logo
bios

Treba moćnike izvesti na čistinu i suočiti sa stvarnošću

Objavljeno prije 5 mjeseci . u čet, mar 21st, 2019

AUTOR: JOSIP KREGAR

Živimo u vremenima sitnih kalkulacija koje rade sitni ljudi nesvjesni svog pravog poziva i zadatka. Oni i ne razumiju da moraju obaviti velike stvari. Mislim na političare, zakon ih zove dužnosnicima, čija je glavna uloga i zadatak da pokažu predanost ciljevima za koje žive. A oni pokazuju samo predanost sebi, zamišljenoj veličini svoje ličnosti, predanost svojim interesima, zaljubljenosti u svoj lik.

Naši političari nemaju ciljeve, imaju samo svoje interese. Stvaraju i šire dojam da se bave samo sobom i sebi sličnima, da su im važne izborne brige, a ne smisao izbora. Ne misle da su izbori polaganje računa, već prilika za sklapanje dogovora, kavu na skrovitim mjestima.

Za njih je politika njihova sudbina, oni sami, a ne nešto što trebaju napraviti, ispravna odluka. Za njih ispravna odluka nije poštovanje nekog načela, već orijentacija prema onome što im koristi. Oni glume izloge, a loši su glumci, no uloge nisu beskorisne afektacije, već zadaci koji su veći od pozornice.

Zar vi stvarno mislite da naše vođe namjeravaju modernizirati hrvatsko društvo, razviti gospodarstvo, dignuti standard, ostvariti zrelu demokraciju, postati dio Europe?

Meni se čini da oni prije žele zadržati primitivizam šovinističkog traganja za neprijateljima, mijenjati table, a ne stvarati institucije, da dizanje standarda smatraju kupovanjem glasova da ih kupljeni vole, pa da ih zato i biraju.

Zato što naše vođe na vlast dolaze intrigama i zavjerama ili jednostavno vremenom, tiho stojeći u zavjetrini s izrazom odobravanja, oni samopouzdanje crpe iz kruga obožavatelja i udvorica, vole kužni zrak svojih dvorana za sastanke, a ne vole javnost, ne poštuju ljude ni objektivni svijet izvan ćelija i ogranaka. Oni misle da su svi takvi. Da treba prepoznati slabu točku svakome, da se svatko može kupiti, da se mnogi mogu zastrašiti, a poneki ocrniti toliko da se svakome ogadi politika.

Žive od skandala do skandala u kojima su sami krivci, ali izgovore nalaze u drugima – zavjerama, napasnim novinama, tajnim službama i podmetanjima protivnika, pri čemu su takvi u svojim redovima, istoj stranci i službama.

Bilo bi krasno da se može reći da se bave sami sobom, ali otrovne strelice njihovih osobnih obračuna lete naokolo. To sliči na situaciju kada se policajci zadovoljno smijulje jer se gangsteri međusobno ubijaju, pa imaju manje posla, ne trebaju gubiti noći u pisanju papira. Nema suđenja, sami se ubijaju. No na kraju pobjednik takvih obračuna postane moćni vladar grada, ima medije, zastrašene građane i neprijatelje na groblju.

Gangsterske bande zovu se po prezimenima i imenima ljudi, političke stranke prema ideološkim određenjima programa. U političkim stranka se uklanja za štetni nemoral ili izdaju ideje, a u bandama za neposluh vođi.

Strašno je kad se to pomiješa, pa je najveći grijeh u stranci neposlušnost vođi i strah od izbacivanja.

Umjesto da vode primjerom, nesvjesni da su uzori drugima, zagadili su javnost i društvo svojim ponašanjem i stilom, aktivni su agens civilizacijskog sutona, nedostatke: neznanje, lijenost i hedonizam, etičku relativizaciju – proglašavaju vrlinom.

Sjetite se filma ”Veliki diktator”. Scene u kojoj Charlie Chaplin, koji glumi Hitlera, šutira poput balona globus i uživa u svojoj moći. Tako i naši ljubitelji svojih političkih položaja, stranačkih ili državnih, šutaju svoje balone u zrak, smijuckaju se naivnim i prevarenim glasačima, a u nedostatku balona izbace i svoje ulizice.

Naša politika je postala poprište sukoba osoba i njihovih klika u političkim strankama. U HDZ-u nisu samo usmjereni protiv desničara, tehnokrati protiv seljačina, domoljubi i suverenisti protiv europejaca. Svatko je protiv svakoga, svatko može zagorčati život drugome, a prema van se, teško i jadno, govori o snazi i monolitnosti.

SDP svoje podjele i urušavanje ne može ni prikriti, a u drugima grupe postaju frakcije, frakcije postaju klubovi, ali se vremenom otkrije da se sukobljavaju taštine i pohlepe, prizemni interesi. Na van nema svađe o ideologiji ili ciljevima; pa stranke se i ne bore za vrijednosti i ciljeve, već za plijen jedne jadne države u kojoj je pitanje što se još može pokrasti.

Ja bih olako rekao da se politička borba ne vodi na sastancima i forumima, već na ulici, ali to bi netko shvatio kao poziv na revoluciju. Ali ne, ja samo mislim da treba otvoriti vrata stranaka, da je politička bitka borba za neke ciljeve, a ne bitka protiv svojih bivših prijatelja ili saveznika.

Svjestan sam da su izbori biranje ličnosti, ali je politika nastojanje da se postignu ciljevi.

Vlast korumpira, osobe se mijenjaju i ne možeš ih prepoznati kad ih pobijedi nekad skrivana arogancija, sebičnost i pohlepa. Treba moćnike izvesti na čistinu i suočiti sa stvarnošću. To nije neki trik oporbe ili gnjevnih građana, već njihova obveza.

Zato mislim da krivo rade naši organizatori prosvjeda. Oni su zastrašeni prigovorom da se bave politikom, oprezni da im se ne predbaci stranačka pristranost, pa nastoje pokazati da se ne priklanjaju nikome.

Time postižu dva neplanirana učinka: pokažu se kao politički diletanti (prosvjedi protiv Istanbulske, reforma obrazovanja) i ne promoviraju svoje ideje. Drugo, mogli bi se pokazati kao partneri u odlučivanju, staviti ciljeve iznad stranačkih obračuna.

Glavna pogreška je na strani političkih organizacija; one se boje povezivanja i suradnje s nekontroliranim narodom.

Plenković se pojavio na skupu protiv obiteljskog nasilja. Postigao je izvrstan promotivni uspjeh. Dobro je napravio. Mogli su i drugi, pa nisu. Mogli su se bar prošetati u raskopčanoj košulji, distancirati od skandala s obiteljskim nasiljem kod svojih pristaša, pokazati simpatije. Ne treba propuštati takve prilike. Već i sama prisutnost je tiha poruka.

Sjećam se da sam na prosvjedima za reformu školstva vidio mnoge zastupnike, predsjednike stranaka i javne ličnosti. Trebali su govoriti. Riječi obvezuju. Ovako je sve izgledalo kao sindikalni prosvjed, a ne kao građanski politički skup. Plenković je iskoristio pruženu šansu. Bio je vijest, pozitivna vijest koju su napuhali njegovi kontrolirani mediji.

Treba biti na čelu takvih pokreta, jasno ih i u pravo vrijeme podržati ako se s njihovim ciljevima slažeš. Ne stajati u zapećku, tračati u kutu hodnika gdje se smije pušiti i tračati, sklapati predizborne sporazume.

Dobro, možda je poziv na ulicu dvosmislen. Ali poziv na hrabrost i stvarnost nije.

Ne trebaju nam sitni birokrati. Oni nemaju cilja, već dobiju od nekoga zadatak. I kad rade najbolje, često su beskorisni.

autograf.hr

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh