Forrest Gump puta Tri glupana

Dimna zavjesa za provlačenje tranše kredita

Kada je američki genetičar i embriolog Thomas Hunt Morgan, godine 1933., dobio Nobelovu nagradu za medicinu dokazujući da geni imaju veze s kromosomima i da su, ustvari, geni krivi za sve što se prenosi nasljeđivanjem, i to sve na vinskoj mušici (Drosophila melanogaster), nije ni slutio da je time postavio osnove za razvoj moderne genetike.

Zdrav razum 

Pogotovo nije imao pojma kakav će monstrum izrasti iz tog njegovog humanog otkrića. Sve do njegovog otkrića to se zvalo kalemljenje, a sada genetski inženjering; kalemiti su znali naši preci, a u genetski inženjering će se, ako Bog da, razumjeti naši potomci. Naša generacija niti zna kalemiti, niti se, hvala Bogu, razumije u genetski inženjering, ali znamo makar toliko da se jabuka nije mogla prekalemiti na krušku, ali su se zato sve voćke najbolje primale na rezdeliju.

Osim što je i monstrum napose genetski inženjering – jer, umjesto da služi dobru, dobro služi samo onima koji se nadaju da će im osigurati lijek od smrti – zanimljiv je i po tome što omogućava spajanje i spojivog i nespojivog i to u svim mogućim kombinacijama. Evo, naprimjer, šta bi se dobilo kad bi se genetskim inženjeringom spojili sposoban i podoban. Ovo je lahko, spodoban! Ali šta bi se, naprimjer, moglo dobiti ako bi se spojili Forrest Gump i Tri glupana? Dvanaest žigosanih, pa čak i Dvanaest majmuna!? No, ni to nije strašno ukoliko ostane u domenu filmske umjetnosti. Neugodnosti nastupaju onoga trena kad se genetski inženjering primijeni u tzv. interdisciplinarnom kontekstu, pa naprimjer, filmski likovi, ne daj Bože, dobiju uloge u stvarnom životu.

Tako je, naprimjer, u vjerovatno najvećem filmskom genetskom laboratoriju na svijetu Bollywoodu 1998. godine snimljen akcioni film pod naslovom ZOR u kojemu, u najkraćem, mafija i političari provode nasilje nad nedužnim ljudima da bi ih pretvorili u robove i teroriste. Srećom, ovakvo što ne postoji u stvarnosti. Samo na filmu, i to genetski modificiranom… A i film… hem je bolivudski, hem je priča takva da je ni Indijci ne bi progutali, hem je ZOR kolokvijalna skraćenica za Zakon o radu i nema nikakve veze s Indijom.

Plakat za bolivudski film: Srećom, likova nema u stvarnosti 

Da nije ozbiljno, rekao bih da je u pitanju zaista loš vic: u zemlji sa preko pola miliona nezaposlenih radno najsposobnijih i više od 300.000 penzionera sa kojima niko ne zna šta bi i gotovo 200.000 budžetskih korisnika… iz koje se godišnje iseli – a potom jednom godišnje vrati i nervira one koji su ostali – cijeli jedan prosječan gradić, bez ijednog privrednog „subjekta” i sa sve manje „objekata”, u kojoj se zbog korupcije poništavaju konkursi za upis u obdaništa… zamalo rat između samozvane vlade, takozvanih poslodavaca i nazovi sindikata zbog „Zakona o radu”. Zaista, zvuči kao scena iz filma Tri glupana ili u najboljem slučaju Forrest Gump. Jedina razlika je u tome što su Tri glupana smiješni makar Amerikancima, a Forrest Gump, premda beskrajno tužan, ipak ima sretan kraj.

Drugim riječima, Vlada koja to de facto nije, iz koje čak i ministri bježe, preuzima Zakon koji je kreirala prethodna vlada u kojoj je sjedilo pet ministara sa krivičnim prijavama, a nekoliko ih dio mandata provelo u zatvoru i uredno primali platu, i svijetla obraza ga promovira kao svoj i reformski. Poslodavcima koji su to postali zahvaljujući starom – ili starima – zakonima po kojima je uništeno sve što se moglo uništiti da bi oni mogli izgraditi svoja mala carstva podržavaju novi zakon koji bi im trebao omogućiti da ostanu mali carevi, a Sindikati – radije sindikalci, koji su, također, plaćeni iz budžeta(!?) – koji su se svesrdno bunili protiv odnosa države prema društvenim/državnim preduzećima, sada se bune protiv novog zakona zbog toga što im stari nije valjao, a novi je još gori! Biva, po jednima, otpuštat će radnike (?) kako kome naumpadne!?

Drugi opet kažu da je to sve zbog kolektivnih ugovora od kojih je koristi imala samo skupina državnih službenika koji po starom zakonu nisu mogli biti ni suspendovani bez obzira na to kakav prekršaj napravili, a kamoli otpušteni – i niko drugi. Nisam primijetio da su kolektivni ugovori – zaista nemam pojma šta je to, a ni čemu služi – pomogli očuvanju ijednog radnog mjesta u tzv. realnom sektoru, ali su zato razvili državnu upravu da je nema na bijelom svijetu.

Zaista se ne razumijem u ekonomiju – očigledno, jer samo je meni ova situacija blesava – ali zar treba biti Lee Iacocca pa shvatiti da sve to skupa, stari i novi zakoni, pa i „o radu”, Vlada protiv koje rade njeni ministri i uredno primaju platu za to, zatim poslodavci i Sindikati, realni sektor i budžetski korisnici, sa svim kolektivnim ugovorima na čelu… imaju veze sa stvarnošću koliko i tumor na mozgu sa zdravim razumom. Kultura očaja i učini-bilo-šta-samo-da-ostaneš-na-vlasti smješnija/žalosnija situacija od ove bila bi samo da je riječ o Zakonu o pušenju na javnom prostoru.

Slično, ako ne isto, vrijedi i za takozvanu reformsku agendu. Slušajući razna obrazloženja o neophodnosti prihvatanja reformske agende, čovjek lahko dobije dojam da su ovom zemljom sve do posljednjih izbora vladali neki zli i samoživi ljudi koji su upropastili sve što se moglo upropastiti, uništili sve što se moglo uništiti, zatvorili sve što se moglo zatvoriti, rasprodali sve što se moglo rasprodati, te hoće pod svaku – bilo koju – cijenu rasprodati i ovo malo što je ostalo… A nisu. Vladali su demokratski izabrani predstavnici naroda (zamalo ne napisah i narodnosti), najbolji sinovi i kćeri koje je ova zemlja ikada iznjedrila… Zlonamjerni će reći toliko dobri da su gotovo isti kao i ovi koji sad promiču i guraju reforme kao da nam od toga bilo šta zavisi. A ne bih rekao da zavisi.

Izbori u 2016. 

Prije će biti da je riječ o još jednoj dimnoj zavjesi ispod koje će se provući još jedna tranša kredita, možda još jedna i gotovo! Onda će se morati početi vraćati. Ali vlade obično o tome ne brinu; uvijek se mogu povećati akcize na visokotarifnu robu, naturiti novi namet na gorivo, povećati PDV… Samo da se napuni budžet. A budžet je bitan da se nahrani javna uprava. Jer 2016. je veoma blizu, a u njoj izbori.

Da vam pojasnim: narod ne bira ništa – na izborima pobjeđuju oni koji vladaju budžetom i javnom upravom. Samo se o tome radi. Kakav Zakon o radu… Zato mi ne naumpada da trošim darežljivo ustupljen prostor ni na Forresta Gumpa, ni Tri glupana, ni na Dvanaest žigosanih, a pogotovo na Dvanaest majmuna… Koliko god volio te filmove.

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba