logo
bios

Vjera i nacionalnost recept za posao i bogaćenje

Objavljeno prije 3 sedmice . u pet, sep 27th, 2019
Psiholog o stanju u BiH: Proživljavamo tešku krizu, obezvrijedili smo sve što je normalno i pošteno, a živimo u jednoj od najljepših zemalja na svijetu

Kod nas su vjera i nacionalnost postale najunosnija profesija i najsigurnija karta za brzo materijalno bogaćenje. One su postale predmetom najgorih manipulacija. Pravih vjernika je malo i sve manje, a lažnih vjernika, „zaštitnika“ vjere i nacije puno.

TATJANA ČALIĆ Buka

Vrijeme je štrajkova, malih plata i penzija, nezadovoljstva, beznađa, odlaska sa ovih prostora. 

Vrijeme je bahatih političara, nasilnih ljudi i kriminalca raznih vrsta, jer nema odgovornosti.

Vrijeme je lijekova za smirenje, u BiH se godišnje na njih potroši više od 10 miliona KM, jer treba izdržati u društvu u kome je dominantna poruka – kriminal i nasilje se isplate.

O svemu što nam se dešava, kako smo dospjeli u ovakvu situaciju, o beznađu, nasilju, političarima, mladima, više nam je rekao Marko Romić, psiholog specijalista traumatske psihologije u mostarskom Domu zdravlja i voditelj KLOK-a (Kluba liječenih ovisnika o kocki).

Koje je vaše stručno mišljenje, u kakvom se stanju nalazi bh. društvo? 

Bosansko-hercegovačko društvo, u mnogim svojim aspektima proživljava tešku krizu. Ako bih tražio analogije u stručnoj terminologiji, rekao bih da  u pitanju čitav niz poremećaja i bolesti. Depresija, koja se očituje u beznađu, psihoza – koja se manifestira u vjerovanju u utvare, a utvare su „oni drugi“ i „oni treći“,  kojima veliki dio vladajućih struktura plaši vlastiti narod, spasiteljska uloga, koju te strukture pripisuju sebi, a dobar dio naroda kao da vjeruje u to, propadajući tako, sve dublje i dublje, odsutnost realnog, racionalnog, iskrenog, samokritičkog i poštenog odnosa prema sebi i „svojima“ – samo su neke od tih bolesti. Mi, nešto stariji, uvijek smo s nadom u bolje sutra gledali u budućnost. To nas je nosilo, davalo nam snagu. Danas te nade više nema. To je prestrašno. U našoj zemlji otvaranje javne kuhinje često je udarna vijest državne i entitetskih televizija. To je sramotno i žalosno. U našoj zemlji, kada su u pitanju oni koji upravljaju, na svim razinama, ne postoji pojam odgovornost. Taj pojam postoji uglavnom samo kada treba pritisnuti malog, običnog čovjeka.

Kako smo došli u ovu situaciju, koji su temeljni problemi našeg društva?

Obezvrijedili smo sve što je normalno, zdravo, pošteno. Prihvatili smo izopačeni sustav vrijednosti, koji rezultira time da je znanje, iskustvo, sposobnost, dobronamjernost, poštenje i druge stvarne vrijednosti danas gotovo potpuno nebitna referenca, umjesto toga, važnije je pripadamo li ovoj ili onoj političkoj strukturi ili interesnoj skupini. U većini naših sredina je dovoljno da ne pripadate nacionalnoj ili vjerskoj skupini onih koji su na tom području brojniji, pa će vam biti beskorisne sve diplome, sva znanja i iskustva, sva dobra djela koja ste uradili ili biste mogli uraditi. U ovu situaciju smo došli zato što smo prihvatili da nas izmanipuliraju oni kojima smo ukazali povjerenje da u naše ime vode i organiziraju mnoge važne poslove, a njihov interes i jedini cilj je da ostvare samo svoje ciljeve, koji su uglavnom povezani sa materijalizmom i moći. U normalnim demokratskim društvima običan čovjek je svjestan koliko je važno da je upravljački sustav zdrav i da dobro funkcionira. Tamo su ljudi svjesni koliko je npr. važno da svi plaćaju porez ili da je čistoća grada i okoliša u njihovom osobnom interesu. Svi daju svoj doprinos da država i niži sustavi vlasti funkcioniraju dobro, efikasno i pošteno. Kod nas je sasvim obrnuto. Jedni doživljavaju društvo i njegove institucije kao instrument vlastitoga bogaćenja, a drugi te institucije doživljavaju kao aparat prisile, koji je tu uglavnom da im zagorčava život. Ovakva situacija direktno se odražava i na stanje duha odnosno na mentalno zdravlje naših ljudi, koje je u velikoj krizi.


Nevjerovatno je da su nam etnički i vjerski identiteti toliko godina od rata dominantni  i uveliko određuju ponašanje ljudi, a imamo toliko problema u zdravstvu, obrazovanju, pravosuđu, obezbjeđivanju egzinstencije, gušimo se u smeću…Kako to objašnjavate?

Kod nas su vjera i nacionalnost postale najunosnija profesija i najsigurnija karta za brzo materijalno bogaćenje. One su postale predmetom najgorih manipulacija. Pravih vjernika je malo i sve manje, a lažnih vjernika, „zaštitnika“ vjere i nacije je puno, na svim stranama. Da se ljudi iskreno drže vjere, ne bismo imali toliko zla svih ovih godina i brzo bismo našli izlaz iz svih naših katastrofa i kriza. Ovako, imamo na sceni sve više i sve radikalnije „zaštitnike“ svojih vjera i nacija, a istovremeno svi tonemo u veliki ponor. Sasvim je jasno da su laž i zlo uzeli stvari u svoje ruke.

Kako u ovakvom društvenom kontekstu odgojiti  mlade i da li je to uopšte moguće, ako već svemu naprijed rečenom dodamo izazove koje je sa sobom donijelo doba informacijskog i tehnološkog napretka?

Obitelj je polazište i ishodište svega u čovjekovom životu. Samo funkcionalna obitelj, obitelj u kojoj vladaju zdravi međusobni odnosi, može pripremiti mladu osobu za daljnji razvoj u dobrom smjeru. Iza obitelji dolaze predškolske i školske institucije, potom vjerske i druge vladine i nevladine organizacije. No, ako u obitelji pojedinac ne dobije potrebnu zdravu osnovu, ako ne dobije potrebnu ljubav, prihvaćanje, vjeru u svoje najbliže, u sebe, potom u druge – sve ostale institucije i organizacije neće moći nadomjestiti taj nedostatak.

Koliko je taj odgoj otežan činjenjicom da živimo i u eri različitih vrsta nasilja, sveprisutno je na društvenim mrežama, u školama, medijima. Jednostavno se toleriše, te je samim tim postalo društveno prihvatljivo.

Danas je nasilje u modi. Djecu uče nasilju od rođenja. Crtići su prepuni nasilja. Nema više Paje Patka ili Štrumfova. Nasilnici imaju značajne uloge u društvu. Nasilje je postalo obrazac i formula dolaska do statusa i bogatstva. Nasilnici prolaze uglavnom nekažnjeno ili sa minimalnim kaznama, a naše društvo nema mehanizme da se suoči s tim problemom. A bez tih mehanizama za 10- 20 godina čini se da će biti još gore.

Šta bi poručili mladima da odu ili da ostanu?

Moj otac je otišao u Njemačku kada sam ja imao tri godine, a majka nešto kasnije. Vidio sam taj život naših ljudi u inozemstvu. Imao sam priliku otići bilo kada, jer sam – uz to da su mi roditelji živjeli tamo, ja završio medicinsku školu, potom fakultet i specijalizaciju, koji su tamo jako traženi. Ali, sve ove godine ja sam se „otimao“ odlasku. Mislio sam i sada mislim da je Bosna i Hercegovina jedna od najljepših zemalja na svijetu. Mislio sam da meni, kao i drugim ljudima rođenim u ovoj zemlji, nigdje ne može biti tako lijepo i dobro kao ovdje u našoj zemlji. Mislio sa da nam Bosna i Hercegovina daje toliko resursa da svi živimo normalno od svoga rada. Kao i mnogi mojih godina i stariji, nadao sam se da će demokracija o kojoj smo toliko maštali donijeti pravednije i bolje društvo. Nažalost, ovo što danas imamo u mnogim svojim aspektima je samo loša karikatura demokracije. Većina ljudi, među koje ubrajam i sebe, jedva sastavlja kraj s krajem, mnogi su davno prešli granicu siromaštva, penzioneri nemaju za kruh i lijekove, mnogi se hrane po kontejnerima, javnim kuhinjama, karitasima, dobrotvorima, merhametima. Obezvrijedili smo čovjeka. Širom otvorili vrata beznađu. Teška srca, moram reći da, ako radikalno ne promijenimo svoj odnos prema sebi samima, prema drugima, prema bitnim segmentima života i društva, budućnost će nam biti još crnja i gora. Stoga, mlade pozivam da puno aktivnije uzmu svoj život u svoje ruke i pokušaju ovdje promijeniti stvari. Jer, mladi su svugdje i uvijek bili nositelji pozitivnih promjena. Tek potom, ako ne uspiju u tom naumu, neka traže neka druga mjesta, na kojima će im biti bolje. 
 

To je i naš jedini način za spas?

Da, ali moramo znati da taj spas najviše ovisi o nama samima. Neće nam ga dati ili donijeti nitko, ako mi sami to ne učinimo. Okrenimo se pravim i vječnim vrijednostima. Neka naši osobni primjeri budu naši ulozi i naši dokazi ljubavi prema svojoj obitelji, prema drugima, prema svojoj zemlji. Prestanimo živjeti u prošlosti i od prošlosti. 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh