logo
bios

Tomislav Jakić: Knjiga normalnog čovjeka

Objavljeno prije 1 mjesec . u sub, maj 18th, 2019

Autor Tomislav Jakić

U prostorijama Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA) održana je promocija knjige fra Marka Oršolića “Suvremena suočavanja”. Riječ je o zbirci tekstova, odnosno intervjua, napisanih i objavljenh kroz nekoliko desetljeća. Među pedesetak prisutnih na promociji je bio i bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Govorili su Vesna Teršelić, Šefko Omerbašić i Slobodan Šoja, a uvodnu je riječ dao Tomislav Jakić.

Njegovo izlaganje donosimo u cijelosti.

Iznimna mi je čast što mogu reći nekoliko riječi o knjizi Marka Oršolića, čovjeka kojega po njegovim tekstovima i istupanjima poznajem zaista dugo vremena, a kojega sam osobno upoznao u onom tmurnom dobu sada već dalekih, a po mnogome i više nego prisutnih, devedesetih godina. Sreli smo se tada u Muenchenu.

Knjiga što je pred nama nosi naslov “Suvremena suočavanja”, ima 283 stranice na kojima su ponuđena, razvrstano u tri dijela, 23 teksta odnosno intervjua. Četvrti su dio “prilozi” koji sadrže četiri iznimno vrijedna dokumenta. Autor je teolog, sa završenim studijem povijesti i politilogije. Iz predgovora Drage Bojića citirat ću samo dio rečenice, otisnute na koricama, uz fotografiju fra Marka Oršolića s papom Ivanom Pavlom II. Citat: “Tekstovi u ovoj knjizi svjedoče o pedesetgodišnjem intelektualnom angažmanu Marka Oršolića . . .”

Niti mogu, niti hoću prepričavati knjigu što je pred nama. Ali, i mogu, i želim podijeliti s vama dojmove o njoj.

Počet ću s nečime, što nikako nije primjereno predstavljanju jedne knjige, ali jest itekako primjereno prilikama u kojima živimo. Knjigu Marka Oršolića, teologa, povjesničara i politiloga, najprije treba staviti na popis nepoćudne literature, potom zabraniti njezino raspačavanje, a u konačnici – javno uništiti.

Zašto?

Zato što je to knjiga normalnoga čovjeka koji trijezno i argumentirano razmišlja, zato što ona svojom normalnošću apsolutno odudara od nenormalnosti u kojoj smo prisiljeni živjeti. Kada je pisao pojedine tesktove ili davao intevjue, Marko Oršolić sasvim sigurno nije mogao zamisliti da će se jednoga dana njegova razmišljanja i zaključivanja činiti kao, ne pretjerujem zaista, svjetlo na kraju tunela.

Ili: da dovedem stvari do apsurda: kao svjetlo iz nekadašnjeg mraka koje obasjava tamu što nas danas okružuje, a za koju nas uvjeravaju, da nije tama, nego svjetlo nebesko. A nije!

Vrijedi pročitati sve tekstove. Mnogi od njih orijentirani su prema Bosni i Hercegovini, mada se u osnovi bave temama što daleko nadilaze granice i Bosne i Hercegovine, i nekadašnje Jugoslavije. Ovo je knjiga univerzalnih tema i univerzalnih poruka.

Od prvih riječi na ovitku kojima autor kaže kome posvećuje svoju knjigu. Citirat ću doslovno: “Ovu knjigu posvećujem svim odvažnim ženama i muškarcima kojima je ljubav bila važnija i od nacije, svjetonazora i religije, pa su sklopili mješoviti brak. Naravno, i njihovom potomstvu koje se susreće s mnogim teškoćama suočavajući se sa zamršenom svakodnevicom zbog roditeljskog izbora”, završen citat.

Birajući one koji su sklopili miješane brakove i njihove potomke kao adresate svoje posvete, Marko Oršolić poslao je prvu i najbitniju poruku koja u sebi, čini mi se, na najprikladniji način sažima desetljeća njegovoga djelovanja. On je posvećen čovjeku, ne pripadniku ove ili one nacije, ne ovakvom ili onakvom vjerniku, ne sljedbeniku ove ili one političke orijentacije.

Ne, Marko Oršolić uvijek u prvome planu vidi čovjeka i žestoko se opire svakome nacionalizmu koji u svojoj srži ima i mora imati ksenofobičnost i netoleranciju. Njegova je knjiga – knjiga tolerantnog čovjeka, namijenjana tolerantnim ljudima. Ili, da se poslužim naslovom ovdje nepoznate, ali vrlo vrijedne knjige Svetlane Broz, ovo je knjiga namijenjena dobrim ljudima u vremenu zla.

Marko Oršolić često spominje Marxa i Engelsa, marksizam. Nije slučajno što ga je Predrag Matvejević nazvao marksistom, dok on sam sebe klasificira kao marksologa. Bio je svojedobno i sudionikom čuvene Korčulanske škole. A bio je i ostao misleći čovjek,  autor koji otvorenih očiju, ali i otvorenog srca gleda svijet u kojemu živi, naš svijet.

Navest ću nasumce samo neke podatke, neke poruke. Te su poruke ono što je u knjizi najvažnije. Učinit će nam se samorazumljivima, jer one to i jesu. Ali – u isto vrijeme – to su poruke što djeluju kao otkriće, jer smo gotovo zaboravili što je to što se razumije samo po sebi. I zaboravili smo ono što smo znali, dok mladi nisu nikada dobili ni šansu da to nauče.

Tekstovi su raznorodni, teme također. Izvući ću iz njih ono što mi se čini posebno zanimljivim, ponavljam: u današnjim prilikama i iz današnje perspektive, jer u osnovi sve smo to manje-više znali, odnosno sve nam je to uglavnom bilo jasno. Očito, međutim, treba nas na to podsjetiti. Čovjek koji misli treba nas podsjetiti na to da i mi možemo, pa i moramo – misliti. I zaključivati!

U tekstu o filozofiji religije Ernsta Blocha, naći ćete neke konstatacije što se čine itekako relevatnima u kontekstu suvremenih zbivanja, osobito globalnoga terorizma koji često ima religijsku notu, ili mu se ona pridaje.

Razmatrajući odnos Marxa i religije Oršolić nas podsjeća da je pobjedom Homeinijeve revolucije u Iranu 1979. godine i Gorbačovljevom perestrojkom deset godina kasnije, religija prvi put poslije oktobarske revolucije dobila na svojoj aktualnosti, kako na Istoku, tako i na Zapadu.

U tekstu o Katoličkoj crkvi i suvremenom proletarijatu konstatira kako se marksistička teorija o religiji može osloboditi svoje dogmatske učmalosti samo ako se vrati Marxu, a zatim “krene naprijed”. U istome tekstu dodaje da je kao po fizičkom zakonu spojenih posuda službena Crkva zauzimala pozitivan stav prema izvjesnim elementima marksističko-socijalističkog nauka usporedo s destaljinizacijom i dedogmatizacijom unutar proleterskog svijeta.

Dalje konstatira kako su Marx i Engles uspjeli stvoriti filozofiju proletarijata koja nije bila ni knjiška, ni kabinetska, ali koja je uistinu postala filozofija velike većine zapadnoevropskog proletarijata. Poslije Marxove smrti ta se filozofija proletarijata počela pretvarati u proleterski nazor na svijet i sve se više udaljavati od Marxa.

Razmatrajući djelovanje Crkve u razdoblju nakon završetka Drugoga svjetskog rata i u razdoblju hladnoga rata, Oršolić iznosi podatak, ponavljam, i od ranije poznat i dostupan svima, ali itekako značajan u doba sve glasnije povike protiv sekularnosti kojoj svjedočimo u Hrvatskoj. Podsjeća, naime, kako je uoči izbora Kennedya, prakticirajućeg katoličkog vjernika, za predsjednika Sjedinjenih Država, njegov port-parole, Pierre Salinger, lakonski izjavio da je zakletvom na američki ustav Predsjednik obvezan poštivati i njegov prvi članak koji sadrži “rastavu crkve od države”.

Hrvatski će desničari, klerikalci pogotovo, mada ne i samo oni, biti užasnuti kada naiđu na citat iz Glasa slobode, službenog komunističkog i sindikalnog glasila iz godine 1920., a u kojemu se kaže, i opet citiram, da je “Isus Krist bio siromah i umro je na križu za sirotinju. On je bio, također, u neku ruku komunist”, završen citat. Uz ocjenu autora teksta da je mlada Komunistička partija u Kraljevini SHS bila antiklerikalna, ali ne i antireligijska.

U tekstu o religiji i naciji Oršolić stvari razmatra u povijesnom razvoju, pri čemu, na primjer, podsjeća kako je politički katolicizam u Austriji nakon Prvog svjetskog rata završio u fašizmu. Ne čini li vam se da ta konstatacija zlokobno odzvanja aktualnošću kada se osvrnete oko sebe u današnjoj Hrvatskoj?

Ima jedan podatak u tekstu o nacionalsocijalizmu i religiji što ga naprosto moram navesti, upravo danas, uoči manifestacije u Bleiburgu i upravo ovdje, u Savezu antifašističkih boraca i antifašista koje se sve učestalije optužuje da su se zapravo borili protiv hrvatske države. Tzv. Bensberški krug, skupina njemačkih katoličkih svećenika, ustvrdio je nakon poraza nacizma sljedeće: “Stvarno se za Njemačku borio onaj, tko se kao član otpora, ili kao emigrant, ili u uniformi ‘neprijatelja’ borio za oslobođenje svoje domovine od barbarstva nacionalsocijalizma, dakle ‘protiv Njemačke’. Ove istine moraju biti priznate, kao i činjenica da je Crkva hrabrila i pozivala na zalaganje u ratu na strani Hitlera.”

A kako se u današnjoj Hrvatskoj tretira antifašističke borce? Kako se govori o onima koji su navodno bili protiv Hrvatske i svega hrvatskoga? Kakva je bila Crkva onda i kakva je danas? I zašto se ovdje tako uporno šuti o onim svećenicima koji su otvoreno stali na stranu Narodnooslobodilačke borbe?

Što još navesti iz knjige koja je pred nama? I o toj knjizi?

Na primjer konstataciju da se u povodu 50-te godišnjice završetka Drugoga svjetskog rata Hrvatska biskupska konferencija “dosta blijedo ogradila od propusta svojih pethodnika, ali se svom žestinom okomila na neke pogreške jugoslavenskog antifašističkog pokreta”.

Na primjer jasnu ocjenu da je “prva pretpostavka exjugoslavenske regije za ulazak u evropske integracije jasna i teorijska i praktična borba protiv starih i novih oblika fašizma”.

Na primjer decidirani zaključak da će vjera i Crkva biti “politički zloupotrebljavane sve dok Crkva ne shvati da je Biblija inspirativ, a ne normativ u političkoj sferi, da je to knjiga vjere, a ne politički program”.

Na primjer tvrdnja kako su “klerikalni krugovi Titov govor u Zagrebu, u lipnju 1945., tumačili kao želju da se stvori hrvatska nacionalna katolička crkva, što je potpuna neistina.”

Na primjer, dobro poznati podatak koji se danas tako rado zaboravlja, naime da je “Katolička crkva u Jugoslaviji, na mig iz Vatikana, naredila zvonjenje crkvenih zvona prigodom spuštanja Titovog lijesa u grob”.

Uz napomenu da bih tako mogao još dugo, samo još jedan citat, i opet krajnje aktualan: “Sveti se tekstovi moraju tumačiti na globalan i univerzalan način. U protivnome, vjera – umjesto da bude svjetlost svijeta, postat će fitilj za nacionalistička rasplamsavanja, i umjesto da postane sol zemlje, postat će barut za vojničke cijevi.”

Marko Oršolić, svećenik-franjevac, teolog, povjesničar, politolog, ali nadasve čovjek duboko uronjen u svijet u kojemu živi nudi svojim tekstovima u knjizi “Suvremena suočavanja” pregršt dragocjenih podataka, podsjećanja i poruka.

I to je ono što je čini vrijednom pažnje, to je ono zbog čega je treba čitati i uvijek iznova imati pri ruci i to je – napokon – ono zbog čega će ta knjiga najvjerojatnije u današnjoj Hrvatskoj biti prešućena.

Tacno.net

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh