehom. Da li bi mene iznenadilo da donesu i novi zakon nije važno. Zašto su muslimani neprekidno na meti posebnih zakona? Zato što je to lako.

Šta je, po Vašem mišljenju, specifično u najnovijoj inicijativi za “reformu islama”, koju je nedavno najavljivao Emmanuel Macron? I kakva je uloga Hakima El Karouija i ljudi njemu sličnih u cijelom ovom procesu?

Emmanuel Macron nije iznio ništa novo. On nastavlja raditi ono što su radili i oni prije njega. On krši princip sekularnosti kako bi disciplinirao muslimane i odredio im kako trebaju vjerovati i zašto je to neophodno, a sve to u ime borbe protiv bilo čega za šta muslimane okrivljuju. A opet, nećete čuti Emmanuela Macrona da poziva na reformiranje Katoličke crkve, uprkos hororu pedofilije u njoj ili na reformiranje judaizma, kada se sinagoge koriste kao platforme za regrutiranje francuskih tinejdžera koje šalju da čine ratne zločine u okupranoj Palestini.

Što se tiče Hakima El Karouija ništa ne govori u njegovo prilog, ni njegovo obrazovanje, ni njegovi dosadašnji rezultati, ni njegov odnos sa ostatkom muslimanske zajednice. Pa ipak se desilo da je on bio blizak konzervativnom (bivšem) premijeru Jeanu Pierreu Raffarinu, i da je sada blizak Emmanuelu Macronu. On, naravno, ima pravo na mišljenje o muslimanima i islamu, međutim, nema apsolutno nikakvu legitimnost da govori u ime muslimana ili da umjesto njih odlučuje šta je dobro za njih. Njegova jedina legitimnost dolazi od njegovo imena „Hakim“, zbog čega, iz nekog razloga, njegovi bijeli prijatelji misle da je on „jedan od muslimana“ i da zato „zna najbolje šta je dobro za njih.“ Jesmo li zaista išta odmakli od toga kako su nekada naseljenici postupali prema autohtonom stanovništvu u Africi?

Incidenata uperenih protiv muslimana u 2016. i 2017. godini je znatno manje. Zabilježen je pad akata nasilja protiv muslimana, kao i evidentiranih prijetnji. U posljednjem izadnju Godišnjaka muslimana u Evropi, Anne-Laure Zwilling kaže da je razlog za to što je osnovana Međuresorska delegacija za borbu protiv rasizma, antisemitizma i mržnje prema LGBT (DILCRAH [Délégation interministérielle à la lutte contre racisme, lʼantisémitizme et la haine anti-LGBT])? Šta vi mislite o toj tvrdnji i, također, kako objašnjavate značajni pad incidenata uperenih protiv muslimana?

Moramo biti oprezni sa statistikom. Prvo, zato što mali omjer targetiranih pojedinaca zaista i prijavi rasističke napade, drugo zato što su policijske stanice i sâme poznate da odbijaju prihvatiti njihove prijave, i treće, zato što francuske elite i država ti koji najviše napadaju muslimane putem kampanja demonizacije, zakona o izuzeću i represiji nad istaknutim javnim ličnostima muslimanima.

Teško je uzeti DILCRAH za ozbiljno, kada je njihov jedini doprinos u rješavanju problema antimuslimanskog rasizma bio pokretanje hešteg-kampanje protiv njega (#TousUnisContreLaHaine), i kada se zna da je njihov bivši predsjednik Gilles Clavreoul jedan od osnivača organizacije “Republikansko proljeće” [Printemps Républicain], jedne od najaktivnijih antimuslimanskih organizacija.

Možda će ovaj novi predsjednik biti drugačiji, međutim, to što ne vidi neučinkovitost DILCRAH u suzbijanju antimuslimanske mržnje, koja je toliko jaka da se krivotvore statistički dijagrami o targetiranju muslimana – već je loš početak.

Šta mislite o francuskoj državnoj inicijativi da se obrazuju imami u zemlji? Ta je inicijativa pokrenuta uz ideju borbe protiv moguće radikalizacije.

Francuska država prvo treba definirati termin „radikalizacija“. Kada to učini, u Francuskoj treba obrazovati svakog čovjeka o tome i kako se boriti protiv nje, bez obzira da li on dolazi iz supremacističkih grupa koje imaju kampove za obuku za direktni obračun sa muslimanima ili dolazi iz religijskih grupa.

Francuska je jedan od najvažnijih izvoznika oružja u Saudijsku Arabiju i Egipat. U tom kontekstu, kako gledate na ulogu Francuske na Bliskom istoku i njenu saradnju sa diktatorskim režimima Bliskog istoka? Također, možete li nam reći nešto o mogućem utjecaju Arapskih zemalja Perzijskog zaliva preko državnih vlasti, na „islamsku scenu“ u Francuskoj?

Francuska je napravila neoprostivu grešku kada je svoju vanjsku politiku uskladila sa američkom, što mi sada plaćamo time da je terorizam nova norma. Međutim, francuska saradnja sa diktatorskim režimima, kakvi su u Saudijskoj Arabiji, Egiptu ili u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, nije nešto novo. Ova zemlja je uvijek podržavala diktature, sve dok su one služile njenim interesima. Niko neće zaboraviti Michelle Alliot Marie, bivšu ministricu unutrašnjih poslova Francuske, koja je predložila da se pošalje francuska policija da pomogne Ben Aliju, kada ga je tunižanski narod svrgnuo s vlasti. Cijena za to je velika, a Francuska stalno bira da bude na pogrešnoj strani historije, tako što se svrstava uz takve režime, gdje god da su. Iz tog razloga, niko u Francuskoj nema pravo pitati „zašto nas oni mrze.“

Zemlje kao što je Saudijska Arabija zagađuju muslimansku svijest svojom vehabijskom/selefijskom propagandom, kojom pozivaju u islam koji od muslimana traži da se isključe od ostatka društva, da opravdavaju mizoginiju, da podržavaju vladare, bez obzira na to šta vladari rade i govore, i da se ne angažiraju u politici ili građanskom životu. U osnovi, muškarci moraju dolaziti u džamiju, žene moraju ostati kod kuće, a vladajuće elite se moraju pustiti da rade šta hoće. Međutim, Saudijska Arabija nije sama. Zemlje poput Alžira, Maroka, a u manjoj mjeri i Turska, bore se za kontrolu nad džamijama, zato što onaj ko ima kontrolu nad više džamija, ima više utjecaja na francusku politiku preko svojih džemata. Osim Saudijske Arabije drugi akter koji ima izuzetno štetnu ulogu jesu Ujedinjeni Arapski Emirati.

Vrijeme je da francuski muslimani i muslimani Zapada, gdje god da su, presijeku veze sa režimima koji vladaju u muslimanskom svijetu. Kada su posljednji put vladari većinski muslimanskih zemalja podržali borbu protiv islamofobije, policijske brutalnosti, masovnog nadzora ili ekonomske nerazvijenosti u kojoj mnogi muslimani žive? Nikada nisam vidio da su vladari Maroka, Alžira, Saudijske Arabije, Egipta ili UAE pružili ruku muslimanima na Zapadu. Naprotiv. Vidjeli smo, na primjer, kako su u Egiptu ugostili Marine Le Pen, doveli je za govornicu na Al Azharu, kao i da Mohammed Bin Zayed ne zazire da podrži krajnju desnicu širom Evrope i Sjeverne Amerike, a na crnu listu stavlja organizacije poput CAIR u Sjedinjenim Državama ili UOIF u Francuskoj, samo zato što ih se doživljava kao „organizacione platforme muslimana“, pa time i opasan izvor nadahnuća njihovim vlastitim narodima.

U takvoj situaciji, zašto bi – za ime svijeta! – muslimani išta imali sa njima?

Međutim, presjeći veze sa tim režimima ne znači presjeći veze sa narodom koji živi pod njima, naprotiv, solidarisati se sa njima je nužno, jer milioni njih trpe ogromnu nepravdu. Nema bratstva ili solidarnosti sa ljudima koji podržavaju nepravdu i korupciju koja uništava mnoge većinski muslimanske zemlje, međutim, definitivno se moraju izgraditi veze prirodne solidarnosti sa narodom.

Budući da je Francuska laboratorija islamofobije, francuski muslimani imaju moralnu obavezu da se zalažu za sebe i da se usprotive prevlasti drugih nad njima. Međutim, to počinje islamskom kritikom, a ne islamskim legitimiranjem vlasti.

Prevod: Azra Mulović

algoritam.net 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh