Kultura

Vukovar 18.11.1991.

Vukovar 18.11.1991.: 4004 branitelja, 81.884 agresora

 

PDF: BITKA ZA VUKOVAR 1991. – Davor Marijan

VUKOVAR 1991. U BROJKAMA

Opsada Vukovara trajala je od 24. kolovoza do 18. studenog 1991. godine
1.800 pripadnika hrvatskih snaga u Vukovaru
10 kilometra je bila dužina bojišnice
1.739 poginulih
2.500 ranjenih
56 poginule djece
22.000 prognanih Vukovaraca
200 žrtava ekshumirano na Ovčari, najvećoj masovnoj grobnici u Hrvatskoj

Vukovar je okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja. Obrana Vukovara, zajedno s hrvatskim snagama u zapadnoj Slavoniji, onemogućila je spajanje neprijateljskih snaga iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateški značaj.

S dolaskom jeseni, slike iz 1991., presudne godine u novijoj hrvatskoj povijesti, vraćaju se, vjerujem, svima koji su u tim danima bili na bojištu ili negdje drugdje gdje je trebalo biti da bi se pomoglo obraniti Domovinu. Kad se jednom uvuče u osjetila, miris bojišta teško je potom izbaciti, moguće ga je tek potisnuti na neko vrijeme, dok opet ne zamiriše i vrati nas u dane tuge, ali i neizmjernog ponosa”. Sjećanja su brojna i nabijena emocijama, zasigurno ih ima koliko i branitelja, i zasigurno ovise o bojištu na kojem je netko bio. Međutim, s velikom sigurnošću može se reći da spomen Vukovara kod svih branitelja izaziva slična sjećanja i osjećaje. Zahvaljujući neizmjernoj ljubavi njegovih stanovnika, posebice branitelja – Vukovaraca i onih koji su došli iz drugih krajeva, prema svome domu i Domovini, Vukovar je već u jesen 1991. postao simbol obrane Hrvatske. Dakako, kao svaki drugi povijesni događaj, tako se ni bitka za Vukovar ne može promatrati odvojeno od ostalih suvremenih događaja, a njena raščlamba ne može biti objektivna ako se pritom ne razmotri situacija na cijelom hrvatskom ratištu.

Politička situacija na vukovarskom području postala je složenija nakon što je na osnivačkoj skupštini Srpske demokratske stranke (SDS) na vukovarskom izletištu Adica 10. lipnja 1990. govorio njezin čelnik Jovan Rašković, no velikosrpska politika uistočnoj Slavoniji i vukovarskoj općini snažnije je nastupila „serijom“ mitinga u veljači i ožujku 1991. godine. Na njima su nazočni Srbi otvoreno odbacivali Ustav RH i prijetili Hrvatima i hrvatskoj vlasti. Jednako kao i u ostalim dijelovima Hrvatske, situacija na tom području znatno se pogoršala nakon oružanoga sukoba između hrvatske policije i srpskih terorista na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine. Srpski ekstremisti postavili su barikade u Borovu Selu, a potom i u ostalim selima vukovarske općine naseljenim pretežito srpskim stanovništvom. Na barikadi u Bršadinu pucali su 2. travnja na civilni automobil, pri čemu je ranjena suvozačica.

U travnju 1991. na novim mitinzima Srba u Borovu Selu i Jagodnjaku u Baranji, o planovima stvaranja jedinstvene i velike srpske države, koja bi obuhvatila veći dio teritorija Republike Hrvatske, govorili su državni i politički dužnosnici iz Srbije. Govoreći na teritoriju Republike Hrvatske oni su javno zaprijetili Hrvatima, posebice poslanik srbijanskog parlamenta Milan Paroški, koji je u govoru u Jagodnjaku svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj poručio da je „ovo srpska teritorija“ i da svakoga tko kaže suprotno „imaju prava ubiti kao kera pored tarabe“! To je, zapravo, bio poziv Srbima na pobunu protiv hrvatske vlasti i na obračun s Hrvatima na tom području. Takva agresivna i huškačka retorika srbijanskih političara dovela je 2. svibnja 1991. do krvoprolića u Borovu Selu kod Vukovara, gdje su lokalni i pridošli srpski teroristi iz zasjede ubili 12 i ranili više od 20 hrvatskih policajaca. Pritom je poginuo i jedan terorist. Istoga dana, kod Polače kraj Zadra ubijen je i hrvatski policajac Franko Lisica. Krv prolivena istoga dana na različitim područjima Hrvatske, bila je poruka srpskih ekstremista da će veliku Srbiju ostvariti milom ili silom. Zbog velikosrpske politike rat se nije mogao izbjeći.

Nakon krvavog 2. svibnja 1991., na vukovarskom području zavladalo je ratno stanje i započele su intenzivne pripreme za rat. Činjenica da je 2. svibnja u neposrednoj blizini Vukovara ubijeno 12 hrvatskih policajaca, pokazuje koliko su neutemeljene tvrdnje da Srbi nisu započeli rat u Vukovaru! Otvorena srpska agresija na Vukovar i tromjesečno neprekidno granatiranje grada iz svih raspoloživih oružja, započela je 25. kolovoza 1991. godine. Vukovar je napadan s kopna, s brodova JNA na Dunavu i zrakoplovima JNA iz zraka, odnosno iz smjera pobunjenih i okupiranih sela (Borova Sela, Trpinje, Bršadina, Negoslavaca, Lipovače, Sotina, Dalja) te iz vojarne JNA u Vukovaru i gradskoga naselja Petrova gora, kao i iz Vojvodine i s teritorija Srbije, iz koje su u Hrvatsku gotovo neprekidno ulazile kolone vojnih vozila JNA. JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe djelovale su zajednički, prema planovima i pod zapovjedništvom Generalštaba Oružanih snaga SFRJ u Beogradu.

Iako su i u općini i u gradu Vukovaru Hrvati bili najbrojniji narod, zbog velikog postotka Srba u ukupnom broju stanovništva općine Vukovar, zbog okruženja selima s većinskim srpskim stanovništvom i zbog neposredne granice sa Srbijom, a ponajviše zbog ogromnog nesrazmjera u naoružanju i vojnoj opremi u korist JNA, velikosrpski stratezi su na vukovarskom području očekivali laganu i brzu pobjedu. Tim više jer najveći dio vukovarskih branitelja i njihovih zapovjednika nije imao potrebnu vojnu naobrazbu ni ratno iskustvo. Ipak, neki od njih, primjerice zapovjednik obrane Borova Naselja Blago Zadro, koji je poginuo 16. listopada, postali su legendom obrane Vukovara i Hrvatske. Činjenica da su u velikom broju, uz borce ginuli i zapovjednici: Velimir Đerek – „Sokol“, Ivan Poljak – „Sokol“ te Petar Kačić – „Bojler“ – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić – „veliki Joe“ na Mitnici, Alfred Hill – zapovjednik Vojne policije, Nenad Sinković – „Legija“ – zapovjednik inženjerijske jedinice i brojni drugi, govori o žestini sukoba i hrabrosti istinskih heroja, koji su predvodili vukovarske branitelje.

Snage branitelja s oružjem u samom gradu ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od 1800 do 2000 pripadnika policije te ZNG-a, HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske ustrojenih u 204. brigadu HV-a, razvučenu na više od 10 kilometara dugoj fronti. Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj, među njima i Srbi. Dakako, obrana Vukovara provodila se uz zajedničku podršku i doprinos civilnih struktura grada, koje su bile pod koordinacijom Kriznog štaba, predvođenog povjerenikom Vlade RH za Vukovar Marinom Vidićem – Bilim. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedao Mile Dedaković – „Jastreb“, a potom Branko Borković – „Mladi Jastreb“ te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipe Pole.

Istodobno, GS HV-a i Operativna zona HV-a Osijek planirali su akcije za deblokadu grada, a radi vojne pomoći Vukovaru angažirane su snage u njegovoj okolici, posebno topništvo. U tom cilju, 16. listopada ustrojena je i Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, koja je prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića, u tijeku završnih borbi za grad na raspolaganju imala oko 6800 ljudi, 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20-100 mm, 32 topa kalibra veća od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača. Pokazalo se da s tim snagama, uz ogroman nedostatak streljiva, nije bilo moguće obraniti grad od napada srpskoga agresora. Prema izvoru JNA, sredinom studenoga 1991. snage JNA (1. VO) u istočnoj Slavoniji brojale su 37.613 vojnika, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa „artiljerije za podršku“, 158 oruđa „protuoklopne artiljerije“ i 380 oruđa „protuavionske aritljerije“, a snage TO Srbije 9582 „vojnih osoba“. Prema nekim hrvatskim izvorima neprijateljske snage bile su još brojnije.

Život stanovnika Vukovara u potpunosti se morao prilagoditi ratnim uvjetima. Patnju i stradanje u napadnutom gradu trpjeli su jednako svi građani – i Hrvati i Srbi i svi ostali. Granate koje su srpske snage slale na grad nisu birale nacionalnost… Hrvatski radio Vukovar upozoravao je slušatelje da ne napuštaju skloništa, čak niti nakon potpisanih primirja, koja srpske paravojne postrojbe nisu poštivale. Djelatnici radija, koji su svoj posao savjesno radili sve do okupacije grada (Siniša Glavašević, Zvjezdana i Branimir Polovina, Alenka Mirković, Vesna Vuković, Josip Estereicher, Zdravko Šeremet), bili su snažna moralna podrška braniteljima. Njihova iscrpna i dramatična, ali ljudski topla i ohrabrujuća javljanja iz Vukovara s nestrpljenjem i zebnjom čekala su se u domovima diljem Hrvatske. Nakon okupacije Vukovara novinara Hrvatskog radija Vukovar Sinišu Glavaševića i tehničara Branimira Polovinu, srpski vojnici ubili su naOvčari.

Znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, u čijem sastavu su se borili pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe, slomile su herojski otpor malobrojnih, opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirale najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo Naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga. S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, zajedno s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnoga Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998., kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Prema podacima Ministarstva zdravstva, 19. studenoga 1991. na području Vukovara bilo je oko 14.100 civila: oko 10.000 u Vukovaru, oko 4000 u Borovu Naselju i oko 100 u Lušcu, a hrvatskih branitelja bilo je oko 900: oko 450 u Vukovaru i oko 450 u Borovu Naselju. U vukovarskoj bolnici je na dan okupacije bilo oko 420 ranjenika i bolesnika, a u skloništu – stacionaru “Borovo Commercea” bilo je oko 250 ranjenika. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac i zapovjednik ratnoga saniteta općine Vukovar dr. Juraj Njavro, zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i ostalim osobljem postali su simbolom humanosti. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovano radili su danonoćno, bez pravoga odmora i na granici iscrpljenosti. Svi ranjenici bili su jednako tretirani i zbrinuti bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i pripadnici ozloglašenih srpskih paravojnih postrojbi.

Nakon okupacije, najmanje 266 ranjenika, djelatnika bolnice i članova njihovih obitelji te drugi civili izvedeni su iz bolnice i ubijeni ili se vode kao nestali; od toga broja na Ovčari je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine. Dok su vojnici JNA iz bolnice izvodili ranjenike i osoblje bolnice, njihov zapovjednik, „oficir“ JNA, Veselin Šljivančanin, koji je preuzeo nadzor nad bolnicom i kontrolirao situaciju, održao je „govor pobjednika“ okupljenim liječnicima i medicinskom osoblju, naglasivši da se JNA i ostale srpske postrojbe zajednički bore i djeluju s istim ciljem.

Tijekom napada na grad, JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pri tome ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte (u Vukovaru je uništeno ili oštećeno 25.590 stanova, što je 91% od ukupnog broja stanova).

Agresor je bio višestruko brojniji i bolje naoružan od vukovarskih branitelja; raspolagao je s više nego deseterostruko većim brojem topničkog oruđa i više nego stostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni borbene zrakoplove. Zato je fascinantan i sam podatak da je obrana Vukovara gotovo puna tri mjeseca odolijevala napadima toliko brojnijeg i bolje opremljenog neprijatelja. Tako ogroman nesrazmjer između agresora i branitelja u kvaliteti i broju tehnike te obučenosti i broju vojnika, u odnosu na borbene rezultate postignute u bitci za Vukovar, potvrđuje da niti jedna vojna doktrina ne smije zanemariti domoljublje, odnosno motivaciju vojnika. Ujedno, ti podaci najbolji su odgovor zlonamjerno plasiranim „informacijama“ u javnost „da je Vukovar prodan“ ili „da je predsjednik Tuđman namjerno žrtvovao Vukovar, kako bi Hrvatska dobila međunarodno priznanje“, ili čak zato „da bi se hrvatska nacija homogenizirala i očistila od Srba“. Koliko su takve teze neutemeljene pokazuje podatak da je na sastanku u Uredu predsjednika Republike 14. studenoga 1991., prilikom rasprave o ekstremnim ponašanjima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman rekao da će se suprotstaviti mišljenjima „da ne može niti jedan Srbin ostati u Hrvatskoj“. Dakle samo par dana pred okupaciju Vukovara, u teškom i mučnom ratnom stanju, čiji se kraj nije nazirao, a u kojem su zbog nastale psihoze uvjeti itekako bili „pogodni“ za osvetu, protjerivanje i razna zlodjela nad Srbima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada ostali su dosljedni politici zaštite ljudskih i nacionalnih prava svih hrvatskih građana na teritoriju pod hrvatskom vlašću.

Vukovar je okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja. Obrana Vukovara, zajedno s hrvatskim snagama u zapadnoj Slavoniji, onemogućila je spajanje neprijateljskih snaga iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateški značaj. Istodobno, ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara razotkrili su svjetskoj javnosti pravu sliku srpske agresije, a branitelji Vukovara pokazali su da je moguće uspješno se boriti protiv toliko nadmoćnijeg agresora. Time su pridonijeli razumijevanju događaja u Hrvatskoj i ubrzali međunarodno priznanje Hrvatske, a svojim domoljubljem i hrabrošću zaslužili su počasno mjesto u hrvatskoj povijesti.

Brojni autori posvetili su svoje tekstove herojima Domovinskog rata, diveći se žrtvi i veličini hrvatskih branitelja. S posebnim divljenjem govori se o braniteljima Vukovara. Među njima se, toplinom, iskrenošću i originalnošću, izdvaja knjiga „91,6 MHZ – glasom protiv topova“ Alenke Mirković – novinarke ratnoga Hrvatskoga radija Vukovar. Njezina rečenica – Isuse Bože, kakvi ljudi ovdje ginu! – temeljena na osjećajima „neizmjerne zahvalnosti i tuge“, jednostavan je opis, odnosno sažetak vrlina ljudi koji su 1991. branili Vukovar i Hrvatsku.

Hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na smrt radi obrane dobra, vrline su utemeljene na ljubavi i domoljublju. Upravo zato, bitka za Vukovar nije samo važan događaj iz hrvatske povijesti, nego i priča o ljubavi prema obitelji, sugrađanima, domu i Domovini. Tu je ljubav, kao glavni motiv i izvor neizmjerne hrabrosti vukovarskih, odnosno hrvatskih branitelja, prepoznao novinar, pisac i heroj Siniša Glavašević i na sebi svojstven način opisao u „Priči o ljubavi“; ona je sjajna poruka svima koji traže smisao života i ideale zbog kojih vrijedi umrijeti: Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

Autor: Ante Nazor
Dnevno.hr

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close