logo
bios

Tomislavgrad: Oče voljela bih da si bio manje hrabar, dezerteri danas vladaju

Objavljeno prije 1 sedmica . u pon, jul 8th, 2019
Potresan govor kćeri palog branitelja: Oče voljela bih da si bio manje hrabar, dezerteri danas vladaju

Tijekom obilježavanja 27.obljetnice Dana brigade kralja Tomislava, Nikolina Jolić, kći poginuloga hrvatskog branitelja Frane Krište, danas je za vrijeme svečane akademije pročitala ovo pismo posvećeni njezinom ocu koje u nastavku prenosimo u cijelosti. Teskt je objavio portal Tomislavcity.com.

Lijep pozdrav svima prisutnima.

Ja sam Nikolina Jolić i dijete sam poginulog branitelja. Zamoljena sam napisati par riječi o djetinjstvu bez oca. Ova tema mi je i nakon toliko godina bolna.

Dana 10. rujna 1993. ugasio se život jednog oca, muža, brata i sina. Ugasio se u 31. godini života. Taj dan smo nas troje djece ostali bez oca a moja majka bez muža u 29. godini. Samo tri mjeseca prije rodio se moj brat. Otac je bio presretan što je nakon dvije kćeri dobio sina, a taj sin je zbog rata cijeli život bez oca.

Još pamtim dan kad su nam došli saopćiti da je otac poginuo. Majka je kriknula od boli, a ja i sestra smo nepomično sjedile i držale brata u naručju. Bile smo djeca od 8 i 10 godina i nismo shvaćale što se događa. Nismo bile svjesne da oca više nećemo vidjeti, a samo par dana ranije nas je grlio i ljubio kad je odlazio na teren. Zašto, zašto on, pitala sam se. Taj prokleti rat nam je uništio djetinjstvo i uzeo naš oslonac. Kako dalje je bilo iduće pitanje.

Već 26 godina si govorim da je takva sudbina i da je tako moralo biti. Ali, što da nije tako bilo… Moj život bi bilo potpuno drugačiji. Moja majka ne bi ostala sama s troje djece, ne bi osjedila preko noći sa 29 godina. Moj brat bi imao slike sa ocem a ne da ga se sjeća preko njih. Zapitam se kako život može biti tako okrutan.

Tko god je poznavao mog oca Franu kaže da je bio dobar čovjek, ljudina, hrabar i išao je tamo gdje se malo tko usudio ići. Tako i tog kobnog dana.

Često poželim da si bio manje hrabar, oče! Možda bi još bio s nama, ali isto tako znam da nije bilo takvih ljudi, naših hrabrih branitelja, koji su srcem sa krunicama oko vrata išli u rat, tko bi se borio za nas i što bi onda bilo. I sada pamtim tvoje riječi: “Neću da mojoj djeci kažu da im je ćaća dezerter!”

Bio si operiran i dragovoljno si se prijavio.

E, moj dobri oče, dođoše nam vremena kad dezerteri vladaju i kroje nam sudbinu. Rat je odavno završio, a nas i dalje tjeraju sa naših ognjišta, sa naše zemlje. Eto, tata, dođoše nam vremena kad se sudi svemu hrvatskom, kad se na branitelje gleda kao na zločince, kad s podsmjehom govore o našim herojima – majkama. Kažu, lako je njoj: udovica, ima mirovinu a ne znaju da bi naše majke dale zadnju svoju paru da joj muž još jednom pokuca na vrata i da mi djeca zagrlimo svoje očeve.

Samo ja znam koliko se mi puta u život falio: na rođendanima, na upisu u školu, na roditeljskim sastancima na koja si volio ići jer sam uvijek bila dobar đak, na mom vjenčanju, na krštenjima tvojih unuka. Ma, svaki dan.

Imam kćer koja s ponosom nosi tvoje ime – Franciska. I pričam joj oče, o tebi. Pričam joj kako je nekada imala djeda koji je išao i poginuo u ratu. S ponosom nosi i gleda tvoju sliku. Kaže mi neki dan: “Mama, moj heroj je moj dida Frano.” I moj kćeri, kažem joj i suza mi krene.

Stojeći danas tu pred vama, suborcima mog pok. oca, želim Vam čestitati Vaš i naš dan Brigade Kralja Tomislava, a svim našim očevima i palim vitezovima, našim herojima, želim pokoj vječni i neka im je vječna slava i hvala.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Dnevnik.ba

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh