PolitikaSvijet

Tlačenje supervećine

The New York Times

Stalno slušamo kako je Amerika podeljena i polarizovana kao nikada ranije. Ali kada je reč o mnogim važnim pitanjima javnih politika, to naprosto nije tačno. Oko 75% Amerikanaca smatra da bi trebalo uvesti više poreze za superbogataše. Ideja o federalnom zakonu koji bi garantovao plaćeno porodiljsko odsustvo uživa 67% podrške, 83% građana podržava jake garancije neutralnosti interneta, više od 60% zahteva strožije zakone za zaštitu privatnosti, 71% građana smatra da bi trebalo dozvoliti uvoz lekova iz Kanade, a 92% želi niže cene lekova. I ovo je samo deo stvari oko kojih se većina Amerikanaca slaže.

Ključna politička činjenica našeg doba nije polarizacija, već nesposobnost velikih dvopartijskih većina da dobiju ono što žele po pitanjima poput ovih. Nazovimo ovaj fenomen tlačenjem supervećine. Ono što razgnevljuje javnost nisu samo demagogija i politička podeljenost, već i ignorisanje volje većine.

Neko će možda odgovoriti da ovo izvrdavanje volje naroda nije nužno zabrinjavajuće. Ovaj argument kaže da je zakonodavstvo koje se zasniva samo na volji velike većine isto što i populizam. Javno mnjenje je, tvrde zastupnici ovog stanovišta, previše slabo informisano da bi se uzimalo za ozbiljno.

Tačno je da javne politike zahtevaju stručnost. Ali ne mislim da je to što građani smatraju da su cene lekova previsoke, da bi porezi mogli biti pravičniji, da su zakoni koji štite privatnost previše slabi, a da su monopoli previše privilegovani, pokazatelj njihovog neznanja.

Drugi nas podsećaju da su SAD demokratska republika, a ne direktna demokratija, te da je naš ustav skrojen tako da se izbegnu ekstremi vladavine većine. Većine ponekad žele stvari – poput zabrane knjiga ili progona manjina – koje im naprosto ne treba dati.

To je tačno. Isto tako, tačno je i da promišljen proces odlučivanja i sklapanja kompromisa proizvodi bolje javne politike nego puko sprovođenje volje većine. Ali ove brige imaju malo veze sa situacijom u kojoj se trenutno nalazimo. Pozivanje na ustavni princip pretvorilo se u sraman izgovor. Autori ustava donesenog neposredno nakon narodne revolucije, teško da su smatrali da treba ignorisati volju većine. Cilj ustava je da omogući fina doterivanja demokratije, a ne njeno gušenje.

Najbolji istorijski presedan za doba u kojem se nalazimo jeste doba progresivizma. Tokom prvih decenija 20. veka američki građani su glasali za političare koji su podržavali ekonomske reforme poput zakona koji ograničavaju maksimalno radno vreme i uvode zabranu dečijeg rada. Ali Ustavni sud je obarao skoro svaki pokušaj uvođenja ovakvih zakona tvrdeći da su oni protivustavni.

U naše doba, prvenstveno je Kongres taj koji sprečava donošenje ili razmatranje popularnih zakona (povremena javna slušanja se ne računaju kao ozbiljna razmatranja). Čitave kategorije javnih politika su de facto unapred isključene iz razmatranja zahvaljujući kombinovanom uticaju krupnih industrija i interesa donatora. Ne postoji principijelna odbrana ovakvog stanja stvari – i zaista, niko i ne pokušava da za njega ponudi opravdanje. Umesto toga, oni koji od ovog zakonodavnog zastoja imaju najviše koristi pravdaju ga neubedljivim pozivanjem na stroge odredbe našeg sistema podele vlasti.

Predsednik kao zastupnik većeg broja birača bi mogao dati izlaz iz ovog problema. Tramp jeste nagovestio da podržava popularne mere obećavajući kontrolu cena lekova, izgradnju javne infrastrukture i promenu trgovinske politike u korist obespravljenih radnika. Međutim, on je nakon dolaska na vlast (uz par izuzetaka poput međunarodne trgovine) izgubio interesovanje za želje građana i umesto toga se posvetio polarizujućim pitanjima poput imigracije, koja nije glavna briga većine građana, već opsesija glasne manjine.

U trenutku kada SAD ulaze u novu kampanju za predsedničke izbore, trebalo bi da pokrenemo otvorenu debatu o tome koji su kandidati najspremniji da sprovedu ekonomske politike koje odgovaraju volji supervećine. Da, građani mogu da pogreše, ali isto važi i za eksperte, lobističke grupe i polarizujuće političke frakcije. Tvrditi da dve trećine stanovništva u principu treba da dobiju ono što žele nije populizam već poštovanje demokratije.

Autor je profesor prava na univerzitetu Kolumbija i autor knjige „Prokletstvo veličine: borba protiv monopola u novom zlatnom dobu / The Curse of Bigness: Antitrust in the New Gilded Age.“

Tim Wu, The New York Times, 05.03.2019.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close