logo
bios

U redefiniranju Erdoganove neootomaske politike su ciljevi ostali isti

Objavljeno prije 2 sedmice . u čet, nov 1st, 2018

U vrijeme velikog preustroja međunarodnog poretka, proces u kojem se pozorno prate odluke Washingtona, Moskve i Pekinga, među nekoliko ostalih aktera, ne zaboraviti da u ovoj igri postoji još jedan igrač, ne tako vidljiv, ali zbog toga ne manje utjecajan – turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Ovog tjedna je turski čelnik otvorio novu zračnu luku u Istanbulu, najveći u zemlji, a vjeruje se da će u budućnosti biti najveća u svijetu. Za Erdogana je ovo još jedan korak prema njegovom snu i povijesnoj misiji – oživljavanju davno izgubljene veličine Osmanskog Carstva. Nije slučajno da je sama svečanost otvaranja organizirana  tako da su na njoj bile vođe povijesnih osmanskih zemalja.

Na svečanosti su bili bugarski premijer Bojko Borisov, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, katarski emir šeik Tamim bin Hamad Al-Thani, a da Erdogan u budućnosti u proturskom taboru vidi i Kirgistan svjedoči dolazak predsjednika ove zemlje Sooronbaya Jeenbekova. Prisutan je bio i slavni novi svjetski prvak UFC kategorije Habib Nurmagomedov. Turski predsjednik se s njim srdačno rukovao, a mladom Rusu, pripadniku etničke skupine muslimanskih Avara s Kavkaza, Erdogan je uputio osobnu pozivnicu za svečanost. Erdogan je stajao u ovom okruženju, pod mnoštvom crvenih zastava s bijelim polumjesecima, poput bivših vladara sjajne Porte.

Zaboravite Atatürka

Turski mediji napomenuli su da je otvaranje zračne luke održano na nacionalni praznik Dana Republike. No, po prvi put se proslava održavala ne u glavnom gradu republike, Ankari, koja je taj status dobila iz ruke glavnog ideologa turskog republikanskog nacionalizma Mustafe Kemala Atatürka, nego u carskom Istanbulu.

Ova simbolika još jednom pokazuje da je Erdogan, iako je de jure, naravno, predsjednik, ali od travnja prošle godine s proširenim ovlastima, simbolično iskorijenio baštinu Atatürka. Nije slučajno da bivša zračna luka Istanbula, koja nosi ime Mustafe Kemala Atatürka, ne samo da će prestati biti zračna luka, već će i izgubiti to ime i postajući svojevrsni “Vrt nacije”.

Jednom u Turskoj je kult Mustafe Kemala, koji je zapravo bio pravi nacist i proveo etničko čišćenje i genocid svih neturskih naroda u zemlji, bio sličan kultovima velikih vođa iz XX stoljeća.

Za razliku od Atatürka, čini se da Erdogan ne zahtijeva takvu vrstu obožavanja u narodu. Ali je zato vrlo zainteresiran za ono što se događa u bivšoj osmanskoj metropoli, koja je ujedinila ogromne teritorije u Aziji, Africi i Europi, što je neupitna činjenica.

Vanjska politika suvremene Turske je jedinstvena simbioza islamizma, panturcizma i revanšističkog imperijalizma, koji u Erdoganovoj verziji međusobno ne proturječe, nego se, naprotiv, međusobno nadopunjuju.

Ono što uopće ne iznenađuje je da Recep Tayyip Erdogan povremeno jednostavno izvlači iz svega točno onu kartu koja će u jednoj ili drugoj igri imati presudnu ulogu.

Erdoganov izlet u udaljene “osmanske zemlje”

istanbul

Tako je, primjerice, tijekom prošlog mjeseca Erdogan posjetio Moldaviju, čiji je teritorij u prošlosti također bio dio Osmanskog Carstva, na što je Erdogan podsjetio svoje domaćine.

“Unatoč tome što nemamo zajedničke granice s Moldavijom, smatramo da nam je to susjedna zemlja, jer imamo povijesne odnose. Za nas je ovo posebna zemlja, jer uključuje Gagauziju, ljude koje smatramo našim sunarodnjacima”, rekao je turski predsjednik i podsjetio na tursku manjinu koja je odlaskom osmanske vojske ostala živjeti i prešla na pravoslavlje i odana je Moskvi, iako nikada nije zaboravila svoje turske korijene i običaje.

Naravno, da Erdoganu Gagauzi nisu zemljaci, ali ovdje se panturskom dodaje imperijalno-revanšistička komponenta, koja ignorira islamističku, jer Gagauzi, iako su Turci, i dalje su pravoslavci. No, Erdogan ne odustaje od ideje da se u sekulariziranom vremenu na postsovjetskom teritoriju muslimanska misija može prilično uspješno nastaviti u ovoj dalekoj i siromašnoj moldavskoj regiji. Nije slučajno da je dolazak turskog predsjednika postao tako važan događaj za autonomnu Gagauziju, da je dan njegova posjeta u moldavskoj regiji bio upisan kao crveni dan u kalendaru. Gosta su dočekali najbolji ljudi autonomnog teritorija, a obični stanovnici su ga zabavljali pjesmama i plesovima, naravno, u svom nacionalnom stilu.

Međutim, Erdogan im nije ostao dužan. U glavnom gradu autonomne pokrajine Gagauzije, Komratu, promatrao je otvorenje bolnice obnovljene turskim novcem, a posjetio je i dijagnostički centar i park, čime je pokazao izravnu pomoć svoje zemlje braći u Moldaviji.

Čini se da je vrijeme da u Kišinjevu razmisle o jačanju separatizma Gagauza, kojeg prema mnogima potiče Turska. Međutim, autonomna regija Gagauzija u Moldaviji je pristala glasati za neovisnost zemlje, ali ako se Kišinjev počne udaljavati od Moskve, oni se sebi zadržali pravo na proglašenje neovisnosti.

Proeuropska vlada u Moldaviji se prilično uspješno borila s Rusima, šireći razne strahove, ali je i u ostatku Moldavije Erdogan pozdravljen raširenih ruku. Turski je predsjednik obećao obnovu predsjedničke rezidencije u Kišinjevu, uključujući i unutarnju dekoraciju, koju Moldavci nisu mogli obnoviti od 2009. i uličnih nereda u kojima su “proeuropske demokratske snage” doslovno demolirale zgradu.

Osim toga, Erdogan je obećao da će preuzeti iz Kišinjeva višak europskih izvoznih kvota, koje stupaju na snagu nakon potpisivanja udruge s EU. Prošle godine je trgovinski promet između zemalja porastao na 400 milijuna dolara, što čini 5% ukupne vanjske trgovine Moldavije, a Kišinjev, naravno, želi više.

Ankara je glasala i za rezoluciju Opće skupštine Ujedinjenih naroda o “povlačenju ruskih snaga s teritorija Moldavije”, to jest ruskih mirovnih snaga iz Pridnjestrovlja.

Moldavija mu zauzvrat nije ostala dužna i početkom rujna je turskoj izručila sedam učitelja turskog jezika iz gimnazije Horizont da budu kažnjeni u Turskoj, jer je ova škola radila po programu njegovog zakletog neprijatelja Fethullaha Gülena i mlade nisu poučavali samo turski jezik, nego su među njima provodili i “ideološku indoktrinaciju”.

Novi vladar Porte

EU prekinula razgovore s Turskom o članstvu u EU

Novi gospodar Porte se nastavio kretati i u drugim pravcima. Tako je u “mekom trbuhu Rusije” stvorio gotovo tursku verziju Europske unije – Tursko vijeće, koje uz Tursku uključuje Azerbajdžan, Kazahstan i Kirgistan. Čak su izmislili i svoju zastavu na kojoj su simboli svih četiriju država. Dakle, imamo integracijski proces koji nije ni Euroazijska unija, a nije nu Europska unija, ali koji dokazuje da su Erdoganovi ciljevi daleko veći od deklariranih.

Erdogan na Balkanu

Srbija Balkan Jugoslavija YU

Na Zapadnom Balkanu Erdogan je bio temeljit u pristupu prema Bosni i Hercegovini, bolje rečeno njenom muslimanskom dijelu, gdje se Turska percipira na isti način kao i Njemačka u hrvatskom dijelu BiH ili Rusija na Republici Srpskoj. Usput, tijekom nedavnog pogoršanja odnosa između Ankare, ili već u Istanbula, te Washingtona, bošnjački čelnik Bakir Izetbegović je dao nedvosmislenu potporu turskom čelniku.

“Gospodine Erdogan, vi niste samo predsjednik Turske, vi ste i naš predsjednik”, rekao je tada Izetbegović, a studenti bosanskih sveučilišta su snimali videozapise u kojima podržavaju tursku politiku u Siriji.

Erdogan je prošle godine stigao i u Srbiju. Poznato je da su u prošlosti rijeke krvi tekle u sukobima između dva naroda, ali današnji Beograd gradi novu politiku s potomcima Osmanskog Carstva na principu “tko se sjeća prošlosti.

Aktualni predsjednik Vučić je tijekom posjete Erdogana dočekao već u zračnoj luci i uspio podići bilateralni trgovinski promet na trenutne 4 milijarde dolara. Osim toga, Turska je obećala izgraditi novu autocestu Beograd-Sarajevo, koja će povezati dva dijela u prošlosti jedne zemlje. To je i plinovod “Turski tok”, kao i muslimani Srbije koji žive u Sandžaku, koji doslovno vole Erdogana, čini se čak i više od Bošnjaka u BiH. U svakom slučaju, Erdogan je proglašen počasnim građaninom njihovog regionalnog centra, Novog Pazara.

Možda trenutni turski kurs na Balkanu nije u potpunosti uspješan, jer Erdoganu probleme stvaraju Albanci diljem regije, koji, iako se smatraju pretežno muslimanima, podsjećaju da je “nacionalna religija Albanaca – albanstvo”. U skladu s tim, oni ne gaje idealizam i nacionalni mit o “starijem bratu” i u vrlo su dobrim odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Stoga, kada su kosovske snage i turske službe uhitile i deportirale u Tursku šest nastavnika Gülenove škole na Kosovu,  “premijer” albanske enklave Ramuš Haradinaj je smijenio lokalnog ministra unutarnjih poslova Flamura Sefaya i direktora kosovske obavještajne agencije Dritona Gashija. Nakon toga ga je Erdogana optužio za podupiranje terorizma i proglasio spremnost da prizna bilo koji sporazum između Srba i Albanaca.

Kada SAD više nisu tako strašne?!

sad turska

Kako je zapravo počeo sukob između Sjedinjenih Država i Turske? Pa, razloga za to je bilo više nego dovoljno, ali glavni je Erdoganova agresivna politika prema Grčkoj, koju vodi jednako kao i svi njegovi prethodnici. To jest, Grci su za osmanskog nasljednika povijesni neprijatelji. Tako su prošle godine turski borbeni zrakoplovi redovito kršili zračni prostor Grčke, jedan dan u veljači čak 183 puta, a mornarica je blokirala razvoj Cipra. Turska je čak tražila reviziju  Ugovora iz Lausanne, kako bi se preispitala podjela “osmanske baštine” između balkanskih država, čime bi narušila povezanost osamnaest grčkih otoka i stotinu i pedeset malih hridina “sive zone” Egejskog mora.

Osim toga, Ankara je pristala na kupnju sustava S-400 iz Rusije, čime može neutralizirati sve aktivnosti grčkog zrakoplovstva i počela je s provokativnim izjavama u kojoj spominje zapadnu Trakiju, gdje živi značajan broj muslimana, “turskom zemljom”.

Ali sve ono što izazva napetost unutar NATO pakta, koji želi dominirati Balkanom, SAD pozorno prate. Sada Amerikanci nastoje kazniti nominalnog saveznika i odbijaju, suprotno sporazumima, Turskoj isporučiti zrakoplove pete generacije F35 i nametnuti enormne carine na izvoz turskog aluminija i čelika.

Bilo koja druga država bi nakon tako velikog napada svjetskog hegemona podvila rep i pobjegla, ali ne i Turska. Erdogan je prijetio Washingtonu međunarodnim arbitražnim sudom i podsjetio na sudjelovanje Washingtona u vojnom udaru 2016. godine, te kako njegov organizator Gülen mirno živi preko oceana.

Stoga su Amerikanci Turke i Grke morali pomiriti na summitu NATO pakta ovog ljeta, a ovo pomirenje je prilično formalno i vjerojatno kratkog roka.

Igre s patrijarhom Bartolomejom

crkva Sv. Đorđa u Istanbulu djedište Carigradske patrijaršije od 1600. godine

FOTO: Crkva Sv. Đorđa u Istanbulu, sjedište Carigradske patrijaršije od 1600. godine

U odnosima s Rusijom je neootomanski Erdogan također ostao vjeran njegovim idejama. To je za nekoga u Moskvi, nakon što je tursko ratno zrakoplovstvo oborilo ruski Su-24 i Erdoganovih pozdrava američkih udara na sirijsku zračnu bazu Homs, neočekivani udarac nožem u leđima. U stvari, Porta nikada nije iznenadila Putina i ruski vrh i on dobro zna s kime “surađuje”.

Tako je 2017. godine Erdogan osobno putovao u Ukrajinu gdje je uvjeravao Porošenka da Turska u potpunosti dijeli stav Kijeva o Krim i Donbasu. Godinu dana kasnije je turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavusoglu, tijekom večere sa svojim ukrajinskim kolegom Pavelom Klimkinom u Centru za pomoć krimskim Tatarima u Ankari, izjavio kako njegova zemlja “nikada neće priznati aneksiju Krima” i kritizirao Europu i Sjedinjene Države da su zaboravili na  situaciji s Krimskim poluotokom. Dakle, Erdogan se ponaša sasvim u duhu neootomanska ideologije, prema kojoj je Krim sastavni dio carstva. A s Kijevom, ako ništa, uvijek će se složiti da Moskva ne posjeduje Krim. Ukrajinski sugovornik slušao je oduševljeno, a nakon toga je Kijev dao “güleniste” Ankari, koji su se tamo sklonili.

Stoga, neka nitko ne bude zabludi zbog prijateljskih izjava koje je Erdogan uputio Putinu ovog proljeća. To je uobičajeni orijentalni trik. Čini Amerikance nervoznima, a zatim se s njima bori samo kako bi vratio ruske turiste u turska odmarališta i spasiti veliko rusko tržište za turske rajčice. Naravno, spomenuti sustavi S-400, izgradnja NE Akkuyu i “Turski tok”, sve to ide u paketu.

Turski tok

FOTO: Turski tok

No, Tursku to nije spriječilo da sa svojim vojnicima uđe u sirijski Afrin, a potom u Idlib, odakle kani diktirati svoje uvjete Rusiji i sirijskom vodstvu.

Tijekom nedavnog summita o Siriji, kada je u društvu kancelarke Merkel i predsjednika Macrona pred Putinom  davao izjave u duhu standardne zapadne propagande, na primjer o Asadu koji je ubio milijun ljudi i dodao da turska vojska napustiti Siriju sve dok iz te zemlje ne bude terorističke prijetnje, to je učinio zato što je područje današnje Sirije nekad bio dio Osmanskog Carstva.

Čak je podržao i samoproglašenog vođu krimskih Tatara u egzilu u Ukrajini, Mustafu Džemileva, kada je Erdoganu objasnio kako je sada Meka za pravoslavce Moskva, ali da će nakon odcjepljenja Ukrajinske pravoslavne crkve to biti Istanbul, odnosno Carigradska patrijaršija.

Erdogan mu je čvrsto obećao da će učiniti sve što je moguće da Ukrajina dobije autokefalnost svoje crkve.

Premda se ambicioznom patuljku Džemileva ne može vjerovati, zanimljivo je da je nakon 2016. godine ekumenski patrijarh Bartolomej bio u nemilosti Erdogana, koji je čvrsto uvjeren da je Bartolomej bio sudionik Gülena u propalom vojnom udaru, što je sasvim moguće za visokog svećenika iz Carigrada, izravno podređenog Zapadu.

Nije slučajno da je samo nekoliko sati prije spomenutog udara patrijarh Bartolomej u žurbi otišao za Slovačku, a nakon što se pojavio u svom sjedištu u Istanbulu, Erdoganove su pristaše su bacili na rezidenciju molotovljeve koktele.

Fethullah Gülen i patrijarh Bartolomej

FOTO: Fethullah Gülen i patrijarh Bartolomej

Ali sve se iznenada promijenilo u travnju ove godine, kada je Vrhovna Rada glasala da se Kijev obrati Bartolomeju. Nakon šest dana je Erdogan primio patrijarha kod kuće, razgovarajući s njim u društvu Cavusoglua. Susreli su se i pet dana kasnije, nakon odluke Sinode da se odobri autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve. Tada se Bartolomej ponovno naselio u svom prebivalištu, što znači da je prošlo vrijeme nemilosti kod Erdogana.

Neki ruski propagandisti koji su se složili da je nakon odluka Trumpa sada Erdogan “naš”, čak i da će uskoro bivši crkvu Aju Sofiju vratiti pravoslavcima, isti preporučuju da Rusija i Turska budu “pravi prijatelji”.

Međutim, pod Erdoganom se u Aji Sofiji ponovo počelo klanjati, po prvi put nakon Atatürka, koji je čuvenu bizantsku katedralu, koju su Osmanlije pretvorile u džamiju, pretvorio u muzej. Dakle, baš kao u doba sultana i kalifa.

Stoga se može reći da su napori jedne osobe svijet vratili u stvarnost ni iz čega. Erdogan jeste mudar, odlučan i ne zna za strah. Ne povlači se pred snažnijim protivnikom i ne moli za milost, a kada treba služi se trikovima ili novcem, dok u drugim situacijama, kada se osjeća moćnim, ne oprašta nikome i sjeća se svega. Turski vođa je uvjeren da će se svijet povinovati njegovoj volji i da će promijeniti svijet. Mora se priznati da je dobar igrač i zna kada treba popustiti i kada vršiti pritisak.

No, hoće li na kraju biti sve kako je zamislio? Odgovor na ovo pitanje možda nećemo trebati dugo čekati, jer Rusija, SAD, Kina, EU na čelu s Njemačkom i Parizom, ali i sile kao što je Iran, još nisu rekli posljednju riječ i koja je njihova “crvena linija” u preporodu Osmanskog Carstva.

N. BABIĆ

Logicno.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh