Kaže premijer, politički revizionista, da smo mi u 21. stoljeću i otpiše po kratkome postupku jedno od ključnih načela međunarodnih odnosa iz 20. stoljeća, smještajući ga u ono prethodno – 19 stoljeće. Bude li on u svojem revizionističkom pohodu na temelje međunarodnih odnosa i dalje ovako napredovao prema natrag, sva je prilika da ćemo se u ne tako dalekoj budućnosti naći u – stoljeću sedmom. Sretno nam bilo.
Prema pisanju jednog internetskog portala (koji se poziva na televiziju N1) predsjednik Vlade Republike Hrvatske izjavio je nedavno, odgovarajući svojem kolegi iz susjedne države koji ga je pozvao da prestane izigravati premijera Bosne i Hercegovine, sljedeće: “Te teze i teorije o nemiješanju u unutarnje poslove, to je ostalo u međunarodnim odnosima 19. stoljeća. Mi smo sada u 21. stoljeću.” Baš tako: teze i teorije o nemiješanju u unutarnje poslove pripadaju 19. stoljeću, a mi smo danas – zna se – u 21. stoljeću. I to je izgovorio dugogodišnji diplomat, euro-parlamentarac i hrvatski premijer koji, otkako su održani izbori u Bosni i Hercegovini, glavninu svojeg vanjsko-političkog angažmana troši na to da svoje sugovornike – urbi te orbi – uvjerava u to kako su izborom Hrvata Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH zakinuti – Hrvati u BiH, jer je – a nema strašnijega od toga – Komšić izabran (i) glasovima Bošnjaka. Porazio je favorita službenog Zagreba Dragana Čovića, šefa HDZ u BiH za kojega su glasali Hrvati (ne svi!), no i Srbi (ali ne u dovoljnom broju). Pri tome činjenica da su za jednoga od hrvatskih kandidata glasali i Srbi, u Zagrebu očito nikoga ne smeta. Samo usput, mada je itekako važno. hrvatskog člana Predsjedništva BiH biraju građani Federacije BiH (jednoga od dvaju entiteta), a ne isključivo oni koji se mogu pohvaliti hrvatskom nacionalnošću; i taj hrvatski član Predsjedništa, jednom kada je izabran, u najvišem tijelu BiH ne predstavlja samo Hrvate, nego cijelu državu, dakle: Bosnu i Hercegovinu. Zna li to hrvatski premijer? Morao bi znati.
No sada – ono glavno. Prije više od četrdeset godina konferencijom na vrhu u Helsinkiju okrunjeni su višegodišnji ne uvijek jednostavni pregovori o sigurnosti i suradnji na Starome kontinentu. Tada i tamo prihvaćen je dokument kojega pozna svaki diplomatski početnik, jer on sadrži načela što su i danas (ili bi to morala biti), temelj međudržavnih odnosa u Evropi. U odsječku naslovljenom, nemojte se začuditi, “Nemiješanje u unutarnje stvari” piše sljedeće: “Države sudionice suzdržat će se od svakoga oblika zadiranja, izravnog ili neizravnog, pojedinačnog ili kolektivnog, u unutarnje ili vanjske poslove što potpadaju pod domaće pravosuđe druge države sudionice, neovisno o njihovim međusobnim odnosima. U skladu s time one će se suzdržati od svakog oblika vojne intervencije, ili prijetnje takvom intervencijom prema drugoj državi sudionici. One će se također u svim okolnostima suzdržati od svakoga akta vojne, političke, gospodarske ili druge prisile usmjerene na to da svojim interesima potčine drugu državu sudionicu u pravima što proizlaze iz njezinoga suvereniteta, osiguravajući za sebe prednost bilo koje vrste.” Zvuči malo komplicirano, kao i uvijek kada pravnici formuliraju ono o čemu se političari (jedva) slože. No, ono osnovno kristalno je jasno: nema zadiranja (miješanja) u poslove druge države. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedna od potpisnica Završnog akta iz Helsinkija. Republika Hrvatska jedna je od pravnih sljednica Jugoslavije. A to znači da ono što je godine 1975. prihvaćeno u Helsinkiju vrijedi i godine 2018. za Hrvatsku.
Vrijedi li doista? Slušamo li hrvatskoga premijera – ne! Za njega kao da Zvršni akt iz Helsinkija ne postoji, kao da je osnovna načela iz toga akta “zameo vjetar”. A to bi se onda moglo interpretirati i kao povlačenje Republike Hrvatske iz svih obveza (ali i suverenih prava), sadržanih u Helsinškoj deklaraciji. Jesmo li se dotle srozali? I jesmo li mi spremni bilo kome drugome dozvoliti da se miješa u naše unutarnje stvari (jer “teze i teorije o nemiješanju u unutarnje poslove pripadaju 19. stoljeću, a mi smo danas u 21. stoljeću”)? Premijer će biti prvi koji će odlučno stati na branik suvereniteta hrvatske države i suprotstaviti se svakome tko se pokuša miješati u ono što “mi” radimo unutar granica RH. Pa nije li to već i pokazao odupiranjem svima – i iz tzv. međunarodne zajednice koji ga povremeno podsjete na potrebu izvršavanja nekih ili preuzetih obveza, ili naprosto domaćih zakona, pa i Ustava (napr, ćirilićne table, napr. zabrana poticanja nacionalne i vjerske mržnje, napr. puna ravnopravnost građana, bez obzira na naciju i vjeru, napr. pravedna suđenja ratnim zločincima neovisno o nacionalnosti žrtve, odnosno počinitelja itd, itd). Ne, Hrvatska sasvim sigurno nikome neće dozvoliti da se miješa u ono što ona radi “u svojoj kući i u svoja četiri zida”, da malo parafraziramo premijerovog prethodnika na čelu “zna se” stranke.
Kako onda tumačiti navedenu izjavu predsjednika hrvatske Vlade? S jedne strane time da on nezgrapno podilazi siledžijama na globalnoj sceni koji se već poodavno ne drže načela nemiješanja u unutarnje poslove drugih, rušeći vlade i razarajući države, točnije rečeno: uništavajući svjetski poredak u kojemu Završni akt iz Helsinkija ima (ili je tek imao) važno mjesto. S druge strane – njegovom neutaživom željom da se miješa u unutarnje stvari susjedne Bosne i Hercegovine, da njezinu političku scenu u najmanju ruku formira po – zna se čijim – željama (a to nisu, da ne bi bilo zabune, želje ni svih Hrvata u BiH, a kamoli svih Hrvata u Hrvatskoj, čiji je on prvi ministar).
Zaključak? Kaže premijer, politički revizionista, da smo mi u 21. stoljeću i otpiše po kratkome postupku jedno od ključnih načela međunarodnih odnosa iz 20. stoljeća, smještajući ga u ono prethodno – 19 stoljeće. Bude li on u svojem revizionističkom pohodu na temelje međunarodnih odnosa i dalje ovako napredovao prema natrag, sva je prilika da ćemo se u ne tako dalekoj budućnosti naći u – stoljeću sedmom. Sretno nam bilo.
Autor Tomislav Jakić
