logo
bios

U tri godine postojanja tzv. Herceg-Bosna proizvela je samo svirepe zločine i zločince

Objavljeno prije 3 sedmice . u pon, nov 18th, 2019

Na današnji dan 1991. godine formirana je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja će 28. avgusta 1993. godine prerasti u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu.

Dvadeset i osam godina kasnije vodeći hrvatski političari u BiH nastoje prikazai osnivanje HZ HB kao izraz volje hrvatskog naroda za slobodom unutar BiH. Međutim i nažalost, ta „sloboda“ podrazumijevala je i smrt, odvođenje u logore i progon iz svojih domova hiljada građana BiH koji se svojim imenom i prezimenom, vjerskim ili nacionalnim opredijeljenjem nisu uklapali u svjetonazore vlasti te zajednice, kasnije republike.

Klasična paradržava

Nije se radilo ni o kakvoj zajednici ili republici, koliko god se neki trudili da je tako prikažu. Bila je to klasična paradržava o kojoj je najbolje mišljenje prije skoro dvije godine izrekao Međunarodni sud u Hagu. Sud je ocijenio da je ona nastala putem Udruženog zločinačkog poduhvata, dok je političkom i vojnom vrhu (Prlić, Praljak, Ćorić, Petković, Stojić, Pušić) te paradržave izrekao kazne od 111 godina zatvora.

I dok se na godišnjicu osnivanja te zajednice neki utrkuju ko će u ljepšem svijetlu opisati pomenute osuđenike praveći od njih heroje, potrebno je naglasiti kako se ne radi ni o kakvim herojima već običnim kukavicama koje nisu imale hrabrosti ni da se suoče sa stvarima koje su počinili. Jedan od osuđenih Slobodan Praljak nije imao hrabrosti da se suoči s izrečenom presudom od 20 godina zatvora, pa je u sudnici popio otrov od kojeg je preminuo. Vodeći političari HDZ-a u BiH i državni vrh susjedne Hrvatske odao je počast osuđenom zločincu Praljku, a Sabor mu je upriličio minutu šutnje.

Takozvana Herceg-Bosna postojala je oko tri godine, i za to kratko vrijeme nije imala vremena da proizvede nekog nobelovca iz oblasti fizike, matematike ili književnosti, nije stvorila nijednog sportistu koji je ostvario rezultat vrijedan spomena, firme u toj paradržavici nisu se bavile proizvodnjom kvalitetnih čokolada, izgradnjom puteva, željeznica…

Ipak, i za tako kratko vrijeme postojanja, na prostoru pod kontrolom vlasti tzv. Herceg-Bosne desilo se toliko značajnih događaja da će historičari imati materijala da se bave njima narednih nekoliko stoljeća.

Pokolj civila i srušena džamija u Ahmićima

Pokolj u Ahmićima izvršen 16. aprila 1993. godine jedan je od najstrađnijih zločina koje su počinili HB „heroji“. Pripadnici jedinice Jokeri ubili su tog jutra 116 bošnjačkih civila, veliki broj žena i djece, među kojima i tromjesečnu bebu. Mozak operacije u Ahmićima Dario Kordić osuđen je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu na 25 godina zatvora, a nakon izlaska iz zatvora bavi se držanjem vjerskih predavanja i borbom protiv prava žena na abortus, jer, prema njegovom mišljenju niko nema pravo oduzeti život koji je dao Bog.

Pokolj u Stupnom Dolu kod Vareša u kojem je ubijeno 38 Bošnjaka izvršen je 23. oktobra 1993. godine, a izvršili su ga pripadnici odreda Maturice i Apostoli pod komandom Ivice Rajića, koji je u Hagu priznao krivicu zašto je osuđen na 12 godina zatvora. Rajiću je komandu izdao Milivoj Petković, koji je u Hagu pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora. Petković je Rajiću naredio da ide u Vareš i sredi situaciju, te da nema milosti ni prema kome.

Među najvećim simbolima propale državice svakako su i brojni logori među kojima su Dretelj, Heliodrom, Gabela…

Logor Heliodrom se nalazio kraj Rodoča, južno od Mostara, koji je ranije korišten samo kao heliodrom HVO-a čija su helikopterska skladišta i garaže prenamijenjena u zatvoreničke ćelije. Pripadnici HVO-a su počeli držati bošnjačke muškarce u logoru od 1993. do polovine 1994. Broj zarobljenika bio je otprilike oko 1.800 u maju 1993., da bi u junu spao na oko 500.

Zatvorenici su bili psihički i fizički maltretirani. U najtežim slučajevima, prisiljeni su hodati ispred snaga HVO-a kao ljudski štit. Stražari su ih tukli, posebno ako bi HVO gubio na ratištu. Pojedini su zatvorenici vođeni na prisilni rad, kao što je kopanje rovova ili gradnja vojnih utvrda, ali i skupljanje tijela mrtvih HVO vojnika.

Lider HDZ-a Dragan Čović kao generalni direktor preduzeća Soko Mostar, u junu 1993. godine šalje zahtjev Josipu Praljku, tadašnjem zamjeniku upravitelja logora Heliodrom, da se “za potrebe Zrakoplovne industrije Soko Mostar omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova”.

Odobrenje za preuzimanje pritvorenika potpisao je već sljedećeg dana Stanko Božić, direktor Centralnog vojno-istražnog zatvora Mostar. Kako je navedeno, “odlazak pritvorenika na rad van kruga zatvora u usmenom razgovoru sa ravnateljem Stanko Božićem odobrio je Berko Pušić”.

Logori u Hercegovini bili su stvarno lice Herceg-Bosne

Tadašnja Herceg-Bosna nije bila imuna ni na terorizam. Iako danas hrvatski politički predstavnici iz BiH i Hrvatske kao začetnike terorizma na ovim prostorima, pa čak i u Evropi smatraju Bošnjake, događaj od 18. aprila 1993. godine iz Viteza ih demantuje.

Tanker koji je sadržavao pola tone eksploziva je eksplodirao blizu džamije u Starom Vitezu, uništavajući kancelarije ratnog predsjedništva bosanskih vlasti u Vitezu, te ubijajući najmanje šest ljudi i ranjavajući 50. Međunarodni krivični sud u Hagu je prihvatio da se ova akcija može definisati kao čisti terorizam počinjen od strane elemenata unutar hrvatskih snaga koje su napadale bošnjačku populaciju Starog Viteza.

Pored terorizma, logora i pokolja, paradržavu Herceg-Bosnu karakterišu i planska granatiranja civilnih ciljeva poput pijace u Zenici. Pijacu u Zenici granatirao je HVO 19. aprila 1993. godine iz sela Putičevo, udaljenog 15 kilometara od Zenice, tom prilikom ubijajući 15 i ranjavajući 50 civila. Granate su doletjele u tri naleta po dvije, u 12:10h, 12:24h i 12:29.

Korištena su dva komada artiljerijskog oruđa: D-30 J Howitzeri na ručno punjenje sa sporom razmjenom vatre. Radilo se o profesionalno urađenom artiljerijskom napadu urađenom uz pomoć posmatrača. Dva danska člana ECMM-a su posjetila scenu masakra odmah nakon granatiranja i fotografirala mjesto zločina. Na fotografijama su prikazane scene devastacije pijace, razbacana tijela na zemlji, uništeni automobili i autobusko stajalište, te oštećene zgrade. Hrvati su okrivili Srbe za masakr, ali je MKSJ odbacio takve tvrdnje u predmetu Kordić.

Ubistva i mučenja u logorima pratilo je plansko uništavanje kulturnih spomenika Bosne i Hercegovini koji su svjedočili o višestoljetnom postojanju BiH kao države. Glavni simbol Mostara i Hercegovine Stari most srušen je 9. novembra 1993. godine kada je cijeli svijet zanijemio od ovog monstruoznog djela HVO-a. HVO je srušio Stari most kao dio kampanje granatiranja i teroriziranja Mostara. Dan ranije HVO je započeo s kampanjom rušenja mosta ispaljujući na desetine projektila u luk i kule, što je okončano sutradan njegovim konačnim rušenjem.

Nakon objavljivanja 36 stenograma Franje Tuđmana, može se zaključiti da je rušenje mosta bilo dio smišljene kampanje agresije Hrvatske, koja se, između ostalog, ogledala i u urbicidu…

Nažalost, i pored svih ovih dokumentovanih zločina, brojni predstavnici političkog života Hrvata u BiH još uvijek ne vide ništa loše u ovome i ne pada im na pamet da se suoče s vlastitom odgovornošću.

Haris Ljevo



(Vijesti.ba)

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh