Predsjednik Erdogan došao je na vlast 2002. i ubrzo je počeo da učvršćuje svoju moć. Bez dileme se može kazati da je najveći turski lider još od Ataturka. Od samog dolaska na vlast Recep Tayyip Erdogan počeo je da se upliće u sve, od slobode medija, rada parlamenta, pa do novinara. Prema navodima New York Timesa, zatvorio je 76 novinara. Biti autoritaran lider i političar nije opasno po ekonomiju, sve dok ne postanete autoritarni lider koji želi da se upliće i u ekonomiju, a upravo to se i dogodilo s Turskom i predsjednikom Erdoganom.
Za Tursku je ova godina počela sasvim dobro, uz ekonomski rast od 7%, što je itekako impresivno s obzirom na političke prilike u Evropi i Bliskom istoku. Dolaskom AKP-a na vlast 2002., Turska je počela da bilježi veliki ekonomski rast i zemlja je počela da prosperira. Veliki infrastrukturni projekti postali su obilježje AKP-a. Izgrađeni su putevi, željeznice, aerodromi, škole, bolnice, džamije i mnogi drugi infrastrukturni projekti kao glavni fokus Erdogana na putu izgradnje i ekonomskog rasta Turske. Prihod po glavi stanovnika skoro da je utrostručen od 2002. godine.
Međutim, mnoštvo je i onih koji predsjednika Erdogana smatraju klasičnim populistom. A najbolji pokazatelji ekonomskog populizma su mnoštvo projekata, mnoštvo povlastica, veliki rast GDP-a i mnoštvo nagrada za one koji ga podržavaju.
Kako je Erdogan uspio finansirati velike projekte i snažan ekonomski rast?
Postoji nekoliko načina, jedan od njih su prirodni resursi, poput nafte, što Turska nema ili povećanje poreza ili pozajmljivanjem novca. U slučaju Turske, riječ je o pozajmljivanju novca i na taj način finansiranja infrastrukturnih projekata širom Turske. Većina novca pozajmljena je u inostranstvu, što znači da, sve što je dosad urađeno, urađeno je pozajmljenim novcem – na kredit. I to, novcem zapadnih kreditora, stoga, priča o zavjeri Evrope i Zapada, ne pije vode, jer je ista ta Evropa finansirala (kreditirala) izgradnju sadašnje Turske.
Koji je udio Erdogana u padu valute?
Ove sedmice, narod je preko noći, doslovno, saznao da je turska lira pala dramatično, u jednom trenutku 1 dolar vrijedio je čak 7.24 lire. Krajem marta taj omjer bio je 1 dolar : 4 lire, 14. augusta, bilo je 1 dolar : 7 lira. Sve u svemu, vrijednost lire od početka 2018. godine pala je za 40%.
Kao što je dobro primijetio kolumnista Financial Timesa Daniel Dombey u članku o strmoglavom padu turske lire (Why is turkish lira tumbling, Financial Times, 13.8.2018), prije trenutne krize, mjesto glavnih upravitelja finansijama zauzimali su Ali Babacan, bivši pregovarač i ministar vanjskih poslova Turske, a zatim Mehmet Šimšek, ekonomista kurdskih korijena, poprilično sposoban ekonomista i političar. Njihova uloga bila je dvojaka, predstavljali su Tursku stranim investitorima i bankama u svijetu, privlačeći investitore, a ujedno su držali Erdogana podalje od uplitanja u finansije.
Nakon pobjede na predsjedničkim izborima u junu, Erdogan je za ministra finansija postavio svog, za takvu funkciju, nekvalifikovanog zeta Berata Albayraka, što je istoga trenutka rezultiralo padom lire.
Erdoganov utjecaj na finansijski sektor Turske nakon junskih izbora i proširenja predsjedničkih ovlasti, mnogo je veći nego li, na primjer, predsjednika SAD-a. Turski predsjednik za razliku od američkog ima ovlasti nad budžetom, na što i koliko će potrošiti, kao i utjecaj na centralnu banku i monetarnu politiku i sl. Na taj način, Erdoganu su odvezane ruke za djelovanje, bez da se mnogo osvrće na to kakve bi ekonomske i inflacione posljedice Turska mogla doživjeti.
Ako gradite državu pozajmljenim novcem i pri tome (po)trošite mnogo novca, držeći kamatnu stopu malom, a bilježite brz ekonomski rast, brži nego što to država realno može postići, vremenom cijene i plate počnu da rastu što dovodi do pregrijavanja (kako to ekonomisti nazivaju), nakon toga, dolazi do velike inflacije.
Upravo, takve poteze načino je Erdogan, odbio je da poveća kamatnu stopu, što je rezultiralo padom lire i još više odvratilo investitore jer, ko bi ulagao novac tamo gdje je povrat novca nesiguran i gdje je sve veća inflacija? Nijedan ekonomista ne bi preporučio takve poteze, snižavanje ili držanje kamatne stope niskom usljed inflacije i pada valute. Erdogan je odbio da podigne kamatne stop govoreći da “kamata čini bogate bogatijim, a siromašne siromašnijim”, kao i pozivom stanovništva da bojkotuje američki Apple, kao odgovor na Trumpovo povećanje tarifa na turski čelik i aluminij zbog Erdoganovog odbijanja da izruči pastora kojega turske vlasti optužuju za špijunažu.
Kuda vodi autoritarni lider koji želi da upravlja i politikom i ekonomijom države, povrh svega pozajmljujući pozamašne svote novca kako bi ispunio svoje populističke ciljeve?
Kada imate situaciju gdje se pozajmljuje mnogo novca, a kamatna stopa se neprirodno drži niskom već duži period uz visok ekonomski rast, dolazi do momenta, a izgleda da je taj momenat u Turskoj došao, gdje, investitori odluče da više ne ulažu novac jer nije više isplativo i doslovno, preko noći okrenu leđa. U ovom slučaju, počnu da prodaju liru i povlače novac iz države što ima nesagledive ekonomske posljedice. Strmoglav pad lire proteklih dana natjerao je Erdogana da pozove naciju da “dolare, eure i zlato, ako imaju ispod jastuka, zamijene u bankama u turske lire”, kako bi podigli liru.
Kakve posljedice turska kriza ima na ostatak svijeta?
Postoji mnoštvo načina na koji se može odraziti u svijetu, jedan od njih je da, turski kupci više nemaju istu kupovnu moć sa ostatkom razvijenog svijeta, zbog niske valute i ne mogu uvoziti robu u zemlju kao ranije, na drugoj strani, uvoz turske robe je jeftiniji zbog jačine dolara i eura, a jeftinost turskog izvoza može se itekako odraziti na druge ekonomije, na primjer, Oregon je poznat proizvođač i izvoznik lješnjaka, i Turska je, usljed ekonomskog tarifnog rata SAD-a i Kine, Kina će se odlučiti za uvoz lješnjaka iz Turske, jer je jeftiniji, što je negativno po proizvođače u Oregonu, tako da, stvari nisu nimalo jednostavne za objasniti, kao ni posljedice pada lire, uvoza tarifa i sl.
Šta je rješenje?
Svaki ekonomista reći će da je rješenje za Tursku jedno(stavno) – podizanje kamatnih stopa i trpljenje ekonomskih posljedica određeno vrijeme, tokom perioda recesija. Takve poteze načinila je i Amerika 1980-ih usljed inflacije dolara, nakon čega su uspješno oporavila i izašla iz krize i nastavila s ekonomskim rastom. Takve poteze načinit će i Erdogan na kraju, ali nažalost, nakon što je šteta već načinjena.
Piše: Mehmedović Resul
Dialogos.ba
