Marko Marulić (Split, 18. august1450 – Split, 5. januar1524) bio je hrvatski književnik i kršćanski humanist, otac hrvatske književnosti. Često mu se dodijeva i atribut Splićanin.
“Piše u prašinu i u pijesak sije
Onaj koji se trudi oholu goropadniku savjet dati.”
― Marko Marulić, Judita
“U nama pomračuje svjetlo zdrava razuma dok god se družimo s onima koje zastire magla poroka.”
― Marko Marulić, Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca
Najznačajnije Marulićevo djelo je ep Judita, koji je u isto vrijeme i najstarije štampano djelo naše umjetničke književnosti. Staru biblijsku priču o ženi koja je herojskim podvigom spasila svoj rodni grad od opsade neprijatelja, Marulić je vješto iskoristio i u mnogo čemu prilagodio stvarnosti svoga vremena. U Juditi je oličen ideal žene koja, odana vjeri i narodu, izvršava herojski podvig i spašava zemlju od neprijatelja. Naš pjesnik je želio da takvim primjerom vaspitno utiče na svoje savremenike, koji su takođe bili opsjednuti od neprijatelja. Tako su krupni nacionalno-politički problemi vremena podstakli rodoljubivog Marulića da napiše svoj ep, koji pored idejne aktuelnosti ima svoju vrijednost i u nesumnjivim književnim kvalitetima.
Suprotiva slasti od blaga
Umrit hotih videć da, ki blago ima,
dobrotom ne sloveć, od svih čast prijima;
tvardo se uzbolih da sam nigdar ne stal
slidit stope onih kih sam kripostnih znal.
Jer, ki ima kripost, ubog buduć ni znan,
da kako zločest gost nigdire nima stan.
Li paka poznavši da bogat, kad umre,
blago odpušćavši, nag se u greb zapre,
da sve ča je stekal inih bude za njim,
glas ki mu je tekal da se zatare š njim:
ne hajah ubog bit, za dobrotom tekuć,
ka me hoće živit pokol izdahnem mruć.
Jer da bi življen'je ovdi vičnje bilo,
proklel bih trujen'je ko tarpi me tilo.
Carkvu bih ostavil svetosti ne hajuć,
u pokoj se stavil slasti uživajuć.
Da jer život ovi malo tarpit ima,
zato želim oni ki konca ne ima.
